Category Archives: 5. razred

Progoni kršćana u Rimskom Carstvu

Posljednja molitva kršćanskih mučenika Od samog početka, kako kaže Novi zavjet, kršćani su bili manjina izložena progonima, pa iako je namjesnik Judeje Poncije Pilat bio poznat po tome što je “oprao ruke” od utemeljitelja kršćanstva, rimske su vlasti nakon njega počele aktivnije gušiti tu, navodno opasnu i prevratničku sektu. Tako je od jedanaest apostola koji su nadživjeli Isusa (pošto se Juda Iškariotski objesio) samo Ivan, brat Jakova, uspio izbjeći nasilnu smrt.

Prvi organizirani progon sekte počeo je kad je Neron krivnju za veliki požar u Rimu iz 64. godine odlučio prebaciti na kršćane. Diskriminacija se potom nastavila pod Domicijanom i ponavljala tijekom stoljeća koja su slijedila. Vrlo često su se progoni odvijali samo u jednom gradu: primjerice, car Marko Aurelije nasrnuo je na kršćane u Lyonu 177. godine. S vremenom je nasilje nad kršćanima bilo sve jače. Carevi Decije i Valerijan su sredinom 3. stoljeća odgovorni za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Konačni je pohod bio djelo Dioklecijana i Galerija početkom 4. stoljeća. Između 303. i 311. godine ta su dva vladara pokušavala posve iskorijeniti kršćanski utjecaj u Carstvu, pa su na tisuće ljudi ubili ili otjerali u progonstvo, sve dok 313. car Konstantin Milanskim ediktom nije kršćansku vjeru izjednačio sa svim drugim vjerama i postao prvi kršćanski car. Nakon toga sudbina kršćanstva doživjela je veliki zaokret – 380. godine car Teodozije je proglasio jedinom dopuštenom vjerom u Carstvu.

Rimski povjesničar Tacit zapisao je: “U svojoj su smrti (kršćani) bili pretvoreni u predmet razonode; ogrtali su ih u kože divljih zvijeri pa bi ih rastrgali psi, ili su ih pribijali na križeve, ili ih spaljivali, a kad bi dan ugasnuo, užegli bi ih da služe kao noćna rasvjeta.”

Putovali smo: Pompeji

Pompeji (latinski: Pompeii, talijanski: Pompei) su grad smješten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uništen u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine.

Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, dvanaest godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konačna smrt.

Do 24. kolovoza 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obična planina. Negdje oko 12 sati uz strahovit prasak “čep” od otvrdnute lave kojim je bio začepljen krater vulkana se rasprsnuo od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 km, koji je slijedila “kiša” malog kamenja (lapilli), te vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi.

Plinije Mlađi, admiral rimske flote u obližnjem Misenu i znanstvenik prirodoslovac, u svom pismu Tacitu opisuje katastrofu u kojoj je poginuo njegov stric Plinije Stariji, a kojemu je on svjedočio bježeći brodom prema Stabiae. On navodi: “Pojavio se oblak koji mogu opisati samo oblikom guste čempresove krošnje … Kontinuirani i dugi potresi su tresli kuću, kao da je netko pomjerao iz temelja, u jednom trenutku slabo, u drugom jače. Ljudi ispred kuće su bili prestrašeni od kamenja koje je padalo s neba, iako je bilo svijetlo i tako prhko da se lomilo na dodir; … ipak sam odlučio izaći van s jastucima na glavi.”

Pompeji i obližnji Oplontis su zatrpani za samo nekoliko sati, a potresi i plimni valovi su potrajali sve do slijedećeg jutra. Na kraju je kiša stvrdnula impresivnu rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Herkulanej je zatrpan impresivnom razinom blata od 20 metara, vjerojatno od jezera koje ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Većina stanovnika Pompeja nije poginula od urušavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, već od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja.

Nekoliko dana poslije carska senatorska komisija iz Rima je došla na mjesto tragedije da organizira pomoć za preživjele. Sljedeće godine je i sam car Tit posjetio lokaciju, te pronašao da su uzaludni svi pokušaji za obnovom Pompeja i Herkulaneja. Preživjeli nisu imali druge, već da pokušaju pronaći svoje mrtve i pokoje svete predmete, te da se odsele na neko gostoljubivije mjesto.