Prošlotjedni Juriš na temu “ukradenih” olimpijskih medalja koje su do 1992. godine osvojili hrvatski sportaši, izazvao je puno reakcija i generirao puno pitanja. To je bio i osnovni cilj teksta i hvala svima koji su se e-mailovima ili drugim komunikacijskim alatima obratili meni, ali i institucijama poput HOO-a ili MOO-a tražeći dodatna objašnjenja za “neobjašnjeno”…
Drago mi je da je ogromna većina shvatila poantu teksta i odbila prihvatiti nelogično i nepošteno prisvajanje odličja koja su do 1992. godine osvajali hrvatski sportaši od strane srbijanskog olimpijskog odbora (OKS). Još jednom želim naglasiti – nije u cijeloj priči toliki problem u onome što govori ili zbraja OKS, nego u tome kako se ponaša i kako na to reagira HOO.
Vrhovna organizacija hrvatskog sporta nikad i ni pod koju cijenu ne smije se odreći prava na rezultate i trofeje koje su osvajali hrvatski sportaši pod zastavama državnih zajednica, ne samo Jugoslavije, nego i Austro-Ugarske i Kraljevine Italije, u kojima je Hrvatska sudjelovala do svog osamostaljenja i međunarodnog priznanja 1992. godine.
Uglavnom, dok čekamo da se HOO “razbudi” i krene u proces “vraćanja” hrvatskih olimpijskih medalja koje za period od 1948. do 1988. sebi pripisuje Srbija, prisjetimo se malo svega onoga što se događalo do 1992. godine, a što za HOO “ne postoji”.
Hrvatska olimpijska priča počela je puno prije negoli se Hrvatska “zapetljala” u južnoslavenske asocijacije. Prvi Hrvat koji je oko vrata objesio olimpijsku medalju bio je mačevalac Milan Neralić koji je osvojio broncu na OI u Parizu 1900. Tada 25-godišnji instruktor mačevanja rođen je u Slunju, a velik dio života proveo u Beču i Berlinu. Odgojio je nekoliko trofejnih austrijskih i njemačkih majstora mačevanja, a ljubitelji mačevanja iz Slunja spomen-pločom su obilježili njegov olimpijski uspjeh.
Veslanje je više od stoljeća jedan od “temeljnih” sportova u Dalmaciji, čiji su dijelovi na početku 20. stoljeća bili pod talijanskom zastavom. 76 godina prije negoli je splitski osmerac donio broncu Hrvatskoj na OI u Sydneyu 2000., istu je stvar učinio zadarski osmerac na OI u Parizu 1924. Osam Zadrana, od kojih šest Hrvata (Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Viktor Ljubić i Bruno Sorić) i trojica Talijana također rođenih u Zadru (Latino Galasso, Carlo Toniatti i Giuseppe Crivelli) došli su u cilj kao treći i osvojili brončanu medalju za Kraljevinu Italiju. I Hrvatsku.
Treća hrvatska olimpijska medalja najrjeđe se spominje, nema je čak ni na web stranicama Hrvatskog kluba olimpijaca, koji ipak znatno revnije nego HOO vodi računa o hrvatskim sportskim legendama. Riječanin Dragutin Ciotti bio je dio gimnastičke momčadske bronce reprezentacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na OI 1928. u Amsterdamu. Ciotti je bio član Sokolskog društva Sušak-Rijeka, a medalju je osvojio u društvu sedmorice slovenskih gimnastičara, među kojima je bio i legendarni Leon Štukelj.
20 godina kasnije London je ugostio svjetske sportaše u misiji oživljavanja olimpijskog duha nakon strahota koje je iza sebe ostavio Drugi svjetski rat. Europski zemljopis je promijenjen, a Hrvatska je u sklopu FNR Jugoslavije poslala svoj kontigent sportaša u London. Bilo je to vrijeme kad su se političkim diktatima mnogi sportaši “preko noći” selili u beogradske klubove i sportska društva kojima su upravljali politika, vojska i policija.
To je bio slučaj i s Bjelovarčaninom Ivanom Gubijanom, koji je u Londonu 1948. osvojio srebro u bacanju koplja. Nakon rata je tada jedan od najboljih hrvatskih atletičara preseljen u beogradsko Sportsko društvo Partizan, a u Beogradu je i preminuo početkom 2009. godine.
Srebro je na tim Igrama osvojila i nogometna reprezentacija, u kojoj su dominirali upravo hrvatski igrači. I među njima je bilo onih koji su dekretom preseljeni u SD Partizan (Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko Čajkovski, Franjo Šoštarić), ali i onih koji su se tom “preseljenju” uspjeli othrvati, poput Hajdukovih legendi Bernarda Vukasa i Frane Matošića.
Četiri godine kasnije Europa i svijet još su vidali ratne rane, a organizaciju OI dobili su Finci. Veslanje je još jednom potvrdilo svoju tradiciju i zlatom okrunjenim splitskim četvercem u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić. Nogometaši su opet stigli do srebra uz puno Hrvata (Beara, Zebec, Vukas, Horvat, Bobek…), a srebro je uzela i “hrvatska” vaterpolska reprezentacija u kojoj je su uz hrvatske igrače bili tek po još jedan Srbin i Crnogorac.
Melbourne 1956. i treće srebro nogometaša u nizu (Koščak, Šantek, Papec, Lipošinović, Vidošević), srebro je “obranila” i opet dominantno “hrvatska” vaterpolska reprezentacija, a srebro je u maratonu osvojio i još jedan Hrvat koji je nakon rata preseljen u SD Partizan – Kutinjanin Franjo Mihalić.
U Rimu 1960. nogometna reprezentacija nastavila je niz od već četiri OI s medaljama, ovog puta su tri srebra konačno “pretvorena” u zlato. Hrvatski članovi te momčadi bili su Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Željko Matuš, Zvonko Bego i Tomislav Knez. Vaterpolisti su u Tokiju 1964. osvojili srebro na krilima Ive Trumbića, Vinka Rosića, Zlatka Šimenca, Ante Nardellija, Ozrena Bonačića, Frane Nonkovića i Karla Stipanića.
1968. u Mexico Cityju ispisana je jedna od najljepših hrvatskih olimpijskih priča u povijesti. Đurđa Bjedov došla je na OI kao član “proširene delegacije” i od nje se nije očekivalo ništa osim da nastupi. A ona je uzela zlato na 100 i srebro na 200 metara prsno, postavši tako prva hrvatska olimpijka s medaljom oko vrata.
Vaterpolisti su nakon dva srebra napokon uzeli i zlato (Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Zdravko Hebel, a trofejna desetljeća jugoslavenske košarke najavilo je srebro u kojemu su sudjelovali Krešo Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš i Petar Skansi. Nakon već “opjevanog” polufinala u kojemu je poražen dominantni SSSR, Amerikance se u finalu tada ipak nije moglo pobijediti.
München 1972. ubilježio je novi momčadski sport na listu medalja, u rukometnom zlatu Hrvati su dali Miroslava Pribanića, Hrvoja Horvata, Zdravka Miljka, Zdenka Zorka i Albina Vidovića. Našim se može smatrati i Abasa Arslanagića, čija je kćerka Maida kasnije bila hrvatska rukometna reprezentativka. Bila je to godina u kojoj je svoje rukavice pozlatio veliki Mate Parlov, a svoj trijumfalni trenutak doživjelo je i hrvanje srebrom Josipa Čorka i broncom Milana Nenadića.
Od Montreala 1976. krenula je serija najuspješnijeg muškog hrvatskog olimpijca svih vremena Matije Ljubeka. Zlatu i bronci u kajaku jednosjedu veliki Matija je osam godina kasnije u Los Angelesu pridodao i zlato i srebro u kajaku dvosjedu sa Srbinom Mirkom Nišovićem. U Montrealu je srebrom (Željko Jerkov, Andro Knego, Krešo Ćosić, Damir Šolman i Vinko Jelovac) počela i košarkaška serija koja je hrvatskoj košarci donijela pet medalja na pet narednih Olimpijskih igara., zaključno s OI u Barceloni 1992.
Naredne dvoje OI obilježio je “hladni rat”, američki bojkot Moskve 1980. i sovjetski bojkot Los Angelesa 1984. Jugoslavija je to iskoristila za puno medalja, posebno momčadskih. U Moskvi su košarkaši uzeli zlato (Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešo Ćosić, Duje Krstulović, vaterpolisti (Luka Vezilić, Damir Polić, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Boško Lozica i Ratko Rudić) i rukometašice srebro (Ana Titlić, Katica Ileš, Mirjana Ognjenović i Biserka Višnjić), košarkašice broncu (Mira Bjedov, Sanja Ožegović), kao i veslački dvojac s kormilarom Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Josip Reić.
Iz Los Angelesa 1984. hrvatski su sportaši donijeli čak šest zlata: rukometašice (Jasna Ptujec, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić) i rukometaši (Zdravko Zovko, Pavao Jurina, Mirko Bašić), vaterpolisti (Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin), hrvač Vlado Lisjak i boksač Antun Josipović, uz već spomenutog zlatnog i srebrnog Ljubeka. Nogometna (Ivan Pudar, Nenad Gračan, Boro Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš) i košarkaška (Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Andro Knego, Mihovil Nakić) reprezentacija osvojile su broncu.
Posljednje “nesamostalne” Olimpijske igre hrvatski je sport imao u Seoulu 1988. Debitirao je tada stolnotenisač Zoran Primorac, koji se upravo prije nekoliko dana u Londonu oprostio od olimpijskih natjecanja svojim sedmim igrama u nizu. U Seoulu je uzeo svoju jedinu medalju i to u paru s “jugoslavenskim Rumunjem” Ilieom Lupulescuom.
Zlato su u Seoulu su uzeli vaterpolisti (Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, a srebrom su se okitili i košarkaši (Franjo Arapović, Zoran Čutura, Danko Cvjetićanin, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković, Zdravko Radulović) i košarkašice (Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić). Boksač Damir Škaro osvojio je broncu, kao i rukometna reprezentacija čiji su sve hrvatski članovi osim Mirka Bašića i Borisa Jarka, osam godina kasnije u Atlanti 1996. osvojili prvo zlato za samostalnu Hrvatsku – Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić.
Čini vam se puno imena, puno medalja i puno teksta? Smatrate li da od svega ovoga hrvatski sport i Hrvatski olimpijski odbor trebaju dignuti ruke jer je tako “odlučio” nekakav činovnik ili zato što je tako rekao srbijanski olimpijski odbor? Mislite li i vi da ni jednom od ovih sportskih velikana nije mjesto u hrvatskoj olimpijskoj i sportskoj povijesti?
Hoćemo li za četiri godine opet morati “lajati na mjesec” i podsjećati HOO da mu je dužnost objasniti cijelom svijetu kako hrvatska olimpijska povijest nije počela onog trenutka kad je hrvatska država postala samostalna?
Nije problem, lajat ćemo i za četiri godine i dokle god bude trebalo. Ali bi bilo bolje da ne moramo.