Preminuo vojnik koji se u Drugom svjetskom ratu borio sve do 1974.!

Preminuo je Hiroo Onoda, 91-godišnji bivši vojnik japanske imperijalne vojske za kojeg je Drugi svjetski rat trajao do 1974.

Hiroo OnodaHiroo Onoda preminuo je u Tokiju u 91 godini života od upale pluća. Ono po čemu je ovaj čovjek zanimljiv je činjenica da se predao gotovo 30 godina nakon službenog okončanja najkrvavijeg sukoba u povijesti. Bio je na Filipinima kada je ostao odsječen od ostalih japanskih postrojbi.

Nije vjerovao u vijesti o okončanju rata te je nastavio s izviđanjem i povremenim gerilskim napadima u džungli. Živio je od hrane koju bi pronašao ili ukrao lokalnim poljoprivrednicima. Odbijao je prihvatiti činjenicu da je Japan izgubio.

Takvim je životom živio sve do 1974. godine kada je po njega u džunglu došao njegov bivši zapovjednik i dao mu otpust. Odjeven u uniformu, Onoda mu je predao mač, piše CNN.

‘Nakon rata, gospodin Onoda je godinama živio u džungli. Kada se vratio u Japan, osjećao sam da je rat konačno gotov. Tako sam se osjećao’, rekao je Yoshihide Suga, glavni tajnik japanske Vlade.

Po povratku, u njegovom Japanu su ga dočekali kao heroja, dok su Filipinci bili bijesni jer su ga smatrali odgovornim za brojna ubojstva. Filipinska vlada mu je dala oprost, no kada se vratio u Lubang 1996. godine, obitelji ubijenih su tražili odštetu.

Onoda se nakon povratka u Japan odselio u Brazil, a 1984. godine je osnovao organizaciju koja mlade Japance uči preživljavanju i raznim vještinama koje je on stekao tijekom nekoliko desetljeća provedenih u džungli.

Izvor: http://dnevnik.hr

15. siječnja – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Dana 15. siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku međunarodno je priznalo dvanaest zemalja tadašnje Europske zajednice (EZ). Članicama Zajednice istoga dana istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.

HR-EUPrva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica EZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta stolica, a 14. siječnja San Marino.

Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. godine bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.

Do kraja siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska i islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode, a do tada su je priznale i Rusija, Japan, Sjedinjene Američke Države, Izrael i Kina.

Od međunarodnoga priznanja do danas, Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta.

Izvor: www.sabor.hr

Još jedna teorija o smrti Aleksandra Makedonskog

O uzrocima smrti jednog od najvećih osvajača u povijesti znanstvenici i povjesničari raspravljaju već tisućljećima.

Aleksandar VelikiNapokon je razotkriven tisućljetni misterij smrti Aleksandra Velikog, koji je umro 323. godine prije Krista kao mladić od 32 godine. Barem tako tvrdi Leo Schep s novozelandskog zavoda za toksikologiju, koji je iznio teoriju prema kojoj je jednog od najvećih osvajača u povijesti najvjerojatnije ubilo vino od čemerike, naizgled bezopasne biljke iz porodice ljiljana.

Prema dosadašnjim teorijama, Aleksandar je umro ili prirodnom smrću ili ga je netko otrovao tijekom slavlja u babilonskoj palači Nabukodonosora II. Nedugo nakon proslave uhvatila ga je groznica zbog koje nije mogao govoriti ni kretati se. Bolesti je podlegao 12 dana kasnije.

Schep odbacuje tezu da je otrovan arsenom jer bi smrt u tom slučaju nastupila kudikamo ranije. U svom upravo objavljenom znanstvenom radu, ovaj toksikolog kaže da je najvjerojatniji krivac biljka veratrum album, u nas poznata kao čemerika. Grci su je koristili kod bolesnika za izazivanje povraćanja.

Novozelanđanin podsjeća i na zapise starogrčkog historiografa Diodora Sicilskog, koji je svojedobno napisao da je Aleksandra uhvatila snažna bol nakon što je popio vino u čast Herkula.

Veratrum album‘Simptomi trovanja čemerikom su bol u želucu i ispod prsne kosti, a često je prate vrtoglavica i povraćanje, koji dovode do usporavanja srčanog ritma, pada krvnog tlaka i ekstremne malaksalosti. Alekssandar je patio od sličnih simptoma tijekom 12 dana bolesti’, piše u Schepovom radu, objavljenom u časopisu Clinical Toxicology.

Schep je na razotkrivanju ove misterije radio čak deset godina. Još 2003. godine javila mu se ekipa BBC-ja koja ga je angažirala da Aleksandrovu smrt istraži za potrebe njihova dokumentarca.

‘Mislio sam da neću otkriti ništa, ali na moje posvemašnje iznenađenje, otkrili smo nešto što bi uistinu moglo biti to’, izjavio je Schep, čije riječi prenosi Independent .

Ipak, upozorio je da njegovu teoriju nije moguće potvrditi. ‘Nikada nećemo znati sa sigurnošću kako je umro’, kaže Schep.

Izvor: www.jutarnji.hr

Ovo je jedna od najčudnijih priča iz Drugog svjetskog rata

SAMO nekoliko dana na samoubojstva Adolfa Hitlera, skupina američkih vojnika, francuskih zarobljenika i njemačkih vojnika borila se za austrijski dvorac protiv cijele SS divizije. Ovo je ujedno i jedini put da su se Nijemci i Saveznici našli na istoj strani.

The Last BattleRiječ je o istinitoj priči koja se našla u knjizi Stephena Hardinga “The Last Battle”, a strani mediji već neko vrijeme pišu kako je riječ o savršenom predlošku za novi holivudski hit.

Ukratko, 5. svibnja 1945., samo pet dana nakon Hitlerova samoubojstva, tri tenka 12. oklopne divizije pod zapovjedništvom kapetana Johna C. “Jacka” Leeja Jr. oslobodila su austrijski dvorac Schloss Itter, a radilo se zatvoru u kojem su se nalazili visokopozicionirani političari kao što su, primjerice, bivši francuski premijeri Paul Reynaud i Edouard Daladier.

Nakon što su njemačke jedinice opkolile dvorac s ciljem da ga ponovno zauzmu, Leejevim vojnicima pridružili su se ne samo zatvorenici već i njihove ljubavnice, supruge i djevojke te njemački vojnici koji su odlučili promijeniti stranu.

Da priča bude još “filmičnija”, Jack Lee bio je klasični američki ratni heroj, a tu je i odlikovani časnik Wehrmachta bojnik Josef “Sepp” Gangl koji je poginuo pomažući saveznicima i kojeg u Austriji i Njemačkoj smatraju herojem antinacističkog pokreta otpora.

Među zarobljenicima našao se i Michel Clemenceau kojeg je Gestapo zatvorio zbog javnog kritiziranja maršala Petaina, a tijekom obrane dvorca pokazao je nevjerojatnu hrabrost.

Čak je i kraj ove priče kao stvoren za “holivudske junačke filmove”. Naime, trenutak prije nego su nacistički tenkovi srušili ulazna vrata, u pomoć je pristigla “konjica”. Američka vojska i austrijski pokret otpora u zadnji su tren stigli u pomoć kapetanu Leeju koji je prišao zapovjedniku tenkovske jedinice i samo ga kratko upitao: “Što vas je zadržalo?”

Izvor: www.index.hr

99 godina od nogometa na ‘ničijoj zemlji’

Božićno primirje 1914.Bila je to najčudesnija utakmica u povijesti. Na Božić 1914. britanski i njemački vojnici izašli su iz svojih rovova na Zapadnom frontu i – zaigrali nogomet…

Momčadski sportovi slični su ratu: zastave, himne, grbovi, slavne i manje slavne povijesti susreću se na ‘bojnom’ polju, utjelovljene u dvije suprotstavljene, uniformirane momčadi. Posebno je tako s nogometom – globalno najraširenijoj, najpopularnijoj i širokim masama najdostupnijoj igri za koju vam osim prazne livade i relativno okruglog predmeta zapravo ne treba ništa drugo.

Ali nogomet nije rat. Koliko god utakmice znale biti vatrene i ponekad nesportske, igrači se na kraju gotovo uvijek međusobno rukuju, ponekad izgrle i razmijene dresove, pokažu suosjećanje jedan za drugoga. I nitko od njih ne umire tijekom bitke.

Jules Rimet, idejni začetnik Svjetskog prvenstva, bio je istaknuti pacifist i zagovornik jednakosti među ljudima bez obzira na narodnost, rasu i porijeklo. Nakon što je, kao i toliki njegovi suvremenici, prošao pakao Prvog svjetskog rata, postao je predsjednik FIFA-e i počeo provoditi svoj san. Ono što je Rimet idealistički želio bilo je da se zemlje i narodi ogledaju na nogometnom terenu s loptom, a ne na frontu s puškama, topovima, tenkovima, bombama, bajunetima i bojnim otrovima. Njegova ideja bila je da se nacionalni ponos i patriotizam može izraziti univerzalnim jezikom nogometa.

Do ljeta 1914. nogomet je već dobrano uzeo maha u Europi. Te je godine Blackburn osvojio englesko, a SpVgg Fürth njemačko prvenstvo; Woolwich Arsenal promijenio je ime u samo Arsenal nakon što se godinu ranije preselio iz jugoistočnog u sjeverni London; Glentoran iz Belfasta osvojio je prvo i jedino izdanje Vienna Cupa, pionirskog kontinentalnog klupskog natjecanja, u konkurenciji s Burnleyem, Celticom, Herthom i selekcijom Beča. U Zagrebu je derbi između HAŠK-a i Concordije (Građanski je postao popularan tek kasnije) privlačio velik broj gledatelja, a utakmice su zbog sukoba među navijačima često bile prekidane; još godinu ranije je u gradu gostovao Hajduk, izgubivši od Građanskoga 3:2 i pobijedivši HAŠK 1:0.

U Britaniji je tad već bilo 5.000 profesionalnih nogometaša. Kad je krajem srpnja počeo Veliki rat, dvije tisuće od njih poslano je na front – ponajviše na francusko-belgijsku granicu, gdje su imali zadatak spriječiti njemačko napredovanje. Mnogi od njih sa sobom su ponijeli nogometne lopte.

Prevladavalo je mišljenje da će konflikt biti gotov najkasnije do Božića. Međutim, u prosincu 1914. obje su strane bile ukopane u rovovima koji su se protezali od Sjevernog mora do granice Francuske i Švicarske, na nekim mjestima udaljene samo tridesetak metara jedna od druge.

Ta je zima bila najvlažnija u 70 godina. Rovovi su postali poplavljeni i vojnici su spavali stojećki s nogama u blatu. Štakori su im napadali zalihe hrane i tijela drugova poginulih na ‘ničijoj zemlji’. Uoči Božića, temperatura je naglo pala i bojna je polja prekrio mraz. Trupe je već polako hvatao očaj i širilo se razmišljanje o besmislu rata. Početkom prosinca na nekim mjestima su vojnici s obje strane izašli iz rovova poplavljenih nakon obilne kiše, uz dogovor da ne pucaju jedni na druge.

O onome što se dogodilo koji tjedan kasnije desetljećima se izbjegavalo govoriti i pisati, a tek je u novije vrijeme objavljena sva sila službenih dokumenata i privatne korespondencije s obje strane. Svjedočanstva se razlikuju u detaljima i u kronologiji, ali sva potvrđuju da su na Božić 2014. njemački i britanski vojnici odigrali ‘prijateljsku’ nogometnu utakmicu između rovova. Pouzdano se zna i rezultat: Nijemci su pobijedili 3:2.

A9YRH8Na Badnjak su njemačke trupe oko Ypresa primile pakete od kuće. U njima je bila hrana, duhan i grane jele koje su ukrasili svijećama i postavili na vrhove svojih rovova. Tog popodneva, Britanci su s druge strane zaleđenog bojišta začuli pjesmu: ‘Stille Nacht, heilige Nacht / Alles schläft; einsam wacht’. Jedan od neprijateljskih vojnika prešao je ‘ničiju zemlju’ držeći osvijetljenu stabljiku jele u rukama, došao do britanskog rova i rekao: ‘Merry Christmas. We not shoot, you not shoot.’

Nije posve jasno što i kojom dinamikom se poslije događalo. Po svemu sudeći, dogovoreno je neformalno primirje. Na božićno jutro (sneno i mutno) vojnici s obje strane izašli su iz rovova, družili se, razmjenjivali hranu, cigarete, alkohol i anegdote, a zatim su pomogli jedni drugima sahraniti mrtve.

Netko je iz britanskog rova napucao nogometnu loptu i ubrzo je uslijedila utakmica. Jedan gol bio je obilježen njemačkim kacigama sa šiljcima, drugi dvjema hrpama britanskih šinjela. Na zamrznutoj livadi zabilježen je rezultat: Fritzies 3 – Tommies 2.

Glas o događaju proširio se diljem Zapadnog fronta. Procjenjuje se da je na dvije trećine njegove dužine bilo uspostavljeno božićno primirje, a utakmice ili tek ‘došutavanja’ dogodila su se na nekoliko mjesta uzduž linije razgraničenja.

Izvor: www.tportal.hr

Preminuo Nelson Mandela

Prvi crni predsjednik Južnoafričke republike

Nelson Rolihlahla Mandela, poznati borac za ljudska prava, ostat će zapamćen kao prvi crni predsjednik Južnoafričke republike, ali i kao dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Nelson MandelaMandela je rođen 18. srpnja 1918. godine u malom selu Mvezo na obali rijeke Mashabe u Tramskei, Južnoafričkoj republici. Njegovo srednje ime “Rolihlahla” doslovce znači “onaj koji vuče granu drveta”, no u širem smislu znači “problematična osoba”. Njegov otac bio je savjetnik vijeća poglavica u plemenu, no zbog svađe je izgubio titulu te je obitelj preselio u još manje selo sjeverno od Mveza gdje nije bilo ceste, samo putevi koji su povezivali pašnjake sa selom. Bio je prvi u svojoj obitelji koji je pohađao školu gdje je, prema običaju tog vremena, dobio ime Nelson. Kada je napunio devet godina umro mu je otac što mu je dramatično promijenilo život. Posvojio ga je poglavica Jongintaba Dalindyebo kojeg je Mandelin otac u prošlosti predložio za poglavicu. Mandela je tada otišao živjeti u Mqhekezweni gdje je poglavica živio, a tamo je nastavio i školovanje učeći engleski, povijest i zemljopis. Upravo se tamo zainteresirao za afričku povijest. Tada je vidio kako su Afrikanci živjeli u miru prije dolaska bijelaca, a vrlo važan trenutak dogodio se na ceremoniji obrezivanja kada je imao 16 godina. Riječi poglavice o mladim porobljenim ljudima kojima nije ostalo ništa od zemlje tada nisu puno značile Mandeli, no kazao je kako su kasnije kod njega formirale odlučnost u borbi za neovisnu Južnu Afriku.

Bijeg u Johannesburg

Kasnije se Mandela školovao u školi Wesleyan te Clarkebury Boarding institutu i fakultetu Wesleyan. 1939. godine upisao je Sveučilište u Fort Hareu, jedinoj višoj obrazovnoj ustanovi za crnce u to vrijeme. Nakon povratka s fakulteta namjesnik poglavica Jongintaba našao mu je ženu i htio mu je isplanirati život, no Mandela je odlučio pobjeći u Johannesburg gdje je radio na nekoliko poslova, nakon čega je upisao studij prava.

Ubrzo se priključio pokretima protiv apartheida te se 1942. godine priključio Afričkom nacionalnom kongresu s ciljem da se organizira pokret povratka korijenima i vraćanja snage milijunima seljaka i radnika koji nisu imali glasa. 1949. godine počeli su štrajkovi i bojkoti kojima je bio cilj ostvariti puno državljanstvo, podjelu zemlje i besplatno obrazovanje za svu djecu. Nakon toga Mandela je 20 godina vodio nenasilne prosvjede protiv vlade i njene rasističke politike.

Već 1956. godine Mandelu i 150 ostali aktivista uhitila je policija i optužila ih za izdaju. Pet godina kasnije Mandela je počeo vjerovati kako je oružana borba jedini način da se nešto promijeni. Iste godine vodio je štrajk koji je trajao tri dana te ponovno završio u zatvoru. Tada je dobio pet godina zatvora, no 1963. godine ponovno je doveden pred sud i kazna mu je povećana na doživotnu.

Zatvorske godine

Nelson Mandela u zatvoruDok je služio kaznu u zatvoru dobio je tuberkulozu, a kao crni zatvorenik imao je lošiji tretman od ostalih. U zatvoru je uspio položiti ispite i primiti diplomu prvostupnika prava. Iako je bio u zatvoru Mandela je još uvijek smetao mnogima. Bivši pripadnik obavještajne službe Gordon Winter opisao je zavjeru vlade Južnoafričke republike prema kojoj bi organizirali Mandelin bijeg te ga pritom ustrijelili. Britanski obavještajci saznali su za plan koji je kasnije propao. Mandeli je 1985. godine ponuđena sloboda ukoliko se odrekne oružane borbe, no on je to odbio. Vlada je tada bila pod međunarodnim pritiskom te je održala brojne razgovore s Mandelom, no bezuspješno. Oslobođenje je dočekao nakon što je na mjesto predsjednika došao Willem de Klerk koji je njegovo oslobođenje najavio 11. veljače 1990. godine.

Odmah nakon izlaska iz zatvora zatražio od međunarodne javnosti da nastavi pritisak kako bi crnci dobili pravo glasa u svojoj zemlji. 1991. godine izabran je za predsjednika Afričkog nacionalnog vijeća. Nakon nekoliko godina pregovora i nereda de Klerk i Mandela uspjeli su dogovoriti prve demokratske izbore 27. travnja 1994. godine. Mandela je na mjesto predsjednika došao 10. svibnja iste godine u dobio od 77 godina. Zamjenik mu je bio bivši predsjednik de Klerk. U razdoblju od 1994. do 1999. godine radio je na tranziciji vladavine s manjine na većinu, a kao priliku za pomirbu koristio je sport.

Prije izbora 1999. godine povukao se iz aktivne politike, no nastavio je svoj dobrotvorni rad prikupljajući novac za škole i bolnice u ruralnim dijelovima Južnoafričke republike. Mandela je bio i medijator u građanskom ratu u Burundiji, a napisao je i nekoliko knjiga.

Izvor: www.index.hr

Prosinačke žrtve: Zla sjena Hrvata nad rodoljubima ubijenima

OLYMPUS DIGITAL CAMERASvakog 5. prosinca Hrvatska se sjeća prosinačkih žrtava – 15 poginulih i više od 20 ranjenih domoljuba koji su pali kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. No, manje je poznato da je paljbu na rodoljube zapovjedio i time se poslije čak javno hvalio jedan Hrvat – dr. Budislav Grga Anđelinović.

Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima.

Tko pisne, uhićen je

Da bi se pokazalo da žitelji glavnoga hrvatskog grada tobože oduševljeno podupiru ujedinjenje s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, Narodno vijeće Države SHS je organiziralo u Zagrebu 5. prosinca prije podne proslavu ujedinjenja i misu u katedrali. Režimska proslava protekla je, uz ostalo, u vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je izazvalo bijes javnosti. Popodne je na Trg stigla povorka ogorčenih građana na čelu s pripadnicima 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji. Kad je povorka došla na Jelačićev trg, na njih su iz okolnih zgrada otvorili vatru mornari, sokolaši i drugi dragovoljci – pristaše Narodnog vijeća. Na užas građana, Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Dvije prevratničke pukovnije su raspuštene. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv novog režima, bio je uhićen.

Dok su povjesničari kasnije ponekad više isticali nacionalnu, a ponekad socijalnu notu prosvjeda 5. prosinca, danas je stajalište da je osim nedvojbenog protivljenja polunasilnom ujedinjenju u Kraljevinu SHS i težnji za hrvatskom samobitnosti, raspoloženje prosvjednika bilo slojevito. Naime, nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Srednjoj Europi su bili česti prosvjedi i pobune vojnika i građana.

Narod protiv monarhije

Boljševičke i socijalističke ideje nadahnute Oktobarskom revolucijom i pod dojmom antiratnog raspoloženja prodrle su među vojnike čitave Države Slovenaca Hrvata i Srba (Slovenija, Hrvatska, BiH i Vojvodina). Ljude je oduševila ideja republikanizma, simbolizirajući ideju o državi bez vojske, rata, siromaštva i poreza, pa su široki narodni slojevi bili uopće nastrojeni protiv bilo kakve nove monarhije.

Ipak, prosinačke su žrtve s pravom ostale u povijesti kao prvi organizirani bunt protiv podređenog položaja Hrvatske u novoj jugoslavenskoj državi, koja je već pokoljem 5. prosinca pokazala svoje pravo lice, a dalje je bilo sve gore. Uslijedilo je političko, gospodarsko i svako drugo nasilje, praćeno neprekidnim ponižavanjem Hrvata.

No, vratimo se Grgi Anđelinoviću. Rođen je u Sućuraju na Hvaru 1886. U Zagrebu je doktorirao pravo, a tu je završio i studij povijest i zemljopis. U početku je bio pravaš i vatreni hrvatski domoljub, pa je pokrenuo ili uređivao listove poput Mlade Hrvatske, Hrvatske krune i Hrvatske države. Tijekom 1913. bio je i predsjednik splitskog NK Hajduk. Za prvoga svjetskog rata Austrija ga je zatvarala. Tada Grga Anđelinović radi veliki zaokret. Još kao član Narodnog vijeća SHS i jedan od glavnih zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja pod srpskom dominacijom, zajedno sa Svetozarom Pribićevićem prijetio je Stjepanu Radiću ubojstvom, huškajući na njega ulicu i prijeteći mu linčom. Prosinac 1918. Anđelinović dočekuje kao povjerenik Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost u Zagrebu. U tom svojstvu zapovijedio je pokolj na Jelačićevu trgu.

Ponosan, krvavih ruku

Pristupio je već 1919. novoosnovanoj Jugoslavenskoj demokratskoj stranci i u njoj ostao do 1928. Od ujedinjena na dalje Anđelinović je istaknuti orjunaš i režimski političar, za što je bio nagrađivan visokim dužnostima. Tako je nakon pokolja u skupštini 1928. postao ministar, a kasnije veleposlanik u Pragu i Beču. Nakon raspada Jugoslavije 1941. otišao je u emigraciju i priključio se četničkim krugovima, pišući i u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti. Navodno je surađivao i s četničkim vojvodom popom Đujićem. Vratio se u Hrvatsku 1945., a umro je 1. svibnja 1946.

Inače, njegov mlađi brat Danko Anđelinović bio je istaknuti književnik i prevoditelj, ali kao i Grga, veliki jugoslavenski unitarist.

A evo što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca. Zagrebački časopis “Riječ” u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine. Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj, Anđelinović se isprsio: “Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!” Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio: “Vi u tome imate prakse.” Anđelinović je odgovorio: “Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim!“

Izvor: vecernji.hr

Predsjednik čiju će karizmu biti teško doseći

96f/33/fott/4802/21Da je preživio 22. studenoga 1963., John Fitzgerald Kennedy idućeg bi proljeća imao 97 godina. Ovako, za politički rizičnog posjeta nemirnom centru Teksasa prije 50 godina ubijen je 35. predsjednik SAD-a.

Atentat je do danas ostao nerazjašnjeni misterij, jedan od najvažnijih događaja prošlog stoljeća. Iako je JFK-ov ubojica uhićen, a nedugo zatim i sam ubijen, malo tko vjeruje da je Lee Harvey Oswald, frustrirani južnjački anonimac, bez ičije pomoći puškom ubio američkog predsjednika s prozora skladišta knjiga u Dallasu. A kakav je to predsjednik bio!

Najmlađi u dotadašnjoj američkoj povijesti – pobijedio je na izborima (8. studenoga 1960.) s navršene 43 godine, bio je prvi katolik na tom položaju, oženjen za glamuroznu Jacqueline Bouvier, miljenik naroda, ratni heroj, dobitnih Pulitzerove nagrade, glasni zagovornik progresivnih ideja, uporni branitelj u to vrijeme lako zaboravljanih ljudskih prava… Bio je sve ono što ondašnji svjetski političari nisu bili: mlad, zgodan, elokventan i pametan. Svjetski su ga mediji obožavali, muškarci oponašali, a žene željele biti na mjestu njegove supruge. Amerika je u Kennedyjevo vrijeme proživljavala romantičnu renesansu – Bijela kuća bila je Camelot u kojem je živio najreprezentativniji primjerak uspješne političke dinastije Kennedy – mladi »kralj John«.

Uspjeh Kennedyjevih počinje s ocem obitelji, Josephom Patrickom Joeom Kennedyjem, unukom irskih imigranata koji je stekao harvardsku diplomu, čovjeku ambicija većih nego što je itko mogao zamisliti.

Najviša politička dužnost do koje je dogurao Joe Kennedy, koji je bogatstvo stekao još za vrijeme prohibicije, a zatim ga učvrstio financirajući holivudske filmske studije i mešetareći nekretninama, bila je ona američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji od 1938. do 1940., kada je bio prisiljen odstupiti s dužnosti jer je bio protiv američkog uplitanja u rat u Europi. Zbog toga su se Joeove političke ambicije preselile na njegove sinove, a on je nastavio vući konce iz sjene.

Jedan od četvorice sinova Joea Kennedyja i Rose Fitzgerald trebao je zauzeti Bijelu kuću. Očit izbor bio je najstariji, Joe Kennedy, rođen 1915., no on je 1944. poginuo u ratu. Tako je političku utrku trebao istrčati dvije godine mlađi John, koji je već do 1946., bio odlikovani ratni veteran koji je bez ikakvih problema ušao u Kongres kao zastupnik Massachusettsa. Sedam godina kasnije već je bio u Senatu, a strelovit politički uzlet mogao je zahvaliti očevim vezama. JFK je kao kongresnik, javno govorio da je SSSR zemlja robova, isto tako spočitavajući pokojnom Rooseveltu da je istočnu Europu prodao Staljinu na sastanku na Jalti. Tadašnjeg predsjednika SAD-a Harryja Trumana osuđivao je jer je Kinu prepustio komunistima, a kad je trebalo javno osuditi »lov na vještice« koji je sredinom pedesetih predvodio senator Joseph McCartney, JFK je prigodno završio u bolnici. No potkraj pedesetih JFK mijenja retoriku i počinje koketirati s liberalima ne bi li pobijedio na izborima, što se i dogodilo 1960., kada je porazio oponenta Richarda Nixona, iako je bilo sumnji u čistoću te izborne pobjede. Navodno su u državi Illinois glasali i mrtvaci, a u Teksasu je u nekim okruzima bilo više glasova nego stanovnika. No, ambicija Josepha P. Kennedyja se ostvarila – Kennedy je bio u Bijeloj kući.

Kennedy i HruščovČim je ušao u Ovalni ured, JFK-a je dočekao Zaljev svinja. Novi predsjednik jedva da je u ta prva dva mjeseca mandata uspio složiti svoju administraciju, a na Kubi je trebalo završiti posao koji je počeo njegov prethodnik Truman – riješiti se Fidela Castra. Kennedy je odobrio iskrcavanje oko 1500 CIA-inih ljudi u Bahia de Cochínosu na jugu otoka. Operacija je bila katastrofalna, javno zataškavanje neuspjelo, a Kennedyjevo političko poniženje neupitno. U takvom se ozračju 1961. u Beču susreo sa sovjetskim šefom Nikitom Hruščovom, koji je prijetio da će riješiti problem Berlina. Na užas SAD-a, Rusi su sredinom kolovoza te godine prepolovili Berlin zidom. Željezna je zavjesa podignuta, a Kennedyju nije preostalo ništa drugo nego da barem povijesnim govorom »Ich bin ein Berliner« (ja sam Berlinčanin) pokuša umanjiti štetu. Istodobno, Kuba se nije smirivala: Hruščov je poslao 42.000 vojnika i postavio nuklearne projektile u američko susjedstvo. I dok je svijet zadržavao dah u očekivanju najgorega, JFK se, umjesto napada na Kubu, odlučio za blokadu. Hruščov je pristao povući projektile, Kennedy je obećao da invazije neće biti, te je povukao nuklearne projektile iz Turske i napokon prekinuo blokadu Kube. Svijet je odahnuo.

Međutim, utrka između supersila preselila se sa Zemlje u svemir: JFK je Amerikancima obećao osvajanje Mjeseca do kraja desetljeća, što se i dogodilo u srpnju 1969. kao dokaz američke premoći. Jedan od velikih uspjeha JFK-a kao predsjednika sigurno je i sporazum između SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije o ograničenju ispitivanja nuklearnog oružja.

Međutim, problem koji je mučio JFK-a bio je njegovo zdravlje – brojne operacije kičme kao posljedica ratnog ranjavanja, Addisonova bolest i malarija uvukle su ga u neprekidno uzimanje steroida i lijekova protiv bolova. Nasuprot tome, bilo je od primarne važnosti u javnosti održati sliku mladog, vitalnog čovjeka koji ne zna što je fizička bol.

U vrijeme kada je JFK preuzeo predsjedničku dužnost gospodarska situacija u SAD-u bila je slična današnjoj – blizu katastrofe. Nezaposleno je bilo oko pet i pol milijuna ljudi, a postotak bankrota jednak vremenu Velike depresije. Zagovarao je niže poreze, više minimalne plaće, zaštitu nezaposlenih i olakšavanje poslovanja da bi se stimulirala posrnula ekonomija. No, njegovi savjetnici predlagali su da se u gospodarstvo upumpa određena količina novca, posebno u vojne projekte i domaću industriju, što je on i prihvatio. Do kraja prve godine njegova mandata kriza je popustila. Predlagao je i da savezna država pomogne sustavu obrazovanja i zdravstvenoj skrbi za starije, no prijedlozi su trebali preskočiti prepreku Capitol Hilla, gdje je prošao samo onaj o povećanju minimalne plaće.

Predsjednik John F. Kennedy i prva dama Jacqueline Bouvier KennedyJedno od najvažnijih pitanja bila su ljudska prava; južne države, uključujući lokalne demokrate, opirale su se bilo kakvoj promijeni koja bi se ticala Afroamerikanaca koji više nisu bili robovi, ali njihova sloboda bila je mrtvo slovo na papiru Lincolnova 13. amandmana usvojenog 95 godina ranije. No JFK, iako su to mnogi očekivali, nije krenuo u otvoreni rat za zaštitu prava Afroamerikanaca, nego je zagovarao provedbu onih prava koja su crnci u SAD-u već imali. Bio je prisiljen otvoreno reagirati, ali preko brata Bobbyja, kada je 1962. James Meredith, ratni veteran tamne boje kože, odlučio upisati se na tradicionalno bjelačko Sveučilište Mississipy (Ole Miss), jer je guverner te države Ross Barnett ignorirao sudsku odluku prema kojoj se Meredith mogao upisati. Bobby Kennedy angažirao je na cionalnu gardu, te se Meredith uspio upisati u pratnji šerifa, a petnaestosatno divljanje gomile rezultiralo je dvama mrtvima i stotinama ranjenih.

Godinu dana kasnije dogodio se »marš na Washington« koji je predvodio dr. Martin Luther King čiji je govor »Sanjao sam san« slušalo 250.000 ljudi, što je bio i jasan dokaz Bijeloj kući da se pokret za ljudska prava zahuktava. JFK je taktizirao s donošenjem zakona o ljudskim pravima smatrajući da bi ga bilo bolje provući u sljedećem mandatu, kada će mu pozicija biti još jača, no potkraj 1963. ipak ga je pustio u proceduru. Nakon njegove smrti, zakon je usvojen.

JFK je ostao upamćen kao jedan od najutjecajnijih američkih predsjednika, uz bok Rooseveltu, Lincolnu i Washingtonu. Iako se nakon njegova vremena pojavilo barem dvoje pravih pretendenata na tu titulu – Bill Clinton i sadašnji predsjednik Barack Obama, kojeg se s posebnim zadovoljstvom uspoređuje s JFK-om – izgleda da nijedan nije dosegao JFK-ovu karizmu.

Izvor: www.vjesnik.hr

Turistima je nezaobilazna atrakcija, a koliko mi znamo o njoj?

Zagrebačka katedralaKatedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, ime je najveće hrvatske sakralne građevine većini poznate kao Zagrebačka katedrala. Izvana je duga 77 metara, a široka 48,20. Visina tornjeva iznosi 108 metara. Unutarnja površina iznosi 1617 m2 i može primiti više od 5000 ljudi.

Najvelebnije je to i stilski najrječitije arhitektonsko ostvarenje crkvenog graditeljstva gotičkog stila jugoistočno od Alpa. Tlocrtnom dispozicijom svetišta, s vitkim križno-rebrastim svodovljem unutar triju poligonalnih apsida otvorenih uskim prozorima, nalik je rješenjima iz Francuske (grad Troyes), razradom naknadno podignutih, visinski izjednačenih lađa, odgovara konstrukcijskim rješenjima suvremenog njemačkog graditeljstva, dok maštovita skulptura odražava dodire s češkim školama.

Od samog početka katedrala je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji, odnosno Uznesenju Marijinu (Velika Gospa).

Na mjestu katedrale nekad je stajala mala crkvica

Na prostoru današnje prvostolnice prvotno se nalazila crkvica sagrađena između 9. i 11. stoljeća. Nije poznato je li bila porušena ili je stradala, no na njezinu mjestu sagrađena je nova, veća crkva. Zagrebačkim su biskupima prihodi omogućavali da sagrade novu crkvu koju je vjerojatno novčanim darom pomogao i kralj Emerik koji je početkom 13. stoljeća boravio u Zagrebu. Gradnja je trajala dugo te je tek 1217. godine bila završena i posvećena.

Uskoro je ona teško nastradala za provale Tatara (1242. god.), ali ju je već biskup Timotej (1263. – 1287.) počeo temeljito obnavljati u gotičkom stilu.

Uništena u potresu 1880. godine

Obnova je nastavljena u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću katedrala je utvrđena zidinama i kulama, a između 1633. i 1641. dobiva svoj masivan renesansni toranj, izveden po projektu Ivana Albertala, koji je u katedrali 1632. izveo mrežasti kasnogotički svod. Oštećena je u požarima, ali i neprijatelji je nisu štedjeli. Najveći udarac zadao joj je potres 1880. godine nakon kojeg je trebalo provesti temeljitu obnovu građevine. Bila je to “prilika” za bečkog graditelja F. Schmidta koji je izradio nacrte za katedralu u neogotičkom stilu (1880. – 1906.).

Gradnju je vodio Hermann Bollé koji je dijelom izmijenio prvotne zamisli Schmidtovog projekta, posebice što se tiče vrhova tornjeva. Tom restauracijom katedrala je dobila svoj današnji oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili većinu baroknih oltara iz 18. stoljeća. Bila je pokrivena raskošnim krovom od glaziranog crijepa koji je kasnije uklonjen. Umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena je nova grobnica za zagrebačke nadbiskupe iza glavnog oltara. Uz druge velikane, tu počivaju i hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, čije su kosti ovamo prenesene 1919. godine iz Bečkog Novog Mjesta (Wiener Neustadt), Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik itd. U njoj su sahranjena i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: stožernici bl. Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.

Osam tona bronce i mjedi za nove satove

Od 1990. Zagrebačka je katedrala okružena metalnom mrežom skela. Kako bi zabljesnula u punom sjaju, ljeti 1997. S tornja su skinuti i zamijenjeni korozijom uništeni 90-godišnji limeni satovi. Svih osam novih satova odliveno je u bronci u obiteljskoj ljevaonici Kranjčević u Markuševcu, podno Sljemena. Svaki je sat promjera 3m i 20cm, težak oko 600kg, a za izradu satova utrošeno je 8 tona bronce i mjedi.

Izvor: vecernji.hr

Arheolozi u Vinkovcima pronašli prsten iz 3. stoljeća

Cibalae - prstenArheolozi vinkovačkog Gradskog muzeja pronašli su rijedak zlatni prsten, najvjerojatnije iz 3. stoljeća, te 200-tinjak drugih predmeta, tijekom istražnih radova na lokaciji izgradnje budućeg Centra za digitalizaciju podataka Državne geodetske uprave u Vinkovcima.

Arheološki radovi u Glagoljaškoj ulici u Vinkovcima traju već desetak dana, a osim prstena pronađeno je i oko 400 kilograma ulomaka keramike koja, po preliminarnom vještačenju, pripada razdoblju od 1. do 6. stoljeća, te više od 200 posebnih nalaza od metala, keramike i kamena.

“Prsten je iznimno zanimljiv jer smo ga pronašli u jednom od slojeva, što znači da ga je neka od Cibaličanki koja ga je nosila najvjerojatnije izgubila. Na prstenu se nalazi prikaz zeca ili miša koji gricka cvijet, što je simbol sreće, dok se iznad samog ruba prstena nalazi tzv. urokljivo oko, koje je onoga koji je prsten nosio štitilo od nesreće”, objašnjava kustos Gradskog muzeja u Vinkovcima Hrvoje Vulić.

Na nalazištu je pronađena i velika količina novca iz rimskog razdoblja te, što je posebice zanimljivo i iznimno rijetko, djelomično fosilizirani ostaci izmeta.

“Ne znamo još je li riječ o ljudskom ili životinjskom izmetu, ali njegova analiza dat će nam vrlo vrijedna saznanja o načinu ishrane u rimsko vrijeme na području nekadašnjih Cibala”, napominje Vulić.

Voditeljica arheoloških radova u Glagoljaškoj ulici kustosica Anita Rapan Papeša naglašava da se lokacija nalazišta nalazi nedaleko od zapadnog ruba Cibala, koje su u rimsko doba bile značajan grad na ovom području.

“Nismo za sada naišli na značajnije ostatke arhitekture, ali smo locirali jedan zid, otpadnu jamu i tri bunara za pitku vodu u nizu”, kaže Rapan Papeša.

Ističe da se arheološki radovi provode na oko 130 četvornih metara površine, a trenutačno se radi na dubini od oko dva metra. Radovi bi trebali završiti do kraja ovoga tjedna.

U antičko doba na području grada Vinkovaca nalazio se rimski grad Colonia Aurelia Cibalae, treći najveći grad u provinciji Panoniji Sekundi, koja se protezala na današnjem području Slavonije, Srijema i Baranje. Grad je osnovan početkom 1. stoljeća, a za vrijeme cara Hadrijana (117. – 138.) dobiva status municipija (Municipium Aelium Cibalae), dok od kraja 2. ili početka 3. stoljeća grad biva uzdignut na rang kolonije.

Vrhunac razvoja doživljava kroz 4. stoljeće, kada je u gradu i bližoj okolici živjelo između 5 i 10 tisuća stanovnika. Bio je sjedište i kršćanske biskupije, a u njemu su rođena i dva rimska cara – Valentinijan (364. – 375.) i Valens (364. – 378.), jedini rimski carevi rođeni na području današnje Hrvatske.

Izvor: www. glasistre.hr