Pandure je Trenk osnovao 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije, u trenutku kada se Austrija našla u nasljednom ratu s Prusijom, Bavarskom i Francuskom. Trenk je okupio tisuću ljudi.
Kroz Beč su 27. svibnja 1741. prodefilirali Trenkovi panduri uz “Türkisch Band”, prvu vojnu glazbu u Europi koja je svirala glazbu orijentalnog prizvuka. Bile su tu i činele, instrument koji srednja i zapadna Europa još nisu vidjele.
Tu osebujnu postrojbu okupio je isto tako osebujni barun Franjo Trenk, Prus rođen 1711. u Italiji, koji je, međutim, govorio: “Ich bin Slawoner”. Panduri su bili jedinstveni zbog načina ratovanja – zalijetali su se u malim skupinama duboko u neprijateljsku pozadinu, što je bila potpuna novost u krutim linijskim redovima tadašnjih europskih vojski. Bili su i vrlo vješti vojnici, drsko hrabri i vrlo surovi, ogrubjeli u ratovima s Turcima. Odjeća pandura izazivala je čuđenje u Europi – bila je šarena i vrlo slična turskoj, po ideji samog Trenka. To je, kao i orijentalna glazba te oružje turskog tipa, trebalo preplašiti i zbuniti neprijatelja, to više što su za vrijeme prodora panduri vikali “Alah, Alah!”.
Pandure je Trenk osnovao 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije, u trenutku kada se Austrija našla u nasljednom ratu s Prusijom, Bavarskom i Francuskom. Trenk je okupio tisuću ljudi. Kada je toga 27. svibnja 1741. cijela postrojba prošla kroz Beč, Bečani su bili oduševljeni, pa su dan kasnije defile obnovili pred caricom Amalijom. Već 18. lipnja 1741. panduri su osvojili utvrđeni Zoptenberg i premda ih je napalo 6000 husara i pješaka, uspjeli su im izmaknuti s bogatim plijenom. U razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivani su dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR.
Kao zapovjednik, Trenk je bio vrlo strog, ali primjeran vođa. Godine 1745. oprostio se sa svojim pandurima. Od njegove pandurske regimente ustrojen je 1748. “slavonski bataljun”, iz kojeg je poslije nastala 53. domobranska pješačka pukovnija, najstarija postrojba u hrvatskoj vojnoj povijesti.
U međuvremenu su protivnici počeli optuživati Trenka za okrutno postupanje s vojnicima, silovanje žena, pronevjeru državne blagajne, namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II., pa čak i za pripremu bune protiv kraljice. Na sudu su tužbe pale, ali Trenkovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali on je to odbio pa je umro 1749. godine u zloglasnoj tamnici u Spilbergu pokraj Brna.
Za Jugoslavije su mnogi Trenka diskreditirali kao pijanca, kockara, ženskara i grubijana. Iako je istina da je bio neobuzdane ćudi, Trenk je bio iznimno vješt zapovjednik, a zalagao se i za spajanje Slavonije s maticom zemljom, Hrvatskom.