Da je preživio 22. studenoga 1963., John Fitzgerald Kennedy idućeg bi proljeća imao 97 godina. Ovako, za politički rizičnog posjeta nemirnom centru Teksasa prije 50 godina ubijen je 35. predsjednik SAD-a.
Atentat je do danas ostao nerazjašnjeni misterij, jedan od najvažnijih događaja prošlog stoljeća. Iako je JFK-ov ubojica uhićen, a nedugo zatim i sam ubijen, malo tko vjeruje da je Lee Harvey Oswald, frustrirani južnjački anonimac, bez ičije pomoći puškom ubio američkog predsjednika s prozora skladišta knjiga u Dallasu. A kakav je to predsjednik bio!
Najmlađi u dotadašnjoj američkoj povijesti – pobijedio je na izborima (8. studenoga 1960.) s navršene 43 godine, bio je prvi katolik na tom položaju, oženjen za glamuroznu Jacqueline Bouvier, miljenik naroda, ratni heroj, dobitnih Pulitzerove nagrade, glasni zagovornik progresivnih ideja, uporni branitelj u to vrijeme lako zaboravljanih ljudskih prava… Bio je sve ono što ondašnji svjetski političari nisu bili: mlad, zgodan, elokventan i pametan. Svjetski su ga mediji obožavali, muškarci oponašali, a žene željele biti na mjestu njegove supruge. Amerika je u Kennedyjevo vrijeme proživljavala romantičnu renesansu – Bijela kuća bila je Camelot u kojem je živio najreprezentativniji primjerak uspješne političke dinastije Kennedy – mladi »kralj John«.
Uspjeh Kennedyjevih počinje s ocem obitelji, Josephom Patrickom Joeom Kennedyjem, unukom irskih imigranata koji je stekao harvardsku diplomu, čovjeku ambicija većih nego što je itko mogao zamisliti.
Najviša politička dužnost do koje je dogurao Joe Kennedy, koji je bogatstvo stekao još za vrijeme prohibicije, a zatim ga učvrstio financirajući holivudske filmske studije i mešetareći nekretninama, bila je ona američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji od 1938. do 1940., kada je bio prisiljen odstupiti s dužnosti jer je bio protiv američkog uplitanja u rat u Europi. Zbog toga su se Joeove političke ambicije preselile na njegove sinove, a on je nastavio vući konce iz sjene.
Jedan od četvorice sinova Joea Kennedyja i Rose Fitzgerald trebao je zauzeti Bijelu kuću. Očit izbor bio je najstariji, Joe Kennedy, rođen 1915., no on je 1944. poginuo u ratu. Tako je političku utrku trebao istrčati dvije godine mlađi John, koji je već do 1946., bio odlikovani ratni veteran koji je bez ikakvih problema ušao u Kongres kao zastupnik Massachusettsa. Sedam godina kasnije već je bio u Senatu, a strelovit politički uzlet mogao je zahvaliti očevim vezama. JFK je kao kongresnik, javno govorio da je SSSR zemlja robova, isto tako spočitavajući pokojnom Rooseveltu da je istočnu Europu prodao Staljinu na sastanku na Jalti. Tadašnjeg predsjednika SAD-a Harryja Trumana osuđivao je jer je Kinu prepustio komunistima, a kad je trebalo javno osuditi »lov na vještice« koji je sredinom pedesetih predvodio senator Joseph McCartney, JFK je prigodno završio u bolnici. No potkraj pedesetih JFK mijenja retoriku i počinje koketirati s liberalima ne bi li pobijedio na izborima, što se i dogodilo 1960., kada je porazio oponenta Richarda Nixona, iako je bilo sumnji u čistoću te izborne pobjede. Navodno su u državi Illinois glasali i mrtvaci, a u Teksasu je u nekim okruzima bilo više glasova nego stanovnika. No, ambicija Josepha P. Kennedyja se ostvarila – Kennedy je bio u Bijeloj kući.
Čim je ušao u Ovalni ured, JFK-a je dočekao Zaljev svinja. Novi predsjednik jedva da je u ta prva dva mjeseca mandata uspio složiti svoju administraciju, a na Kubi je trebalo završiti posao koji je počeo njegov prethodnik Truman – riješiti se Fidela Castra. Kennedy je odobrio iskrcavanje oko 1500 CIA-inih ljudi u Bahia de Cochínosu na jugu otoka. Operacija je bila katastrofalna, javno zataškavanje neuspjelo, a Kennedyjevo političko poniženje neupitno. U takvom se ozračju 1961. u Beču susreo sa sovjetskim šefom Nikitom Hruščovom, koji je prijetio da će riješiti problem Berlina. Na užas SAD-a, Rusi su sredinom kolovoza te godine prepolovili Berlin zidom. Željezna je zavjesa podignuta, a Kennedyju nije preostalo ništa drugo nego da barem povijesnim govorom »Ich bin ein Berliner« (ja sam Berlinčanin) pokuša umanjiti štetu. Istodobno, Kuba se nije smirivala: Hruščov je poslao 42.000 vojnika i postavio nuklearne projektile u američko susjedstvo. I dok je svijet zadržavao dah u očekivanju najgorega, JFK se, umjesto napada na Kubu, odlučio za blokadu. Hruščov je pristao povući projektile, Kennedy je obećao da invazije neće biti, te je povukao nuklearne projektile iz Turske i napokon prekinuo blokadu Kube. Svijet je odahnuo.
Međutim, utrka između supersila preselila se sa Zemlje u svemir: JFK je Amerikancima obećao osvajanje Mjeseca do kraja desetljeća, što se i dogodilo u srpnju 1969. kao dokaz američke premoći. Jedan od velikih uspjeha JFK-a kao predsjednika sigurno je i sporazum između SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije o ograničenju ispitivanja nuklearnog oružja.
Međutim, problem koji je mučio JFK-a bio je njegovo zdravlje – brojne operacije kičme kao posljedica ratnog ranjavanja, Addisonova bolest i malarija uvukle su ga u neprekidno uzimanje steroida i lijekova protiv bolova. Nasuprot tome, bilo je od primarne važnosti u javnosti održati sliku mladog, vitalnog čovjeka koji ne zna što je fizička bol.
U vrijeme kada je JFK preuzeo predsjedničku dužnost gospodarska situacija u SAD-u bila je slična današnjoj – blizu katastrofe. Nezaposleno je bilo oko pet i pol milijuna ljudi, a postotak bankrota jednak vremenu Velike depresije. Zagovarao je niže poreze, više minimalne plaće, zaštitu nezaposlenih i olakšavanje poslovanja da bi se stimulirala posrnula ekonomija. No, njegovi savjetnici predlagali su da se u gospodarstvo upumpa određena količina novca, posebno u vojne projekte i domaću industriju, što je on i prihvatio. Do kraja prve godine njegova mandata kriza je popustila. Predlagao je i da savezna država pomogne sustavu obrazovanja i zdravstvenoj skrbi za starije, no prijedlozi su trebali preskočiti prepreku Capitol Hilla, gdje je prošao samo onaj o povećanju minimalne plaće.
Jedno od najvažnijih pitanja bila su ljudska prava; južne države, uključujući lokalne demokrate, opirale su se bilo kakvoj promijeni koja bi se ticala Afroamerikanaca koji više nisu bili robovi, ali njihova sloboda bila je mrtvo slovo na papiru Lincolnova 13. amandmana usvojenog 95 godina ranije. No JFK, iako su to mnogi očekivali, nije krenuo u otvoreni rat za zaštitu prava Afroamerikanaca, nego je zagovarao provedbu onih prava koja su crnci u SAD-u već imali. Bio je prisiljen otvoreno reagirati, ali preko brata Bobbyja, kada je 1962. James Meredith, ratni veteran tamne boje kože, odlučio upisati se na tradicionalno bjelačko Sveučilište Mississipy (Ole Miss), jer je guverner te države Ross Barnett ignorirao sudsku odluku prema kojoj se Meredith mogao upisati. Bobby Kennedy angažirao je na cionalnu gardu, te se Meredith uspio upisati u pratnji šerifa, a petnaestosatno divljanje gomile rezultiralo je dvama mrtvima i stotinama ranjenih.
Godinu dana kasnije dogodio se »marš na Washington« koji je predvodio dr. Martin Luther King čiji je govor »Sanjao sam san« slušalo 250.000 ljudi, što je bio i jasan dokaz Bijeloj kući da se pokret za ljudska prava zahuktava. JFK je taktizirao s donošenjem zakona o ljudskim pravima smatrajući da bi ga bilo bolje provući u sljedećem mandatu, kada će mu pozicija biti još jača, no potkraj 1963. ipak ga je pustio u proceduru. Nakon njegove smrti, zakon je usvojen.
JFK je ostao upamćen kao jedan od najutjecajnijih američkih predsjednika, uz bok Rooseveltu, Lincolnu i Washingtonu. Iako se nakon njegova vremena pojavilo barem dvoje pravih pretendenata na tu titulu – Bill Clinton i sadašnji predsjednik Barack Obama, kojeg se s posebnim zadovoljstvom uspoređuje s JFK-om – izgleda da nijedan nije dosegao JFK-ovu karizmu.