Prije četiri godine, uoči Olimpijskih igara u Pekingu, iz Srbije koja je tek drugi put kao samostalna država nastupila na Olimpijskim igrama (prije toga u Stockholmu 1912.), stigla je tvrdnja kako su sve medalje koje su sportaši nekadašnjih jugoslavenskih zajednica osvojili do 1988. – njihove. Nove Olimpijske igre, novi “nesporazumi” oko toga “što je čije”…
Predsjednik srbijanskog Olimpijskog odbora (OKS) Vlade Divac tamošnje je sportaše nedavno ispratio na Olimpijske igre u London sa željom da “Srbiji donesu stotu olimpijsku medalju”. Logično, srbijansko prisvajanje svega onoga što su osvojili sportaši iz šest republika bivše Jugoslavije u olimpijskoj povijesti opet je naišlo na burno negodovanje u Hrvatskoj, zemlji koja je zaslužna za veliki dio tih medalja, a to joj se priznanje uskraćuje.
Možemo opet pričati o srbijanskom kićenju tuđim perjem, falsificiranju povijesti, posezanju za nečim tuđim ili tvrdoći obraza koja je potrebna kako biste sebi prisvajali medalje koje su osvojili sportaši koji nemaju apsolutno nikakve veze s današnjom Srbijom. Mogli bismo i o tome kako je Srbija fino zamislila priču “medalje su naše, dugove ćemo dijeliti”, makar nikad neće dati smislen odgovor na pitanje je li Zvezdina titula prvaka Europe iz 1991. godine jednako hrvatska koliko i srbijanska i trebaju li onda Hajduk, Dinamo, Jugoplastika ili Cibona izbrisati sve svoje titule do 1991. godine jer one nisu njihove nego – srbijanske.
No, Srbija na stranu – korisnije se upitati što smo to mi u Hrvatskoj napravili kako bismo ispravili tu sportsku nepravdu i povijesnu laž? Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša prije koji dan samo je slegnuo ramenima na to pitanje i kazao za Jutarnji list kako “Sve olimpijske medalje do 1988. godine pripadaju Srbiji i tu nema pomoći”.
Što se onda čudimo Divcu i Srbiji kad Hrvatski olimpijski odbor i sam na to pitanje sliježe ramenima i “ne može ništa”? Što se ljutimo na Srbiju, kad na web stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora nema ni slova o slavnim hrvatskim sportašima iz vremena dok je Hrvatska bila udružena u razne državne zajednice? Što zamjerati Srbiji kad za HOO hrvatski olimpizam počinje 1992. godine?
Je li Hrvatska u svjetsku olimpijsku obitelj 1992. godine pala s neba? Je li hrvatska država 1992. godine na Zemlju preselila s Marsa, ostavivši svu svoju povijest negdje u nekoj drugoj dimenziji ili svemirskoj “crnoj rupi”? Je li se u Hrvatskoj uopće živjelo i igralo loptama, motkama, kopljima, rukavicama, veslima… do te 1992. godine?
Svjetski sportski činovnici kažu da – nije. Jer svjetskim sportskim činovicima je lakše prebrisati kompletnu hrvatsku sportsku povijest, nego, recimo, uspostaviti kriterije i razvrstati sportsku povijest nekadašnje zajedničke države onako kako je ispravno i pošteno.
Je li povijest ono što je istina ili ono što činovnici kažu?
Da se hrvatski narod prije dvadesetak godina vodio onim što govore svjetski činovnici i da su se slijepo slušale “već donesene odluke”, da se šutjelo i slijegalo ramenima uz komentar kako se “ne može ništa”, ne bi HOO ni postojao ni od 1992. bilježio hrvatske medalje koje nam više nitko ne može ukrasti ili prisvojiti. Niti bi Zlatko Mateša prošlog vikenda ispraćao stotine hrvatskih olimpijaca u London.
Kako se, gospodine predsjedniče, ne može ništa? Može se, itekako se može. Može se uvijek i svugdje govoriti kako je Hrvatska osvojila 71 olimpijsku medalju od 1900. godne, a ne tek 27 od 1992., kako tvrde Vlade Divac i OKS, a HOO sliježe ramenima i šuti. Može se uvijek i svugdje tumačiti kako hrvatski sport i olimpizam ne postoje od 1992., nego od stotinu godina prije i kako su hrvatski sportaši osvajli medalje i za Austro-Ugarsku i za Kraljevinu Italiju i za Jugoslaviju. I da su te medalje prije svega – hrvatske – a tek onda i tih država kojih više nema.
Može se vječno negirati laž da sve ono što se događalo u Jugoslaviji do 1991. godine pripada Srbiji i natjerati ih da im se crvene obrazi svaki put kad pored imena Mate Parlova, Tonija Kukoča, Matije Ljubeka i svih drugih hrvatskih sportskih velikana stave zastavu Srbije, za koju i pod kojom se oni nikad nisu borili.
Može se, a sramotno je što već i nije, na stranicama HOO-a odati počast velikanima hrvatskog sporta koji nisu imali tu čast osvojiti svoje medalje pod hrvatskim stijegom i slušajući hrvatsku himnu. A ne slijegati ramenima na diktat nekakve nepravedne i neinformirane sportske birokracije koja nam tumači da smo slijepi pored zdravih očiju.
Gospodo iz HOO-a – nemojte šutjeti! Nikad ne pristajte na to da se iz hrvatske povijesti krade hrvatsko blago, a hrvatski sportaši uistinu jesu neprocjenjivo i nezamjenjivo hrvatsko blago. Ne prihvaćajte birokratsku krađu i falsificiranje povijesti bez obzira iz koje države dolazili i vratite hrvatske sportaše i hrvatske medalje Hrvatskoj!
Priča kako je “nemoguće podijeliti medalje bivše države” je još jedna birkoratska laž koja bi trebala dati potvrdu kako je “sve to srpsko”. Zašto ih je nemoguće podijeliti? Zar je tako teško popisati sportaše koji pripadaju Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji? Ako je netko “dvojben” ili pripada i jednima i drugima – tko smeta da se takvi sportaši bilježe u povijesne almanahe više država? Zašto Franjo Mihalić ne može biti i hrvatski i srbijanski sportaš? Anton Josipović i hrvatski i bosansko-hercegovački? Ali ogromna većina sportaša uopće nije sporna i sasvim se jasno zna čiji su i odakle su.
Reprezentacije? Zašto je teško popisati sportaše koji su sudjelovali u reprezentacijama i svakoj zemlji koja je dala svog predstavnika dati mogućnost da medalju te reprezentacije ubilježi kao svoju? Nogometna, rukometna, košarkaška, vaterpolska reprezentacija može biti i hrvatska i srbijanska i makedonska i crnogorska i slovenska i bosansko-hercegovačka ako su je sačinjavali sportaši iz tih republika, današnjih država.
Ali ne može, ne treba i ne smije biti samo srbijanska. Jer je to povijesna falsifikacija, nepravda i laž. I ne treba nas zanimati što će nekakav birokrat iz Velike Britanije, Japana ili Kostarike na to reći.
Nitko iz Hrvatske ne traži da se Hrvatskoj pripisuju medalje koje su osvajali sportaši iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. Ali HOO ne smije zanemarivati činjenicu da hrvatski sport nije počeo 1992. HOO ne smije zaboravljati da su hrvatski sportaši pod zastavama državnih zajednica (dakle, još jednom ako niste jasno pročitali: državnih zajednica) u kojima je sudjelovala Hrvatska osvajali medalje i 1900. i 1924. i 1928. i u na svim ljetnim Olimpijskim igrama od 1948. do 1988. I to treba istaknuti i na svojim web stranicama i u svojim knjigama i u svojim glavama.
Uostalom, ako se HOO tek tako bez borbe i uz komentar “tu se ništa ne može” odrekao čak 44 olimpijske medalje koje su hrvatski sportaši osvojili do 1988. godine, kojom logikom i s kojim smislom postoji Hrvatski klub olimpijaca koji okuplja i hrvatske sportske velikane do 1992. godine?
Ili bi se taj klub možda trebao preimenovati u “Srbijanski klub olimpijaca do 1988., Hrvatski od 1992.”?
U konačnici – hoćemo li od sljedećih Olimpijskih igara 2016., na kojima bismo trebali sudjelovati kao članica Europske unije, strepiti da će se za 20, 50 ili 100 godina s raspadom Europske unije medalje koje će u međuvremenu osvojiti hrvatski sportaši sebi prisvojiti Nizozemska, Francuska, Italija, Luksemburg, a Hrvatska će samo slegnuti ramenima i reći kako se “tu više ništa ne može učiniti”?