Pješadijskog generala Jugoslavenske kraljevske vojske, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, uhvatilo je mali odred agenata OZNA-e 12. ožujka 1946. Ministar Titove policije Aleksandar Ranković vodio je cijelu operaciju, koja je na zamahu dobila od trenutka kada je uhvaćeni četnički vojvoda Nikola Kalabić pristao na suradnju. General Jovo Kapičić nadzirao je operaciju kod Višegrada, predstavljajući se kao šef meteorološke stanice. Kalabić je ubačen na područje gdje se vjerovalo da je Čiča. Seljaci su prenijeli glasove da se želi spojiti s generalom, jer je Srbija bila spremna za ustanak. Dražine tjelohranitelje likvidirali su agenti jugoslavenske tajne policije. Njega su bez riječi i otpora, zarobili kod sela Dobruna. ‘Druže Marko, stigao sam!’, javio je Kapičić Aleksandru Rankoviću iz kabineta srpskog ministra unutarnjih poslova po dolasku u Beograd. Ranković je dotrčao, uzbuđen. Uz Dražu je neprestano stajao policajac, jer su se bojali da ne skoči kroz prozor. Sve je prošlo lakše no što se mislilo. Čudili su se svemu i u Moskvi, ljuti što su od samog ministra Rankovića saznali da je najvažniji protivnik režima uhvaćen, bez da su detalje čuli ranije, preko vlastite mreže.

Mihailoviću je organizirano javno suđenje. Stvari nisu bile posve čiste. Draža je u svome štabu dugo imao predstavnike SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Četnici su spašavali američke pilote, što je i bio razlog da su mu SAD 2004., posthumno, uručile ranije izdano odličje. Draža je prvo bio antikomunist, zabrinut što Josip Broz Tito na oslobođenom teritoriju osniva Narodnooslobodilačke odbore i revolucionarnu vlast. Uništiti glavnog političkog konkurenta i čekati da se stvari raspletu na svjetskim bojištima, postalo je uskoro jedino što su četnici radili. Povezali su se s Talijanima i Nijemcima, s ustašama se skoro uopće nisu sukobljavali, vodeći građanski rat.

Od Draže su Saveznici u osnovi odustali još 1943. ‘Sudeći po raspoloživim podacima, Ratnom kabinetu je jasno da su četnici u Hercegovini i Crnoj Gori doveli svoje odnose s Osovinom do beznadežnog kompromisa’, pisali su vojni vođe Savezničkih snaga. Takva je odluka potvrđena na sastanku Velike trojice u Teheranu. Major Linn M. Farish zaključio je kako su partizani u vojnom smislu daleko važniji od četnika, kako promoviraju ideje koje se prepoznaju među svim nacijama u Jugoslaviji. Winston Churchill po povratku iz Teherana o svemu je u Kairu izvijestio Kralja Petra II. Titu je prvo pismo poslao 8. siječnja 1944. Draža Mihailović otpušten je iz Vlade u Londonu 17. svibnja. Sve se to dogodilo punu godinu prije završetka Drugog svjetskog rata u Europi.

Od ljeta 1944. na prostoru današnje Republike Hrvatske nema nijednog ubijenog vojnika NDH od četnika. U isto vrijeme, čak trećina stradalih od četničkih jedinica bili su Srbi. Dvadeset je posto žrtava četnika u RH – zaklano. Dok Mussolinijeva Italija nije kapitulirala, broj četničkih zločina prema Hrvatima bilo je ogroman, napose u usporedbi s razdobljem nakon toga. Zar je onda spašavanje pilota u trenutku kada je rat krenuo jasnom završetku, nakon što je naklonost Zapada izgubljena, dovoljna da bi prevladala u ukupnoj ocjeni Draže? Kakvu su nadu za budućnost, konačno, nudili oni koji su u višenacionalnoj zemlji, posve razjedenoj nesuglasicama najveće i druge najveće nacije, željeli stvoriti Veliku Srbiju? Bio je to ambiciozni plan za slabo organizirane Čičine jedinice. Osobno je vodio operacije u Bosni, kada je na Neretvi došlo do Titovog dramatičnog obračuna s četnicima. Najvažnije vojne operacije Draža je izgubio. Na smrt ga je 1946. osudio komunistički sud…

Izvor: www.tportal.hr