Uoči Božića 1987. godine na putu iz filipinskog grada Taclobana prema Manili putnički brod »Doña Paz« sudario se s tankerom za prijenos nafte »Vector«. U plamtećem moru smrt je našlo 4315 osoba i to je do danas po broju žrtava najteža pomorska nesreća u povijesti. Ipak, za »Doñu Paz« je malo tko čuo, a nepoznata je ostala i drama koju je plivajući među sagorjelim tijelima u moru punom morskih pasa prošlo 26 preživjelih. Ništa nije moglo zasjeniti »Titanic«, koji je već sto godina pojam ne samo za potonuli brod, nego u prenesenom značenju za potonuće i propast bilo koje vrste (i za Jugoslaviju se govorilo da je nakon Titove smrti postala »Titanic«).
Taj golemi prekooceanski brod nakon sudara sa santom leda u Atlantskom oceanu kod Newfoundlanda u noći na 15. travnja 1912. zauvijek je ušao u kolektivno pamćenje čovječanstva i svojom tragedijom na neki način nagovijestio milijune žrtava koje su pale tijekom 20. stoljeća. »Titanic« je, međutim, mnogo više od toga i njegovo potonuće suvremena je verzija priče o gradnji Babilonske kule. Titanic je prije sto godina bio najveći i najmoderniji brod na svijetu, luksuzno uređen, visok 56 metara, dug 269 i širok 28 metara, a kapacitet mu je bio 3547 putnika. Smatralo ga se nepotopivim, pa je 20 čamaca za spašavanje imao samo za ukras, a nije bio opskrbljen ni sigurnosnim raketama za slučaj opasnosti. Ipak, na primjeru »Titanica« još se jednom potvrdilo da se ljudska oholost na kraju ipak vraća poput bumeranga i da je u srazu s prirodom i prirodnim silama čovjek ipak preslab unatoč svom tehničkom, znanstvenom, kulturnom i društvenom napretku.
Divovska čelična grdosija primjerenog imena »Titanic« tog ranog proljeća 1912. doista je bila ponos njegovih graditelja i cijelog čovječanstva, ali je dovoljna bila jedna santa leda da ukleti brod potone već na svom prvom putovanju i odvede u smrt 1514 putnika i članova posade. Od 2224 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 710, a spas iz ledenog mora ih je, naravno, obilježio za cijeli život.
Priča o »Titanicu« očito nikad neće završiti, a počela je još 1898. kad je književnik Morgan Robertson objavio roman »Uzaludnost ili potonuće Titana« u kojem pripovijeda o britanskom brodu po imenu Titan koji je na putu prema New Yorku udario u santu leda i potonuo iako je smatran nepotopivim. Podudarnost s »Titanicom« je možda slučajna, ali je zanimljiva za sve titanikologe.
Stvarna povijest »Titanica« počela je 1907. kad su se u Londonu sastali Joseph Bruce Ismay, predsjednik kompanije White Star Line, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff, te dogovorili gradnju triju prekooceanskih brodova dotad neviđene veličine. Iduće godine potpisan je ugovor o njihovoj gradnji, dogovorena su njihova imena – Olympic, Titanic i Gigantic (kasnije Britannic) – a za konstruktora je izabran Thomas Andrews. Gradnja »Titanica« počela je 31. ožujka 1909., a brod je porinut u more 31. svibnja 1911. Na svoje prvo i, pokazalo se, jedino prekooceansko putovanje »Titanic« je krenuo iz Southamptona 10. travnja 1912. uz veliku medijsku pozornost, a da bi srušio vremenski rekord u prelaženju Atlantskog oceana i osvojio Plavu vrpcu Atlantika, kapetan Edward John Smith namjerno je prema New Yorku krenuo kraćim smjerom, sjevernijim od propisanoga, zanemarivši opasnost od sudara s ledenim santama. Četiri dana kasnije, 14. travnja u 23.40 sati, kad je »Titanic« bio udaljen 400 morskih milja od Newfoundlanda, radiovezom došlo je nekoliko upozorenja na ledenjake, no izdana je zapovijed da se upozorenja ignoriraju. Posljednje je upozorenje došlo s broda udaljenog samo 19 milja sjeverno i nasukanog među ledenjacima, no »Titanicov« telegrafist postupio je po zapovijedi i ignorirao upozorenje. U 23.40 sati »Titanic« se odjednom zatresao, kao od nekog udarca ili potresa, i nastavio drhtati cijelom konstrukcijom nekoliko sekundi. Brod se zaustavio, a mnogi putnici izašli su na palubu gledati prekrasne ledenjake koji su se bijelili na mračnoj pučini.
Ništa nije upućivalo na katastrofu i u salonima se nastavila svirka i ples. Kapetan i arhitekt su, međutim, napravili inspekciju broda i bilo im je jasno o čemu je riječ – »Titanic« je udario u santu leda. Radiotelegrafisti su u 00:15 sati počeli panično slati pozive u pomoć brodu koji je bio u blizini. Odgovora nije bilo jer je njihov telegrafist isključio radio i otišao na spavanje, a signalnih raketa na »Titanicu« nije bilo. Kapetan Smith je stoga zapovjedio da se pošalje međunarodni signal za poziv u opasnosti, SOS, a putnicima je rečeno da obuku prsluke za spašavanje.
Putnici su se na različite načine suočili s brodolomom. Orkestar je neprestano veselo svirao Boogie-Woogie, no zborovođa je odjednom zatražio promjenu repertoara i začula se pjesma »Bliže, o Bože moj«. Mnogi potreseni putnici zapjevali su s njima, neki su klečali raširenih ruku i molili, neki su panično trčali, neki luđački vikali, a nekima je bilo do šale. Jedan engleski lord pojavio se u svom najboljem fraku u pratnji svog butlera jer se htio rastati od života na dostojanstven, plemićki način. U čamcima za spašavanje bilo je mjesta samo za žene i djecu, pa su mornari s uperenim pištoljima pazili da se na čamce ne ukrcaju muškarci. Na brodu su bili i milijarderi i siromašni, ali su u jednom trenutku svi postali jednaki pa bogatašima nije pomoglo što su siromašnijima nudili svoje bogatstvo za mjesto u čamcu. Nitko razuman nije želio prihvatiti takvu ponudu jer postati u teoriji bogat nekoliko minuta ili sati od sigurne smrti doista nije ono o čemu sanjaju i najbjedniji.
Potresan je slučaj bračnog para Ide i Isidora Straussa koji su odlučili umrijeti zajedno pa je Ida Strauss odbila ponuđeno mjesto u čamcu za spašavanje. Nekoliko putnika provalilo je u kantinu i počelo se opijati, a neki su se pripremali na samoubojstvo. Oni koji su mislili da nema opasnosti i da je posrijedi neka vježba izgubili su svaku nadu kad su čuli kapetanov glas: »Brod tone! Posado i časnici ‘Titanica’, niste više u službi! Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek’ se spašava tko može! Neka Bog bude s vama!«. Oko 2 sata krma broda se uzdigla nad morem, a oko 2.20 »Titanic« je potonuo, zajedno sa svojim kapetanom, prethodno se prelomivši na dva dijela. Zadnje riječi kapetana Smitha upućene posadi navodno su bile: »Budite Britanci!«.
Tragediju »Titanica« danas mnogi gledaju kroz istoimeni film Jamesa Camerona iz 1997. u čijem je središtu ljubavna priča dvoje mladih putnika, a koji je, kao i nesretni brod, potukao mnoge rekorde. Bio je nominiran za 14 Oscara, a dobio ih je 11, čime se izjednačio s druga dva najnagrađivanija filma u povijesti. Titanic je postao najgledaniji film svih vremena, a zaradio je čak 1,8 milijardi dolara, čime je višestruko nadmašio uloženih 200 milijuna dolara.
Jedna od »Titanicovih« »relikvija« je i prsluk za spašavanje, jedan od pet sačuvanih, koji se nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci. Za taj je izložak zaslužan Josip Car, koji je bio mornar na »Carpathiji« i očito ga je nabavio od jednog spašenog putnika.
Dok sjećanje na »Titanic« ne blijedi, najpoznatiji brod na svijetu mogao bi u budućnosti ipak nestati. Podvodni istraživači koji redovito posjećuju njegovu olupinu upozorili su da je hrđa zahvatila velik dio metalne površine broda, čemu su pridonijeli raniji pokušaji da se izvuče na površinu te ilegalni posjeti lovaca na potopljeno blago i ronilaca znatiželjnika. Prema znanstvenim izračunima, more i hrđa na dan pojedu oko 300 kilograma željeza s Titanica, a paluba, časničke kabine i jarbol već su se urušili i nestali pod pijeskom.
U povodu stote godišnjice potonuća »Titanica«, u Velikoj Britaniji planiraju se prigodne manifestacije, a najzanimljivija će biti plovidba brodom »Balmoral« istom rutom kojom je prošao »Titanic«, sa zaustavljanjem na mjestu tragedije, gdje će se služiti misa zadušnica, i nastavkom puta prema New Yorku.
Sjećanje na »Titanic« bit će još jedna opomena da smo uza sav napredak ipak i dalje ljudi, a ne titani i kao takvi mali i slabi iako osvajamo i svemir i otkrivamo njegove tajne.
BROD – SPASITELJ »CARPATHIA« PLOVILA IZ NEW YORKA PREMA RIJECI
Prvi brod koji je stigao u pomoć preživjelim putnicima »Titanica« bio je »Carpathia«, udaljen 58 morskih milja, koji je putovao iz New Yorka prema Rijeci i na kojoj su četvrtinu posade, 76 mornara, činili Hrvati. Nakon što je primljen SOS-signal s »Titanica«, kapetan Arthur Henry Rostron donio je odluku da se krene prema »Titanicu« najvećom mogućom brzinom unatoč potencijalnoj opasnosti od santi leda. Iako je maksimalna brzina broda bila 15 čvorova na sat, zahvaljujući Rostronovoj zapovijedi da se topla voda ne koristi ni za kakve druge svrhe radi što bolje iskoristivosti parnog stroja brod je postigao brzinu od 17 čvorova na sat. Na mjesto brodoloma »Carpathia« je stigla 15. travnja četiri sata i 40 minuta nakon potonuća »Titanica«, a nakon kraće potrage pronašla je 710 preživjelih putnika koji su prevezeni u New York. Spašen je i dio mrtvih tijela, njih 338, a 121 stradali putnik pokopan je na groblju u Halifaxu. »Carpathia« je kasnije otplovila prema Rijeci, gdje je kapetan Rostron dočekan kao heroj.
Hrvati skončali u trećoj klasi na putu u bolji život
Na »Titanicu« je bilo 30 Hrvata, od kojih je troje preživjelo. Poznata su i njihova imena i mjesta stanovanja, a čak osam ih je bilo iz Široke Kule pokraj Gospića i svi su poginuli. Bili su to Grga Čačić, Luka Čačić, Manda Čačić, Marija Čačić, Ivan Strilić, Marija Orešković, Jeka Orešković i Luka Orešković. Iz Like su bili i Petar Ćalić i Jovo Ćalić iz Brezika, Joso Čulumović iz Prvansela, Jovan Dimić iz Ostrovice, Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Mate Pocrnić i Tome Pocrnić iz Bukovca te Mile Smiljanić iz Pisača. Na popisu putnika bili su i Bartol Čor, Ivan Čor i Ljudevit Čor iz Kričine kod Crikvenice, Mirko Dika iz Crikvenice, Josip Draženović iz Hrastelnice kod Siska, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska, Ivan Stanković iz Galdova kod Siska, Mara Osman-Banski, Štefo Pavlović, Matilda Peteranec i Ignjac Henderović iz Vagovine kod Čazme, Milan Karajić iz Kravarskog kod Velike Gorice, Stjepan Turčin iz Bratine kod Kravarskog te Branko Dakić iz Gornjeg Miholjca. Preživjeli su jedino Nikola Lulić (umro 1962.), Mara Osman-Banski (umrla 1930.) i Ivan Jalševac (umro 1945.). Svi su putovali kao putnici trećeg razreda ne bi li pronašli bolji život u Americi, a njihove sudbine rekonstruirao je u svojoj knjizi »Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća« najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković. Svi Hrvati s »Titanica« putovali su u Ameriku prvi put, osim Ivana Stankovića koji je već živio ondje, te je došao u Sisak samo da sredi papire vezane uz imovinu pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi ima i Stankovićevo pismo koje je na dan ukrcaja na »Titanic« poslao u Sisak, a koje je stiglo na adresu baš na dan tragedije. Troje preživjelih u više je navrata detaljno u novinama opisivalo kako su preživjeli potonuće, pa je Jalševac u prvom iskazu rekao da je jednostavno uskočio u čamac za spašavanje i čvrsto se uhvatio za klupu, pa su ga mornari pustili da ostane. Kasnije je pak izjavio da je skočio u more odakle je izvađen, što je tvrdila većina preživjelih, iako je nepobitno utvrđeno da ih je iz mora izvađeno samo četvero. Jalševac je opisao i kako je s dvojicom zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli, zapjevao u tom trenutku prigodnu pjesmu iz njihova kraja: »Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo«. Slobodan Novković imao je prilike upoznati i posljednju živuću putnicu »Titanica« Millvinu Gladys Dean, koja je umrla 2009. Imala je samo dva mjeseca kad je preživjela tragediju u kojoj je stradao njezin otac, a iako se sama nije sjećala »Titanica«, stekla je kultni status među titanikolozima i postala počasna članica mnogih njihovih udruga, među njima 2007. Hrvatskog društva »Titanic« iz Zagreba. Millvina Dean je u razgovoru s Novkovićem iskazala velik interes za Hrvatsku, a posebno za hrvatski nogomet.