Spektakl koji se priprema godinama želi biti na razini važnosti kakvu je imao krvavi sukob 18. lipnja 1815., dvadesetak kilometara južno od Bruxellesa, kada su združene snage britanskog vojvode od Wellingtona i pruskog maršala Bluechera konačno zaustavile Napoleonovu armadu.

Ishod je poznat. Od više od 200.000 vojnika (93.000 Francuza, 125.000 koalicijskih vojnika) koji su se sukobili na brabantskoj čistini, više od 10.000 ih je izgubilo život nakon desetak sati borbi, ponekad čovjeka na čovjeka, a 35.000 ih je ranjeno, od kojih će nekoliko tisuća umrijeti u nadolazećim danima.

Waterloo je konačan pad slavnog francuskog cara, poslije primorana na put bez povratka na britanski otočić Svetu Helenu, u južnom Atlantiku, i ostvarenje cilja združenih europskih monarhija odlučnih da okončaju više od dva desetljeća nemira i ratova pokrenutih Francuskom revolucijom 1789. godine.

Nakon bitke kod Waterlooa kartu Europe ponovno će iscrtati pobjedničke sile, a Stari kontinent živjet će u relativnom miru jedno stoljeće, do Prvog svjetskog rata.

“Ideja je da prigodom 200. obljetnice uputimo poruku pomirenja i savezništva”, rečeno je iz ureda belgijskog premijera Charlesa Michela koji organizira protokolarnu svečanost na nekadašnjem bojnom polju u četvrtak, 18. lipnja, u 11 sati, u trenutku kad su, 200 godina ranije, ispaljene prve kugle iz francuskih topova prema britanskim linijama.

Na svečanost u podnožju brdašca koje nadvisuje bojno polje, doći će belgijski kralj Filip, nizozemski kraljevski par, luksemburški vojvoda i predstavnik britanske kraljevske obitelji princ Edward. Dan prije britanski prijestolonasljednik Charles i njegova supruga Camilla prisustvovat će inauguraciji obnovljene farme Hougoumont, položaja koji je štitio desno krilo saveznika.

Pariz će u Waterloou zastupati francuski veleposlanik u Belgiji, kao i njemački veleposlanik Njemačku.

Povodom 200. obljetnice bitke u Belgiji su izdana brojna znanstvena djela, stripovi, a i nova vrsta piva ponudit će se na tržištu. Ulaznica za rekonstrukciju bitke odavno nema.

U četvrtak će više od 5.000 statista u kostimima iz onog doba, 360 konja i 100 topova sudjelovati u rekonstruiranju prve faze bitke, “Francuskom napadu”, dok će se u petak uprizoriti saveznički odgovor.

“Bit će to najveća rekonstrukcija iz Napoleonova doba ikada ostvarena na svijetu”, objasnio je Etienne Claude, jedan od organizatora događaja čiji proračun premašuje deset milijuna eura.

Izvor: http://dnevnik.hr

ISTANBUL – Izraelski ronioci otkrili su gotovo dvije tisuće zlatnika starih oko tisuću godina iz vremena fatimidskog kalifata, objavila je izraelska uprava za starine.

Zlatnici različite vrijednosti vjerojatno su završili na dnu mora tijekom brodoloma, kažu stručnjaci. Pronađeni su pokraj Caesareae, lučkog grada u Izraelu osnovanog prije više do 2000 godina.

“Unatoč tomu što su bili na dnu mora oko tisuću godina nije ih trebalo čistiti ili prezervirati”, kazao je stručnjak za numizmatiku Robert Cole.

Neke kovanice imaju tragove zagriza što znači da su njihovu kvalitetu testirali trgovci.

Većina je proizvedena između 996. i 1036.

Dinastija Fatimida, šiitskih muslimana vladala je većim dijelom Sjeverne Afrike i dijelovima Bliskog Istoka i imala je sjedište u Egiptu a s vlasti ih je zbacio Saladin krajem 12. stoljeća.

Izvor: www.jutarnji.hr

Paul Gauguin je 1892. naslikao sliku Nafea Faa Ipoipo, koja je kako piše NY Times otišla u ruke katarskih vlasnika za 300 mil. dolara i postala najskuplja u povijesti.

Slika francuskog umjetnika Paula Gauguina koja prikazuje dvije Tahićanke prodana je za 300 milijuna dolara (2,022 milijarde kuna) te je postala najskuplje umjetničko djelo u povijesti.

Nafea Faa Ipoipo (Kad ćeš se vjenčati?) naslikana je 1892. godine i bila je u posjedu švicarskog kolekcionara Rudolfa Staechelina.

Kako piše BBC, novi vlasnik ove slike je muzej iz Katara, no ovi navodi nisu potvrđeni. Ova je država platila i 259 milijuna dolara za sliku Paula Cezannea, koja je dosad držala rekord.

Slika je godinama bila posuđena Kunstmuseumu u Baselu, no nakon nesuglasica, odlučio ju je prodati. Za New York Times je rekao kako ne želi reći ime kupca, a nije poznato ni gdje je prodaja održana. Iz Katara još nema potvrde da su kupili sliku. Kraljevska obitelj posljednjih je godina potrošila pravo bogatstvo na slavna zapadnjačka umjetnička djela.

Izvor: http://24sata.hr

Jedno od najvažnijih neprocjenjivih blaga u arheologiji, zlatna maska kralja Tutankamona oštećena je tijekom pokušaja čišćenja u egipatskom muzeju u Kairu, piše Huffington Post. Naime, na maski je otkinuta brada, a zatim ponovno ljepilom vraćena natrag što je rezultiralo potpunim uništenjem.

Maska, koju su 1922. pronašla dva britanska arheologa, Howard Carter i George Herbert smatra se kao neprocjenjiv dio kulturne baštine Egipta i svijeta.

‘Maska je trebala ići u laboratorij, no oni su prilikom vraćanja otkinutog dijela koristili neprikladno ljepilo i na nesreću, koristili su pogrešan materijal, smjesu za pripajanje koja se inače koristi za metal i kamen’, izjavili su restauratori muzeja.

Tutankamon, najpoznatiji faraon svih vremena, bio je 12. egipatski faraon, u početku nazvan i Tutankhaton, koji je vladao od 1334. do 1323. pr. Kr.

Izvor: http://tportal.hr

Istočnonjemački potpukovnik koji je prije 25 godina naredio otvaranje graničnog prijelaza na Berlinskom zidu, u tišini je ridao dok su tisuće euforičnih istočnih Nijemaca prelazili na Zapad kako bi po prvi put okusili slobodu.

Harald Jaeger rekao je u intervjuu Reutersu da je prije svoje povijesne odluke potrošio sate kako bi dobio upute svojih nadređenih što da radi s 20 tisuća ljudi, okupljenih na njegovu graničnom prijelazu, koji bučno zahtijevaju da ih se pusti preko granice.

Kad mu je bilo dosta toga da ga zavlače, ismijavaju i govore da sam riješi problem, Jaeger je naredio da se 46 naoružanih graničara makne u stranu i otvorio prolaz.

Tada se i on odmaknuo i zaplakao – krenule su suze olakšanja što je sve završilo bez nasilja, suze frustracija što su ga nadređeni ostavili na cjedilu i suze očaja što su srušeni ideali u koje je cijeli život vjerovao.
Srušeni svijet

Graničarima se pridružio 1961. U idućih 28 godina gledao je kako prepreka koju čuva raste od obične bodljikave žice preko visoke ciglene barijere do golemog betonskog zida koji je opasao zapadni Berlin, podijelio grad, presjekao ulice i razdvojio obitelji.

“Moj svijet se urušavao i osjećao sam kao da su me moja partija i moji zapovjednici ostavili samoga”, rekao je Jaeger, sada 71-godišnjak, prisjećajući se te noći. “Bio sam s jedne strane silno razočaran, a s druge sam osjećao veliko olakšanje što je sve završilo mirno. A moglo je biti potpuno drugačije”.

Povjesničari ukazuju da je Jaegerova hrabrost na prijelazu u ulici Bornholmer, oko 23.30 sati 9. studenoga 1989. godine, bio ključan trenutak završetka Hladnog rata. Svega nekoliko sati poslije toga bili su otvoreni i drugi granični prijelazi, a deseci tisuća Nijemaca plesali su ispred i na zidu.

Takve su scene bile nezamislive. Samo dvije godine prije američki predsjednik Ronald Reagan držao je danas slavni govor u zapadnom Berlinu, ispred zida i s Brandenburškim vratima u pozadini, i uperio prstom u sovjetskog lidera: “Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!”. Njegove su riječi naišle na poneki smiješak, ali je zid, naravno, ostao na mjestu.

“Kada sam se uspio pomiriti s onim što se dogodilo, bio sam sretan za sve one istočnonjemačke građane koji su dobili ono što su željeli”, rekao je Jaeger, koji je nakratko bio predmetom istrage istočnonjemačkog tužiteljstva i mogao je biti suočen s optužbom za veleizdaju.

Ranije te večeri, Jaeger je uzeo stanku za objed i gledao na televiziji višeg dužnosnika komunističke partije Guentera Schabowskog na tiskovnoj konferenciji koja će također poslije ući u anale. A Schabowski je, prebirući po papirima ispred sebe, uzbuđen i zbunjen, pogrešno odgovorio na novinarsko pitanje i objavio da istočni Nijemci mogu odmah slobodno putovati na Zapad – mogućnost koja bila zabranjena naraštajima.

“Kada sam na televiziji čuo da to govori pomislio sam ‘kakvo potpuno sr..e’. Trebao je znati da će istočni Nijemci odmah krenuti prema izlazima. Ali nas nisu obavijestili. Da ga slučajno nisam gledao, tek ne bih imao pojma što se događa”, rekao je Jaeger.

Jaeger je tek kasnije shvatio zašto mu zapovjednici, iako ih je zvao sedam, osam puta, nisu znali reći što da radi. “Zato jer se događalo nešto što se nije trebalo dogoditi”.

Zid je, po ideji onih koji su ga zamislili, trebao trajati sve dok se Njemačka ne ujedini pod komunističkom vlašću. Tijekom 28 godina koliko je postojao, najmanje je 136 ljudi ubijeno u pokušaju da ga prijeđe. Mnogi drugi spriječeni su prije i završili su u tamnicama.
Bravo, Haralde

Zašto je Jaeger odlučio otvoriti prolaz umjesto da oružanom silom rasprši okupljenu masu ljudi, kojoj će se negdje tijekom noći pridružiti i buduća kancelarka ujedinjene Njemačke Angela Merkel?

“Nadao sam se da će sve to nekako završiti mirno”, rekao je. “Kad sam vidio gomilu istočnonjemačkih građana ispred sebe, znao sam da imaju pravo. Ali bio sam samo potpukovnik i nisam imao ovlasti. Ali kad nitko odozgo nije htio dati nikakvu zapovijed, bio sam praktički prinuđen poduzeti nešto”.

Jaeger, koji danas živi od skromne mirovine u gradiću sjeverno od Berlina, kazao je i da je 46 graničara pod njegovim zapovjedništvom postajalo sve nervoznije što je svjetina rasla. Strahovalo se da bi moglo doći do nasilja i da bi njihovi pištolji i strojnice mogli pasti u pogrešne ruke.

“Bojali smo se da bi se mogli dočepati našeg oružja”, kaže Jaeger. “Moji su me graničari preklinjali da poduzmemo nešto, ali nisu znali što. Znali su da će njihove ‘glave biti na panju’ pa su htjeli da donesem odluku”.

U 23.30 naredio je graničarima da otvore zid. Reagirali su s takvom nevjericom da im je morao ponoviti. “Nisu se opirali, ali su oklijevali jer su znali da se događa nešto što se ne bi trebalo događati i da je to što se događa nepovratno. Odmah su shvatili”, ispričao je Jaeger. “Kasnije, kad je sve završilo u redu, rekli su mi ‘Bravo, Haralde'”.

Jaeger, o čijoj se ulozi u padu zida doznalo mnogo godina poslije, nelagodno prihvaća svoj status slavne osobe. Ali mnogi se pitaju bi li došlo do krvoprolića da je netko drugi bio na dužnosti te večeri.

“I ja se to često pitam”, priznaje Jaeger. “Pitam se bi li drugi reagirali drugačije. Ali besmisleno je filozofirati o tome. Što se dogodilo, dogodilo se”.

Izvor: www.jutarnji.hr

Prije 50. godina u noći sa 25. na 26. listopada 1964. rijeka Sava poplavila je Zagreb i popucao je nasip. Posljedice poplave bile su katastrofalne, nabujala Sava poplavila je trećinu Zagreba, voda je prekrila više od šest tisuća hektara užeg gradskog područja na kojemu je živjelo 180 tisuća ljudi. Poplava je odnijela 17 ljudskih života, 40.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno je 10.000 stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, dva kilometra autoceste, izgubljeno je 65% građevinskog materijala iz skladišta, a štete su nanesene i nizu drugih materijalnih i kulturnih dobara, priopćeno je iz Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba.

Vjesnik iz 1964. opisuje: “U nedjelju, 25. listopada 1964., Sava je u toku dana naglo narasla. Gradski štab za obranu od elementarnih nepogoda davao je obavijesti o sve većoj opasnosti. I u Vjesniku je bila uzbuna jer se poduzeće nalazilo na glavnim pravcima prodora vode. Počelo je navečer. Sava se izlijevala. Pokušalo se obraniti barijerama napravljenim na brzinu. Izvlačile su se role papira iz podruma i spašavalo se ono što se moglo. Ali sve je bilo uzalud. Voda je strahovitom silinom nadirala iz Odranske i od autoputa. Počela je nadirati i iz podzemlja. Prodirala je u rotaciju iz odvodnih kanala. Dizala se naglo i vrlo brzo je poplavila sva skladišta i donji dio postrojenja. Istodobno je kovitlac obuhvatio čitavu zgradu. Razina vode podigla se na 1,20 metara. Objekti su bili opkoljeni vodom, podrumi i prizemlje potopljeni. Bujica je sve odnosila. Pola sata prije nego što se voda pojavila, isključena je električna struja na cijelom području…“

Ova je poplava najveća prirodna katastrofa koja je pogodila Zagreb i nakon nje je odlučeno da će se sagraditi sustav obrane od poplava Srednjeg Posavlja, koji čine gradovi Zagreb, Karlovac i Sisak, uz obrambene nasipe, brane od poplava i odteretne kanale, navodi se u priopćenju.

Izvor: vecernji.hr

Deseci tisuća ljudi okupili su se u srijedu ujutro u Hirošimi na obilježavanju 69. obljetnice bacanja prve atomske bombe u povijesti koja je taj grad na zapadu Japana sravnila sa zemljom.

Nekolicina preživjelih, roditelji žrtava, vladino i strana izlaslanstva na zvuk zvona su minutom šutnje odali počast poginulima u 8.15 sati kada je američki bombarder Enola Gay 6. kolovoza 1945. bacio bombu koja je grad pretvorila u nuklearni pakao.

140.000 ljudi je izgubilo život, što od same eksplozije, što od posljedica zračenja mjesecima nakon toga.

Nakon Hirošime, 9. kolovoza je bačena atomska bomba na Nagasaki gdje je poginulo više od 70.000 ljudi. Ti su napadi ubrzali kapitulaciju Japana i završetak Drugog svjetskog rata 15. kolovoza 1945.

Izvor: www.dnevnik.hr

Iako je najveći publicitet za početak Prvog svjetskog rata pa i stotu obljetnicu početka te gadne klaonice, u kojoj su život izgubili desetci milijuna ljudi, pobrao mladi srpski terorist i jugoslavenski nacionalist Gavrilo Princip, rođen u zaseoku Obljaj kod Grahova neposredno uz granicu s Hrvatskom, zaboravlja se da je taj globalni sukob počeo mjesec dana kasnije, dakle na jučerašnji dan, 28. srpnja 1914. godine.

Samom početku Prvog svjetskog rata prethodio je tzv. Srpanjski ultimatum koji je austrougarska Carska i kraljevska vlada uputila susjednoj Srbiji. Dogodilo se to 23. srpnja, pet dana prije izbijanja rata. U povijesnim knjigama koje su bile objavljivane u obje Jugoslavije često se isticalo kako Srbija nije mogla ispuniti zahtjeve iz bečkog ultimatuma jer je on sadržavao ponižavajuće uvjete za Beograd. A što je to Austrija tražila od Srbije? Javno odricanje od teritorijalnih presezanja na račun Austro-Ugarske objavljivanjem izjave u srbijanskim službenim novinama, sprječavanje protuaustrijske promidžbe i raspuštanje terorističkih organizacija poput Narodne obrane, otpuštanje iz vojske časnika umiješanih u sarajevski atentat, pokretanje istrage protiv osumnjičenih u ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda i suradnje s austrijskim vlastima u toj istrazi te sprječavanje krijumčarenja oružja u Bosnu.

Da Kraljevina Srbija i njezina tajna služba nisu imale baš ništa s atentatorima iz Mlade Bosne, kako danas tvrde srbijanski povjesničari, ispunjenje bečkog ultimatuma bilo bi, uz malo gorčine u ustima, čin jačanja vjerodostojnosti mirotvornih nakana Beograda i jačanja narušenog povjerenja između dviju država nakon sarajevskog atentata. No, Kraljevina Srbija nije se željela odreći svojih teritorijalnih ambicija prema dijelovima Austro-Ugarske nastanjenim Srbima i drugim Južnim Slavenima. Svojim odbijanjem Srpanjskog ultimatuma Beograd je, zapravo, priznao neprijateljstvo prema Austro-Ugarskoj nakon čega Beč zbilja nije imao izbora, odlučivši se za vojno discipliniranje agresivnog susjeda. U bečkom ultimatumu može se pročitati kao su, prema saznanjima austrijske istrage, sarajevski atentat skovali u Beogradu Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Milan Ciganović i Trifko Grabež, uz pripomoć bojnika Voje Tankosića. Da ne bude zabune, Ciganović, Grabež i Tankosić bili su članovi srbijanske tajne organizacije Crne ruke.

Senilni vladar, car i kralj Franjo Josip, te njegovi lakomisleni politički savjetnici nisu ni sanjali da bi ih vojna avantura u Srbiji mogla stajati propasti države i kratkotrajne okupacije same Austrije 1918. godine (Koruška, Klagenfurt).

Beogradski mediji jučer su objavili fotografiju brzojava kojim je Austro-Ugarska objavila rat Kraljevini Srbiji, poslanog prije točno stotinu godina, čime je formalno počeo Prvi svjetski rat. Povijesni brzojav izložen je u palači Narodne skupštine u Beogradu.

BEČKI BRZOJAV: OD DANAS SMO U RATU

U austrijskom brzojavu, poslanom na jučerašnji dan prije točno stotinu godina, kaže se kako srbijanska vlada nije “na zadovoljavajući način odgovorila na notu” iz Beča, dostavljenu 23. srpnja, odnosno na ultimatum. Zbog toga je Austro-Ugarska “prisiljena osloniti se na silu oružja zbog očuvanja svojih prava i interesa.” “Od ovog trenutka Austro-Ugarska se smatra u ratu sa Srbijom”, stoji u posljednjoj rečenici tog kratkog brzojava koji je potpisao Leopold grof Berchtold, ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske Monarhije.

Izvor: www.glas-slavonije.hr

Žarište krize u Ukrajini se premješta na Krim. Na tom poluotoku se ne prepliću samo politički interesi EU-a, NATO-a i Rusije, već i povijesne pretenzije Rusa, Ukrajinaca i Tatara. Otvorena je stara rana.

U Republici Krim 58 posto stanovništva čine Rusi, 24 posto Ukrajinci i 12 posto stanovništva čine krimski Tatari. Danas najmalobrojniji od te tri etničke grupe, Tatari su najduže vladali ovim poluotokom – njihov Krimski kanat je postojao od 1441. do sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljeća. Najveći dio tog razdoblja je proveo kao vazalni dio Osmanskog carstva, da bi 1772. ponovo postao neovisan. Rusija je za vrijeme vladavine Katarine Velike pripojila Krim 1783. Za sve to vrijeme, Sevastopolj je slovio kao odskočna daska za kopnene i pomorske putove ka turskom carstvu. 1921. se stvara Autonomna Krimska Socijalistička Republika u sastavu SSSR-a. 1954. godine, tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov je odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini.

„Dodjela“ Ukrajini

Od tog trenutka, sudbina Krimskog poluotoka je vezana za Ukrajinu. Razlozi zbog kojih je Hruščov dodijelio Krim Ukrajini, do danas nisu sasvim razjašnjeni, jer je taj potez predstavljao zapravo kršenje sovjetskog ustava. Hruščov je to učinio na 300-tu godišnjicu Perejaslavskog sporazuma kojim su Kozaci iz Zaporožja zakleli na vjernost ruskom caru Alekseju Prvom. Iako ta godišnjica navodi na povijesno-moralna tumačenja poteza sovjetskog predsjednika, Sergej Hruščov, sin Nikite Hruščova, tvrdi da se njegov otac rukovodio praktičnim ekonomskim razlozima: tada su, naime, bili u planu kanali za brodarski promet između Volge i Krima, pa je bilo praktičnije da se tim projektom bavi samo jedna sovjetska republika – Ukrajina – a ne dvije, što bi bio slučaj da je Krim i dalje pripadao Republici Rusiji. Naravno, Hruščov tada nije slutio da će se SSSR jednog dana raspasti i da će između Rusije i Ukrajine jednog dana biti povučena državna granica.

Za vrijeme sovjetske vlasti krimski Tatari su bili masovno deportirani iz te oblasti dalje na istok – masovno optuženi za kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu. 1967. sovjetska država je jednim dekretom povukla optužnicu protiv Tatara ali nije učinila ništa da ih obešteti ili vrati na Krim. Njihov povratak je počeo tek s Perestrojskom sredinom 80-ih godina. Tako je Krim danas centar islama u Ukrajini.

Ugovor o Sevastopolju

Mnogi Rusi se sada nadaju da je možda došao trenutak da se „revidira“ odluka Nikite Hruščova i Krim vrati „majci“ Rusiji – pri čemu većina takvih „nostalgičara“ do danas nije prežalila ni izlazak Ukrajine iz zajedničke države. Na Krimu tako može eskalirati i sukob oko nasljeđa bivšeg Sovjetskog saveza. Ukrajina naravno ne želi ni razgovarati o vraćanju Krima Rusiji. Po raspadu SSSR, ukrajinska vlada je odlučila Rusiji ustupiti luku Sevastopolj na korištenje – jer Rusija nije imala vlastitu luku za svoju Crnomorsku flotu. Prvo je sklopljen ugovor sa važenjem do 2017. godine, a 2012. su se predsjednici Rusije i Ukrajine, Vladimir Putin i Viktor Janukovič, dogovorili oko produženja za 25 godina. Putin je Ukrajini zauzvrat snizio cijenu plina. Ovaj ugovor je važan i zbog toga što je njegovim potpisivanjem Rusija priznala pripadnost Krima Ukrajini.

Miješanje više problema

Tako se sada u društvenu i političku revoluciju u Kijevu umiješalo i pitanje Krima tj. kome pripada ovaj poluotok, a kome Rusi koji tamo žive i masovno dobivaju putovnice od Rusije. Istočno od Dnjepra žive ljudi čiji su pogledi mahom uprti u Moskvu, zapadno od Kijeva su stanovnici Ukrajine uglavnom okrenuti ka Europskoj uniji. Ne treba zaboraviti ni Tatare koji pamte više od 300 godina svoje vladavine krimskom oblašću. Krim i Sevastopolj su pri tome i dalje važni elementi ruskog nacionalnog ponosa – na tom mjestu su ruski vojnici pružali otpor francuskim i engleskim vojskama, bjelogardistima i njihovim saveznicima, kao i njemačkom Wehrmachtu. A to nije manje važno od činjenice da je Sevastopolj baza Crnomorske flote Vladimira Putina – koja se sada nalazi u stanju povišene pripravnosti.

Izvor: www.dw.de

Preminuo je Hiroo Onoda, 91-godišnji bivši vojnik japanske imperijalne vojske za kojeg je Drugi svjetski rat trajao do 1974.

Hiroo Onoda preminuo je u Tokiju u 91 godini života od upale pluća. Ono po čemu je ovaj čovjek zanimljiv je činjenica da se predao gotovo 30 godina nakon službenog okončanja najkrvavijeg sukoba u povijesti. Bio je na Filipinima kada je ostao odsječen od ostalih japanskih postrojbi.

Nije vjerovao u vijesti o okončanju rata te je nastavio s izviđanjem i povremenim gerilskim napadima u džungli. Živio je od hrane koju bi pronašao ili ukrao lokalnim poljoprivrednicima. Odbijao je prihvatiti činjenicu da je Japan izgubio.

Takvim je životom živio sve do 1974. godine kada je po njega u džunglu došao njegov bivši zapovjednik i dao mu otpust. Odjeven u uniformu, Onoda mu je predao mač, piše CNN.

‘Nakon rata, gospodin Onoda je godinama živio u džungli. Kada se vratio u Japan, osjećao sam da je rat konačno gotov. Tako sam se osjećao’, rekao je Yoshihide Suga, glavni tajnik japanske Vlade.

Po povratku, u njegovom Japanu su ga dočekali kao heroja, dok su Filipinci bili bijesni jer su ga smatrali odgovornim za brojna ubojstva. Filipinska vlada mu je dala oprost, no kada se vratio u Lubang 1996. godine, obitelji ubijenih su tražili odštetu.

Onoda se nakon povratka u Japan odselio u Brazil, a 1984. godine je osnovao organizaciju koja mlade Japance uči preživljavanju i raznim vještinama koje je on stekao tijekom nekoliko desetljeća provedenih u džungli.

Izvor: http://dnevnik.hr