Od samog početka, kako kaže Novi zavjet, kršćani su bili manjina izložena progonima, pa iako je namjesnik Judeje Poncije Pilat bio poznat po tome što je “oprao ruke” od utemeljitelja kršćanstva, rimske su vlasti nakon njega počele aktivnije gušiti tu, navodno opasnu i prevratničku sektu. Tako je od jedanaest apostola koji su nadživjeli Isusa (pošto se Juda Iškariotski objesio) samo Ivan, brat Jakova, uspio izbjeći nasilnu smrt.

Prvi organizirani progon sekte počeo je kad je Neron krivnju za veliki požar u Rimu iz 64. godine odlučio prebaciti na kršćane. Diskriminacija se potom nastavila pod Domicijanom i ponavljala tijekom stoljeća koja su slijedila. Vrlo često su se progoni odvijali samo u jednom gradu: primjerice, car Marko Aurelije nasrnuo je na kršćane u Lyonu 177. godine. S vremenom je nasilje nad kršćanima bilo sve jače. Carevi Decije i Valerijan su sredinom 3. stoljeća odgovorni za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Konačni je pohod bio djelo Dioklecijana i Galerija početkom 4. stoljeća. Između 303. i 311. godine ta su dva vladara pokušavala posve iskorijeniti kršćanski utjecaj u Carstvu, pa su na tisuće ljudi ubili ili otjerali u progonstvo, sve dok 313. car Konstantin Milanskim ediktom nije kršćansku vjeru izjednačio sa svim drugim vjerama i postao prvi kršćanski car. Nakon toga sudbina kršćanstva doživjela je veliki zaokret – 380. godine car Teodozije je proglasio jedinom dopuštenom vjerom u Carstvu.

Rimski povjesničar Tacit zapisao je: “U svojoj su smrti (kršćani) bili pretvoreni u predmet razonode; ogrtali su ih u kože divljih zvijeri pa bi ih rastrgali psi, ili su ih pribijali na križeve, ili ih spaljivali, a kad bi dan ugasnuo, užegli bi ih da služe kao noćna rasvjeta.”