Uvriježeno je mišljenje da nevolja nikada ne dolazi sama, a ljudska je povijest prepuna upravo takvih primjera. Bjelodano to pokazuje i slučaj pandemije gripe, dotad neviđene žestine, koja je izbila u završnoj godini krvavoga ratnog bezumlja, danas poznatog pod nazivom Prvi svjetski rat. Rat koji se vukao pune četiri godine odnio je 15 do 17 milijuna života, dok je pandemija gripe, zahvativši između 1918. i 1920. godine u četiri vala čitav svijet, skrivila smrt oko 50 milijuna ljudi (po nekim procjenama, i do 100 milijuna), a zarazila je trećinu svjetskoga pučanstva (oko 500 milijuna).
U Europi bez cenzure
Pandemija je izbila u proljeće 1918. godine, čini se najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, u tamošnjim vojnim bazama. No, pošast je dobila ime španjolska gripa – u nas su je zvali “španjolskom bolesti” ili “španjolskom influencom” (kraće “španjolkom”) – budući da Španjolska kao nezaraćena zemlja nije podlijegala tako strogoj informativnoj cenzuri pa su vijesti o širenju bolesti (a bili su se razboljeli i sâm španjolski kralj Alfonso XIII. i neki državni ministri) slobodno kolale među europskom i svjetskom javnošću, odajući dojam da je Španjolska najpogođenija. Osobito zlokobno obilježje bolesti bilo je to što su znatan dio preminulih činili mladi muškarci, čiji je snažniji imunosni sustav žešće reagirao na virus, uništavajući i zaražene i zdrave stanice u organizmu.
O španjolskoj gripi u Hrvatskoj se doznalo u svibnju 1918., kad su o njoj izvijestili prvi novinski članci kao o tajanstvenoj, zagonetnoj i zaraznoj bolesti koja je opsjela Španjolsku. Međutim, vijest o visokoj smrtnosti koju gripa uzrokuje bila je s hrvatskom javnošću podijeljena tek sredinom lipnja. Ipak, ni primicanje bolesti Srednjoj Europi nije izazvalo osobitu zabrinutost u Hrvatskoj, pa čak i kad se početkom srpnja doznalo i za prve oboljele na hrvatskom području novinski su listovi umanjivali stvarnu opasnost i time pridonosili nedostatnom oprezu građana. U to su se uklopile i službene vlasti koje nisu poduzimale nikakve mjere da spriječe možebitno razbuktavanje bolesti.
Pandemija gripe u Hrvatskoj je prvi vrhunac dosegla u listopadu 1918. Širila se naročito školama, zbog čega je nastava bila obustavljena u većim gradskim središtima u Austro-Ugarskoj, pa tako i u Zagrebu i Osijeku. Bilo je i sve više smrtnih slučajeva. S tim u vezi mjerodavni je državni odjel uputio nalog svim kotarskim i gradskim upravama da redovito izvješćuju o razini smrtnosti. Najdosljednije je taj naputak bio provođen na istoku zemlje (Ilok, Vukovar, Zemun, S. Pazova), a postoje podaci i iz današnjega S. Broda, Varaždina i Slunja. Središnje vlasti naložile su mjesnoj upravi i da građanstvo upozori na načine kako se gripa širi i kako se oboljeli moraju ponašati.
Franz Jozef gorka voda
U tiskovinama su se sve češće mogli pročitati i zahtjevi za oštrim mjerima kojima bi se spriječilo širenje zaraze, zabraniti okupljanje većih skupina ljudi, zatvoriti kazališta i kinematografe. Jedan je čitatelj lista Hrvatska država ustvrdio da bi kinematografe valjalo “…ne samo u Zagrebu, već po cijeloj zemlji smjesta zatvoriti, a onaj kome je život mio i drag, ako je sebi prijatelj, ne bi smio pod nipošto u kinematograf”. Bilo je i onih koji su kušali u takvim prilikama i štogod zaraditi. U Obzoru je u listopadu izašla reklama po kojoj “…kod epidemije pruža uporaba naravne Franz Josef gorke vode izvrsne usluge”, iako je još prethodni mjesec bilo oglašavano samo da spomenuta voda “uredjuje djelovanje želudca i crijeva, oživljuje izmjenu tvari i osvježuje krv”. Uz vodu se u istom listu nudio i “Keglevichev konjak” kao “najbolja zaštita protiv španjolske groznice”.
Pandemija španjolske gripe u hrvatskim je okvirima jenjala potkraj 1918. Od posljedica zaraze i s njom povezanih zdravstvenih komplikacija samo je u Zagrebu od rujna do prosinca preminulo više od sedamsto osoba. Na području cijele Hrvatske broj se umrlih može približno procijeniti na nekoliko desetaka tisuća. Po broju oboljelih zacijelo je najopsežnija zaraza u dosadašnjoj hrvatskoj povijesti, budući da su i sami suvremenici smatrali da je zahvatila i do 90 posto stanovnika Hrvatske.
Fijakeristi neće voziti liječnike
List Hrvatska riječ donio je u listopadu uzbunjujuće novosti o razmjerima zaraze: “…u selima imade već mnogo žrtava ove bolesti… Iz okolice Zagreba dolaze pred bolnicu milosrdne braće puna kola bolesnika… U Splitu ima oko tisuću bolesnika, tako da liječnici jedva dospijevaju da pohode svoje pacijente… Bude dnevno u Splitu po 8 do 10 sprovoda”. U Zagrebu su se fijakeristi kratili pružati prijevozničke usluge liječnicima jer su ih smatrali mogućim izvorima zaraze. Zagrebačko poglavarstvo je stoga izdalo nalog da se gradski fijakeristi “imaju bezuvjetno, ako su na stajalištu, na svaki zahtjev liječnika… odazvati”.