Prelijepi paževi neprestano mu golemim rupcima brišu pljuvačku. Stalno češlja svoje uvojke, javio je osmanlijski poslanik o caru i kralju. Ženio se triput i imao 16-ero djece.
Spomen imena Leopolda I. Habsburškog, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja te svetog rimskog cara, svakome tko je prošao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj najprije će u pamćenju prizvati mučan prizor pogubljenja grofa Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana, prvaka zavjere ugarsko-hrvatskih velikaša protiv vladara. No, Leopold nije bio samo i jedino zatornik moćnih plemenitaških rodova koji su se drznuli ustati protiv habsburške vlasti.
Budući vladar rodio se 9. lipnja 1640. godine u Beču kao drugi sin cara Ferdinanda III. i Marije Ane, kćeri španjolskog kralja Filipa III. Na krštenju je primio svu silu imena: Leopold Ignacije Josip Baltazar Felicijan. Mladost mu je protjecala u sjeni starijega brata Ferdinanda IV., koji je bio pripreman da jednoga dana zasjedne na prijestolje. Leopoldu je, pak, otac namijenio svećeničku karijeru. Stekao je odlično obrazovanje.
Autor 230 skladbi
I onda – neočekivani obrat. U srpnju 1654. godine umro je Ferdinand IV. i Leopold je postao prijestolonasljednik. U sljedeće dvije godine krunjen je za kralja Ugarske i Hrvatske, odnosno Češke. Jedva da je imao vremena sviknuti se na novu ulogu, jer mu je otac umro već u travnju 1657. godine. Sedamnaestogodišnji je mladić postao vladar, ali s osloncem na iskusne savjetnike.
Kad je postalo jasno da će poslije mnogo političkih zakulisnih igara biti izabran za svetog rimskog cara (1658.), osmanlijski je poslanik o njemu javio na sultanov dvor: “On je mladić srednjega stasa, golobrad, uskih bokova, ne baš debeo ni krupan… Usnice su mu ispupčene kao u kamile. Kad god prozbori, sipa slinu iz usta… Blistavo prelijepi paževi što stoje uz njegov bok neprestano mu golemim crvenim rupcima brišu pljuvačku. Sâm stalno češlja svoje kovrče i uvojke. Prsti mu nalikuju na krastavce.”
Imao je i neuobičajeno isturenu bradu, nasljedno obilježje Habsburgovaca, no u Leopoldovu slučaju još izrazitije. Bio je snažne građe i dobra zdravlja. Ženio se triput i imao šesnaestero djece, od kojih tek pet nije nadživio. Leopold je imao dara za jezike, zanimao se za književnost, znanost i povijest. Premda nesklon vojničkom životu (a gotovo svu je vladavinu proveo ratujući), volio je boravak na svježem zraku, lov i jahanje. Bio je i nadaren glazbenik, što je naslijedio od oca. Svirao je mnoge instrumente i čak osobno ravnao dvorskim orkestrom, a odlikovao se i kao skladatelj, ostavivši više od 230 skladbi.
Ratovao s bratićem Lujem
Marljiv, iako neodlučan i plašljiv, za geslo je odabrao krilaticu “consilio et industria”, savjetom i radinošću (do cilja). Ljubomorno je štitio svoja vlastodržačka prava, što su na svojoj koži najbolje osjetili hrvatski i ugarski velikaši koji su kovali zavjeru protiv njega. Vrlo religiozan, bio je pod naročitim utjecajem isusovaca, koji su ga obrazovali. Otuda je bio i izrazit pobornik protureformacije i proganjao je protestante u Ugarskoj.
Glavni mu je vanjskopolitički protivnik bio francuski kralj Luj XIV., njegov bratić (Lujeva majka bila je sestra Leopoldove majke), s kojim je često ratovao. Luj se trsio postati i svetim rimskim carem umjesto Leopolda, što mu ovaj nikad nije zaboravio. Jamačno je i stoga Leopold sa svoga dvora protjerao francuski jezik. Najveće je uspjehe postigao protiv Osmanlija, iako je najmanje tražio rat s njima. Od osmanlijskih poraza imala je koristi i Hrvatska, jer je prostrane dijelove današnje Slavonije i Srijema Leopold pripojio njoj, a nije vratio pod nadležnost Ugarskog sabora, kao što je bilo prije osmanlijskih osvajanja.
Leopold je umro u Beču 5. svibnja 1705. godine.