Novine su ga okrstile i ljudožderom i čudovištem i njegovim veličanstvom.
Napoléon I. Bonaparte pobjegao je 26. veljače 1815. s talijanskog otoka Elbe, gdje je bio u progonstvu (ali je i upravljao otokom), i krenuo prema Parizu. Početkom 19. stoljeća Napoleon je pokorio veliki dio Europe, ali nakon katastrofe u Rusiji 1812. i poraza kod Leipziga 1813. pobjednička ga je koalicija prisilila da abdicira. Vlast u Francuskoj ponovo su preuzeli Burboni, ali ubrzo je naraslo nezadovoljstvo, što je Napoleon iskoristio. Putem od Elbe do Pariza pridružilo mu se mnogo pristaša i 20. ožujka 1815. preuzeo je vlast. Time je počela tzv. vladavina sto dana.
Čuvena je akrobatika uglednih pariških novina Le Moniteur Universel i njihovih naslova u samo tri tjedna: “Ljudožder je napustio jazbinu”, “Korzikanski ork iskrcao se u zaljevu Juan”, “Tigar je došao do Gapa”, “Čudovište će prenoćiti u Grenobleu”, “Tiranin je došao do Lyona”, “Uzurpator je na 60 liga od glavnog grada”, “Bonaparte napreduje velikim koracima”, “Napoleon će sutra biti pred zidovima grada”, “Imperator dolazi u Fontainebleau”, “Njegovo carsko veličanstvo ušlo je u zamak Tuileries”.
Napoleon je uzalud nastojao sklopiti mir s neprijateljima. U bitci kod Waterlooa 18. lipnja porazile su ga Engleska, Rusija i Pruska. Ubrzo se predao Britancima, koji su ga internirali na Svetoj Heleni, otoku u Atlantiku, gdje je 5. svibnja 1821. umro od karcinoma želuca. Njegovi su ostaci 1840. preneseni u Pariz i pokopani uz velike počasti u Domu invalida.
Dijelovi Hrvatske u Napoleonovo su doba, od 1809. do 1813., bili obuhvaćeni u Ilirske pokrajine. Iako je francuska vlast započela mnoge napredne promjene, stanovništvo je nije voljelo, uglavnom zbog visokih nameta.
Uz Napoleona se vežu mnoge anegdote. Tako je za pohoda u Rusiji rekao: “Da imam samo 100.000 Hrvata, osvojio bih svijet”. Imao je 13 braće i sestara, od kojih je svima živućima dao titule i zemlje na upravljanje. Kažu da je imao bolesni strah od mačaka. Volio se družiti s intelektualcima, ali radije s prirodoslovcima, dok je društvenjake smatrao “smutljivcima”. Za vojnike se očinski brinuo, ali ih je nemilice slao u osvajačke ratove. U njegovoj su se vojsci sposobni, neovisno o podrijetlu, mogli probiti do najviših funkcija. Govorilo se da njegovi generali imaju i slavu i novac, obični vojnici samo slavu, a vojni dobavljači samo novac. Za Napoleona će i danas jedni reći da je bio puki osvajač, drugi da je bio prosvjetitelj i modernizator, a najbliže istini je da je bio – i jedno i drugo.