Pandemija crne smrti, iza koje se po uvriježenom mišljenju skriva bubonska kuga, izbila je prema dostupnim podacima na sjeveru Crnog mora potkraj 1347. godine.

U zbiru opasnosti koje su činile život u srednjovjekovlju nesnosnim najistaknutije mjesto pripada kužnoj pošasti nazvanoj crna smrt.Sredinom 14. stoljeća zahvatila je cijelu je Europu, pa i hrvatske zemlje. S njome se jedino može mjeriti strahotna pandemija gripe koja je zahvatila velik dio svijeta potkraj Prvoga svjetskog rata pobivši čak i više ljudi.

Nestale čitave obitelji
No, učinak crne smrti na onovremeno europsko društvo bio je mnogo teži i dalekosežniji. Ponajprije zato što je stanovništvo Europe tada bilo malobrojnije pa su i posljedice razmjerno visoke smrtnosti bile i te kako ozbiljne za ukupnu demografsku sliku, svakodnevno funkcioniranje zajednica i gospodarske prilike. Potom i zato što su znanost i medicina bile slabo razvijene. To što je toliko ljudi oboljelo i umrlo bez vidljiva i objašnjiva uzroka izazvalo je neopisiv užas, tjerajući ih da na svakojake načine nastoje racionalizirati pojavu bolesti.

Krivce su nalazili i u marginaliziranim skupinama poput Židova, koji su optuživani da su zatrovali bunare te su bili podvrgnuti ubilačkim progonima.

U usporedbi s tim strahotama bojazan koja se u nama danas pobuđuje zbog posljedica ptičje i svinjske gripe priča je za malu djecu.

Pandemija crne smrti, iza koje se po uvriježenom mišljenju skriva bubonska kuga, ali je lako moguće da se tu upleo i plućni oblik bolesti, izbila je prema dostupnim podacima na sjeveru Crnog mora potkraj 1347. godine. Odatle se do 1350. proširila cijelim europskim dijelom Sredozemlja. Početkom 1348. godine pogodila je dalmatinske gradove, koji se nisu mogli oteti njezinom smrtonosnom stisku. Donijeli su je jamačno trgovci koji su brodovima prispjeli u Dalmaciju, upravo kao i u Italiji.

O njezinoj žestini svjedoče kronike, bilježnički spisi i privatne oporuke u Dubrovniku, Splitu i Zadru. Iz priobalja se pošast proširila i u unutrašnjost Hrvatske. Izazvala je velik pomor pa su, primjerice, u Zadru bile iskorijenjene čitave obitelji. Visoka smrtnost stavila je na veliku kušnju i gradske uprave jer je unatoč općoj nedaći trebalo organizirati redovito funkcioniranje grada. Oporučni izvršitelji tužili su se u Dubrovniku 1351. godine da ne stignu pravodobno i propisno obraditi sve oporuke…

Crna je smrt u ljude utjerala neizmjernu stravu jer joj nisu znali uzroka ni lijeka, a bolest nije štedjela nikoga.

Sva zla ovoga svijeta
Taj osjećaj da se sve oko čovjeka ruši i da su se na njega sjatila sva zla ovoga svijeta izrazito je upečatljivo opisao splitski kroničar iz 14. stoljeća rodom iz patricijske obitelji Kutej: “Jao, žalosti! Koji bi ljudski um ili koji jezik mogao izraziti i prikazati tako strašne, prebijedne i zlokobne dane nesreće, koji su – zbog brojnih raznovrsnih zlodjela što su ih ljudi počinili protiv Boga – u kratko vrijeme snašli ljudski rod prije i poslije izbijanja strahovite nevolje, početka kuge?

U to je vrijeme okužen zrak postao mračan i pun magle, a mnoge su strane svijeta bila zaražene smrtonosnom bolesti kuge. (…) Kad bi se čovjeku na kojem dijelu tijela pojavio kakav znak žlijezde ili čira, spopala bi ga vrućica s groznicom. (…) Trećega ili četvrtog dana on bi odjednom izdahnuo. Ostali ljudi koji su još bili zdravi, videći u kratkom vremenu tako strašan pomor i smrt mnogih ljudi i ne poznajući tu pošast, od silnog su straha bili kao bez duše i pameti jer su se bojali slične nesreće i mislili da je došao kraj svijeta”.

Izvor: vecernji.hr

Bombardiranje Dresdena u veljači 1945. najveći je saveznički ratni zločin.

Danas kada generali hrvatske pobjedničke vojske sjede u Haagu zbog “prekomjernog granatiranja Knina” – u kojem je poginuo jedan civil – prisjećamo se najvećeg ratnog zločina saveznika u Drugom svjetskom ratu, bombardiranju njemačkog grada Dresdena od 13. do 15. veljače 1945. godine, u kojem je od zapaljivih bomba poginulo od 35.000 do 135.000 ljudi, mahom civila. Naravno, za taj strašni zločin nitko nikad nije odgovarao!

Na početku Drugog svjetskog rata Dresden je sa 642.143 stanovnika (danas s okolicom ima dvostruko više) bio sedmi po veličini grad u Njemačkoj i do kolovoza 1944. bio je pošteđen od zračnih napada, jer je bio izvan dosega saveznika. Podsjetimo, bombardiranja njemačkih gradova započela su još 1943. godine.

Još više nego industrijom Dresden se dičio kulturnim blagom, počevši od bezbroj prekrasnih građevina. Umjetnost u toj prijestolnici pokrajine Saske počela se ubrzano razvijati početkom 18. stoljeća – u njemu je Friedrich Schiller napisao tekst “Ode radosti”. Početkom 20. stoljeća grad dobiva novi kulturni zamah, pa je zvan Firenca na Labi. Sva ta stoljeća procvata zbrisana su u samo dva dana. Iako su znali da je Dresden početkom 1945. bio napučen domaćim stanovništvom i brojnim izbjeglicama – zapravo baš zato – saveznici su, nakon što su već strašno bombardirali Hamburg i druge gradove, 13. veljače poslali bombardere pod zapovjedništvom Britanca Arthura Harrisa. Avioni su bacali zapaljive bombe, koje su stvorile vatrenu oluju. Požar je bio takav da glavnina žrtava nije umrla pod ruševinama ili od vatre, nego su se ljudi ugušili jer je izgaranje “usisalo” sav kisik.

Nakon rata, u DDR-u, Dresden je obnovljen iz pepela, doduše mahom u socrealističkom stilu, ali su kulturno-povijesni spomenici vjerno rekonstruirani. Ipak su se sve do kraja 20. stoljeća mogle vidjeti ruševine.

A Arthur Harris? Zapovjednik napada na Dresden, čovjek koji je snažno zagovarao svjesne napade na civile “radi slamanja njemačkog morala” i kojeg su i sami britanski zrakoplovci među sobom zvali “mesar Harris”, umjesto suda za ratne zločine dobio je titulu “Sir” i brojna odličja: viteza Velikog križa, časnika Britanskog Carstva, Križ zračnih snaga, ruski orden Suvarova 1. reda, američku Medalju za posebne pothvate, francuski Ratni križ s palmama, Legiju časti, Legiju za zasluge i druge.

Izvor: vecernji.hr

Skupina kineskih i turskih istraživača objavila je da su na vrhu 4.000 metara visoke planine Ararat u Turskoj otkrili ostatke broda za koji vjeruje da je Noina arka.

Pronašli su ostatke drvene strukture koju su, kako tvrde, ispitali izotopom ugljika 14 i ustanovili starost 4.800 godina, dakle iz pretpostavljenog razdoblja općeg potopa.”Nismo 100 posto sigurni da se radi o arci, ali smo sigurni 99,99 posto”, izjavio je Yeun Wing-cheung, kineski redatelj dokumentarnih filmova iz Hong Konga.

Drvena struktura sadrži više odjeljaka od kojih su neki opremljeni drvenim gredama i ondje su vjerojatno bile smještene životinje, tvrdi Yeung, jedan od 15-člane ekipe nazvane Noah’s Ark Ministries International.

Ekipa je isključila mogućnost da je to mjesto bilo nastanjeno ljudima, jer nema tragova ljudske prisutnosti na visini većoj od 3.500 metara. Turski lokalni dužnosnici zatražit će od vlade da UNESCO-u upute zahtjev za upisom regije na popis “svjetske baštine”.

Prema Bibliji, Bog je izazvao opći potop kako bi zemlju oprao od grijeha, a Noi je naredio da sagradi brod i u njeg smjesti po jedan primjerak od svake vrste živih bića. Prema Svetome pismu, kada se voda izazvana općim potopom povukla, arka je bila na suhom i vjeruje se da je to upravo Ararat.

Izvor: http://metro-portal.hr

Prelijepi paževi neprestano mu golemim rupcima brišu pljuvačku. Stalno češlja svoje uvojke, javio je osmanlijski poslanik o caru i kralju. Ženio se triput i imao 16-ero djece.

Spomen imena Leopolda I. Habsburškog, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja te svetog rimskog cara, svakome tko je prošao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj najprije će u pamćenju prizvati mučan prizor pogubljenja grofa Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana, prvaka zavjere ugarsko-hrvatskih velikaša protiv vladara. No, Leopold nije bio samo i jedino zatornik moćnih plemenitaških rodova koji su se drznuli ustati protiv habsburške vlasti.

Budući vladar rodio se 9. lipnja 1640. godine u Beču kao drugi sin cara Ferdinanda III. i Marije Ane, kćeri španjolskog kralja Filipa III. Na krštenju je primio svu silu imena: Leopold Ignacije Josip Baltazar Felicijan. Mladost mu je protjecala u sjeni starijega brata Ferdinanda IV., koji je bio pripreman da jednoga dana zasjedne na prijestolje. Leopoldu je, pak, otac namijenio svećeničku karijeru. Stekao je odlično obrazovanje.

Autor 230 skladbi
I onda – neočekivani obrat. U srpnju 1654. godine umro je Ferdinand IV. i Leopold je postao prijestolonasljednik. U sljedeće dvije godine krunjen je za kralja Ugarske i Hrvatske, odnosno Češke. Jedva da je imao vremena sviknuti se na novu ulogu, jer mu je otac umro već u travnju 1657. godine. Sedamnaestogodišnji je mladić postao vladar, ali s osloncem na iskusne savjetnike.

Kad je postalo jasno da će poslije mnogo političkih zakulisnih igara biti izabran za svetog rimskog cara (1658.), osmanlijski je poslanik o njemu javio na sultanov dvor: “On je mladić srednjega stasa, golobrad, uskih bokova, ne baš debeo ni krupan… Usnice su mu ispupčene kao u kamile. Kad god prozbori, sipa slinu iz usta… Blistavo prelijepi paževi što stoje uz njegov bok neprestano mu golemim crvenim rupcima brišu pljuvačku. Sâm stalno češlja svoje kovrče i uvojke. Prsti mu nalikuju na krastavce.”

Imao je i neuobičajeno isturenu bradu, nasljedno obilježje Habsburgovaca, no u Leopoldovu slučaju još izrazitije. Bio je snažne građe i dobra zdravlja. Ženio se triput i imao šesnaestero djece, od kojih tek pet nije nadživio. Leopold je imao dara za jezike, zanimao se za književnost, znanost i povijest. Premda nesklon vojničkom životu (a gotovo svu je vladavinu proveo ratujući), volio je boravak na svježem zraku, lov i jahanje. Bio je i nadaren glazbenik, što je naslijedio od oca. Svirao je mnoge instrumente i čak osobno ravnao dvorskim orkestrom, a odlikovao se i kao skladatelj, ostavivši više od 230 skladbi.

Ratovao s bratićem Lujem
Marljiv, iako neodlučan i plašljiv, za geslo je odabrao krilaticu “consilio et industria”, savjetom i radinošću (do cilja). Ljubomorno je štitio svoja vlastodržačka prava, što su na svojoj koži najbolje osjetili hrvatski i ugarski velikaši koji su kovali zavjeru protiv njega. Vrlo religiozan, bio je pod naročitim utjecajem isusovaca, koji su ga obrazovali. Otuda je bio i izrazit pobornik protureformacije i proganjao je protestante u Ugarskoj.

Glavni mu je vanjskopolitički protivnik bio francuski kralj Luj XIV., njegov bratić (Lujeva majka bila je sestra Leopoldove majke), s kojim je često ratovao. Luj se trsio postati i svetim rimskim carem umjesto Leopolda, što mu ovaj nikad nije zaboravio. Jamačno je i stoga Leopold sa svoga dvora protjerao francuski jezik. Najveće je uspjehe postigao protiv Osmanlija, iako je najmanje tražio rat s njima. Od osmanlijskih poraza imala je koristi i Hrvatska, jer je prostrane dijelove današnje Slavonije i Srijema Leopold pripojio njoj, a nije vratio pod nadležnost Ugarskog sabora, kao što je bilo prije osmanlijskih osvajanja.

Izvor: vecernji.hr

Leopold je umro u Beču 5. svibnja 1705. godine.

Novine su ga okrstile i ljudožderom i čudovištem i njegovim veličanstvom.

Napoléon I. Bonaparte pobjegao je 26. veljače 1815. s talijanskog otoka Elbe, gdje je bio u progonstvu (ali je i upravljao otokom), i krenuo prema Parizu. Početkom 19. stoljeća Napoleon je pokorio veliki dio Europe, ali nakon katastrofe u Rusiji 1812. i poraza kod Leipziga 1813. pobjednička ga je koalicija prisilila da abdicira. Vlast u Francuskoj ponovo su preuzeli Burboni, ali ubrzo je naraslo nezadovoljstvo, što je Napoleon iskoristio. Putem od Elbe do Pariza pridružilo mu se mnogo pristaša i 20. ožujka 1815. preuzeo je vlast. Time je počela tzv. vladavina sto dana.

Čuvena je akrobatika uglednih pariških novina Le Moniteur Universel i njihovih naslova u samo tri tjedna: “Ljudožder je napustio jazbinu”, “Korzikanski ork iskrcao se u zaljevu Juan”, “Tigar je došao do Gapa”, “Čudovište će prenoćiti u Grenobleu”, “Tiranin je došao do Lyona”, “Uzurpator je na 60 liga od glavnog grada”, “Bonaparte napreduje velikim koracima”, “Napoleon će sutra biti pred zidovima grada”, “Imperator dolazi u Fontainebleau”, “Njegovo carsko veličanstvo ušlo je u zamak Tuileries”.

Napoleon je uzalud nastojao sklopiti mir s neprijateljima. U bitci kod Waterlooa 18. lipnja porazile su ga Engleska, Rusija i Pruska. Ubrzo se predao Britancima, koji su ga internirali na Svetoj Heleni, otoku u Atlantiku, gdje je 5. svibnja 1821. umro od karcinoma želuca. Njegovi su ostaci 1840. preneseni u Pariz i pokopani uz velike počasti u Domu invalida.

Dijelovi Hrvatske u Napoleonovo su doba, od 1809. do 1813., bili obuhvaćeni u Ilirske pokrajine. Iako je francuska vlast započela mnoge napredne promjene, stanovništvo je nije voljelo, uglavnom zbog visokih nameta.

Uz Napoleona se vežu mnoge anegdote. Tako je za pohoda u Rusiji rekao: “Da imam samo 100.000 Hrvata, osvojio bih svijet”. Imao je 13 braće i sestara, od kojih je svima živućima dao titule i zemlje na upravljanje. Kažu da je imao bolesni strah od mačaka. Volio se družiti s intelektualcima, ali radije s prirodoslovcima, dok je društvenjake smatrao “smutljivcima”. Za vojnike se očinski brinuo, ali ih je nemilice slao u osvajačke ratove. U njegovoj su se vojsci sposobni, neovisno o podrijetlu, mogli probiti do najviših funkcija. Govorilo se da njegovi generali imaju i slavu i novac, obični vojnici samo slavu, a vojni dobavljači samo novac. Za Napoleona će i danas jedni reći da je bio puki osvajač, drugi da je bio prosvjetitelj i modernizator, a najbliže istini je da je bio – i jedno i drugo.

Izvor: vecernji.hr

Možda najgora blokada u povijesti završila je 27. siječnja 1944. godine.

Opsada Lenjingrada, koji je u njemačkom okruženju bio od 8. rujna 1941., prekinuta je napokon 27. siječnja 1944. godine. Bilo je to 900 dana patnji i užasa, skoro bez premca u povijesti. Bilo je tu nesebičnog pomaganja drugome, heroizma, ali i niskih i očajničkih poteza pa i kanibalizma.

Operacijom Nordlicht (Sjeverno svjetlo) njemačka grupa armija Sjever trebala je udariti na Lenjingrad, drugi po veličini i važnosti sovjetski grad. No, zbog velikih gubitaka odustalo se od neposrednog napada i prešlo na dugu opsadu zrakoplovstvom i topništvom. U okruženju se, osim vojske, našlo oko dva i pol milijuna stanovnika Lenjingrada, sto tisuća izbjeglica i više od 300.000 stanovnika iz okolnih naselja. Hrane je bilo za samo 35 dana, a dopremanje namirnica bilo je krajnje otežano.

Dnevnik male Tanje

Nijemci su svakodnevno bombardirali grad iz zraka i teškim topništvom. U nemogućim uvjetima, izbezumljeni od gladi i iscrpljenosti, po hladnoći od čak minus 40 Celizijevih stupnjeva i niže, do kraja opsade bilo je oko milijun i pol mrtvih vojnika i civila. U kolovozu 1942. Crvena je armija oslobodila kopnene prilaze gradu i on je djelomično deblokiran, ali to ni približno nije bio kraj muka.

Potresno svjedočanstvo je i dnevnik male Tatjane Nikolajevne Savičeve, koja je na početku opsade imala 11 godina. Kad je skoro čitava njezina obitelj stradala, u travnju 1942. evakuirana je s još 140 djece u sirotište. Skrbnica je odande pisala njezinu bratu da je Tanja živa, ali da je loše i da joj prije svega treba majčinska nježnost. No, Tanja je umrla 1. srpnja 1944. Iza nje je ostalo svega devet stranica dnevnika, ali one su kao dokaz predočen i na Nürnberškom procesu.

Koncert gladnih glazbenika

I mnogi velikani proživjeli su opsadu Lenjingrada. Dmitrij Šostakovič tada je skladao svoju najpoznatiju, 7. simfoniju nazvanu “Lenjingradska”. U kolovozu 1942. javno su je izveli gladni glazbenici, a za one koji nisu mogli kupiti ulaznice vani su postavljeni zvučnici. Ta je simfonija postala univerzalnim simbolom obrane protiv nacizma.

Izvor: vecernji.hr

Ubojstvo 20.000 Poljaka u Katynskoj šumi naredio je Staljin 5. ožujka 1940. Nakon što je Hitler 1941. okupirao zapad SSSR-a, Nijemci su 1943. započeli ekshumaciju ubijenih Poljaka.

Ideja je bila zloglasnog Lavrentija Berije, a sovjetski politbiro, sa Staljinom na čelu, prihvatio ju je i uobličio u zapovijed 5. ožujka 1940. godine: dvadeset tisuća poljskih časnika, dočasnika, intelektualaca i drugih istaknutih domoljuba bit će smaknuto. Pokolj u Katynskoj šumi, što je danas zajedničko ime za zločin koji je uslijedio, počinjen je kod mjesta Katyna, nedaleko od ruskoga grada Smolenska, ali i na drugim lokacijama. Naime, nakon što su Hitler i Staljin podijelili Poljsku, u ruke Sovjeta došle su tisuće ratnih zarobljenika, koji su smješteni u logore, a odande su otišli u smrt.

Nakon što je Hitler 1941. okupirao zapad SSSR-a, Nijemci su 1943. započeli ekshumaciju ubijenih Poljaka. O zločinu su razglasili “urbi et orbi”, što ne bi bilo sporno da upravo nacisti nisu tih godina također činili masovne zločine nad Poljacima i narodima u okupiranom SSSR-u.

Ipak, hrvatski patolozi prof. dr. Eduard Miloslavić i prof. dr. Ljudevit Jurak bili su vođeni samo profesionalnom savješću kada su prihvatili ponudu da u sklopu međunarodnog istražnog povjerenstva sudjeluju u iskapanju, prvi u Katynu, a drugi na području kod ukrajinskoga grada Vinice na kojem je sovjetska tajna policija NKVD još 1938. pobila 1300 seljaka i radnika.

Profesor Miloslavić rođen je u SAD-u, a od 1932. do 1945. predavao je sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1935. osnovao istoimeni zavod. Iskapajući u Katynskoj šumi, s kolegama, utvrdio je da su 12.000 poljskih časnika u proljeće 1940. ubili Sovjeti. Na kraju rata prof. Miloslavić spasio se kao američki državljanin bijegom na Zapad, inače bi i on – jer je u odsutnosti osuđen na smrt – postao žrtva komunizma kao njegov kolega prof. dr. Ljudevit Jurak.

Prof. Jurak rođen je u Zalugu, kod Huma na Sutli, u Zagorju, a nakon studija medicine i usavršavanja u Innsbrucku preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba i profesuru na Veterinarskom fakultetu. U Vinici je nedvojbeno zaključio da su zločin počinili Sovjeti 1938. godine. Uhićen je kada su došli komunisti na vlast1945. godine. Ponuđena mu je sloboda povuče li potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva i izjavi da ga je dao pod prisilom. Kada je to odbio, “zbog djela ratnog zločinstva” osuđen je na smrt i pogubljen. Sveučilište u Zagrebu ga je 1991. rehabilitiralo, a Klinički zavod za patologiju KB Sestre milosrdnice u Zagrebu danas nosi njegovo ime.

Izvor: vecernji.hr