Riječ Božić znači mali Bog, a postoji samo u južnoslavenskim jezicima. Božić je prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen na sam blagdan njegova rođenja. Osim toga, odnosi se i na posvećena jela.
Kršćani u svojim počecima nisu slavili Božić. Naime, rana starokršćanska teologija u eshatološkom očekivanju ispunjenja Kristova obećanja o Sudnjem danu i povratku u izgubljeni Raj, nije pridavala toliki značaj rođenju Sina Božjega, koliko otajstvu njegove smrti na križu i uskrsnuću iz groba.
Stanje se mijenja osobito nakon što je 313. godine u Rimskom carstvu kršćanstvo legalizirano. U crkvene se poslove sve više miješao i sam car Konstantin Veliki, sve dok 390. godine kršćanstvo nije proglašeno jedinom državnom religijom. Međutim, od 3. stoljeća znatno se proširio i poganski kult štovanja Mitre – nepobjedivog Sunca (Solis invicti), porijeklom iz Perzije, kojeg su osobito širili vojnici.
Mitraisti su prigodom zimskog solsticija, na dan 25. prosinca obilježavali svetkovinu rođenja nepobjedivog Sunca (Natale Solis invicti). Doživljavajući Krista kao jedino istinsko Sunce kršćani na taj dan počinju slaviti Isusov rođendan. Najstariji spomen potječe iz 354.godine. Osim toga, u to se vrijeme proširilo i arijansko krivovjerje koje je tvrdilo da Isus nije pravi Bog, već polubog. Zbog toga je Crkva htjela istaknuti neodvojivi značaj Isusova ovozemaljskog rođenja i života, utjelovljenje Boga koji je postao čovjekom da bi otkupio čovjeka.
Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. I hrvatska božićna pjesma «Narodil nam se kralj nebeski» sa stihom «na tom mladom letu veselimo se» upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Danas se u svim kršćanskim Crkvama, osim u Armenskoj crkvi, Božić slavi na dan 25. prosinca ( po starom julijanskom i po našem reformiranom gregorijanskom kalendaru).
Značenje riječi Božić u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog, dostupan i pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: «Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko» (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
Sunčev zimski solsticij obilježavao se u većini poganskih, prirodnih religija. Staroslavenska riječ Božić odnosila se na »malog Boga«, boga Svarožića koji se po mitologiji starih Slavena također »rađao« na zimski solsticij, iz čega je izvedeno da je on »Sin Božji«, dakle Isus. Stari Hrvati su također na Badnji dan palili krijesove, simbolično spaljujući zimu i smrt, a paleći novom vatrom novo sunce i novi život. Iz tog vremena potječe i običaj pjevanja koledarskih pjesama. Ništa neobično da su narodi koji su u suncu vidjeli izvor života i vrhovno božanstvo svog mitološkog panteona, s lakoćom na mjesto sunca prihvatili onoga koga su apostoli i misionari ranog kršćanstva naviještali kao »Svjetlo svijeta«. Pritom su dobrim dijelom zadržali svoje drevne običaje, integrirali ih u obrede svoje nove vjere.
Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov Bog Wotan dao se raspeti (u drugoj verziji objesiti naglavačke) na drvo, i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježilo Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, slika raspetog Krista, koji s križa vlada svijetom, zamijenila dotadašnje prikaze Krista kao dobrog pastira. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.
Kićenje božićnog bora prvi se put susreće u francuskoj pokrajini Elzas, odakle se u 17. stoljeću proširilo po čitavoj Francuskoj, Flandriji (Nizozemskoj) i Njemačkoj. Prema nekim izvorima, ovaj su običaj širili protestanti, naspram katoličkog običaja uređivanja jaslica.
Prve se jaslice pripisuju jednom od najomiljenijih katoličkih svetaca, sv. Franji Asiškom, koji je svojim životom najbolje utjelovio bit Božića – služenje Bogu u čovjeku. Dakle, otkako je sveti Franjo, 1223. spravio prve, žive jaslice, one su brzo stekle popularnost i od tada se proširile po čitavoj Italiji, te južnoj i srednjoj Europi. Jaslice podsjećaju na simboličko »rođenje«, prihvaćanje Sina Božjega među siromašnima, malima i poniznima. No, oba običaja su se ujedinila i udomaćila tek krajem 19. stoljeća. Postoje tumačenja da »božićno drvce« predstavlja drvo života u Raju, do kojeg je upravo Krist ponovno otvorio pristup. Simbolika božićnog drvca i jaslica, za to je vrijeme doživjela niz interpretacija, no Božić je ionako, mimo svih teologija, našao svoje mjesto u ljudskim srcima, kako vjernika, tako i svjetovnjaka.
Gledano iz šire kulturološke perspektive Božić je odavno izišao iz čisto crkveno-obrednih i narodno-običajnih okvira, te je svojom simbolikom utjecao na razne vidove stvaralačkog izražavanja od umjetnosti do masovnih medija. Posebno u literaturi, glazbi, likovnosti, kazalištu i filmu.
U tim simbolima skrita je temeljna poruka Božića, koja se prenosi iz generacije u generaciju, a ta je – tko želi služiti Bogu, mora prvo služiti čovjeku! Ili sažeto u onoj znamenitoj Isusovoj izreci, koja u sebi nosi samu srž kršćanske objave, poslanja i življenja: »Što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!«
