Za koji mjesec bit će točno 100 godina otkako je u jednoj od najdramatičnijih utrka za istraživačkim uspjehom, prestižem i slavom dosegnuta posljednja »neosvojiva« točka našeg planeta: Južni pol ili Antarktika. O tom epskom nadmetanju između Norvežanina Roalda Amundsena i Engleza Roberta Falcona Scotta dosad je sve već istraženo, rečeno i napisano.
Prvom je donijelo sve: svjetsku slavu i zasluženu reputaciju prvog istraživača na Južnom polu, tom najnegostoljubivijem kutu kugle zemaljske. Potonjem je donijelo neuspjeh, tragediju i postumnu slavu hrabrog suparnika koji je do posljednjeg trenutka ostao vjeran svojoj misiji. Podsjetit ćemo na ta posljednja vremena romantične ere geografskih istraživanja kada se u najnepristupačnije dijelove Zemlje putovalo jedrenjacima, ledolomcima, psećim zapregama i pješice, a ne hidroavionima i motornim saonicama.
Utrka za Južni pol počela je u rujnu 1911. Suparnici Amundsen i Scott već su imali određena iskustva u polarnim ekspedicijama. Razlika između njihovih osobnosti te prethodno razvijenih vještina i stečenih iskustava bitno je uvjetovala organizaciju ekspedicije, izbor opreme i staze te vođenje ekipe. Prije pokušaja osvajanja Antarktike Amundsen je već bio veteran polarnih istraživanja.
Od najranije mladosti (zadivljen istraživačkim uspjesima zemljaka Fritjofa Nansena koji je za svoja arktička istraživanja konstruirao glasoviti brod ledolomac »Fram«), Amundsen je učio i razvijao prijeko potrebne vještine da bi ostvario svoj životni san: osvajanje jednog od polova. Prije pohoda na Antarktiku već se proslavio kao prvi istraživač koji je preplovio ledeni Sjeverozapadni prolaz. Nakon što je američki istraživač Robert Edwin Peary stigao na Sjeverni pol 1909. godine, Amundsenu nije preostalo drugo nego da pokuša osvojiti Južni.
Za taj je put izabrao Nansenov pouzdani ledolomac »Fram«, konstruiran tako da lakše siječe led i izbjegne zarobljavanje u ledenome moru. Što se pak tiče britanskog istraživača Roberta Scotta, po struci je bio mornarički oficir, no iza sebe je već imao jednu neuspjelu ekspediciju na Južni pol. Stoga je drugi pokušaj za Scotta značio »sve ili ništa«. Za posljednju ekspediciju izabrao je solidni, prenamijenjeni kitolovac »Terra Nova«, a za kopneni dio puta snažne sibirske ponije. Iako ga je prije pohoda R. E. Peary upozoravao da koža sibirskih ponija ne može izdržati ekstremno niske temperature na Antarktici (koje padaju i do minus 70 Celzija) te da svakako povede eskimske pse, Scott se fatalno oglušio na to upozorenje.
Nakon temeljitih priprema trka je mogla početi. Scott se od Novog Zelanda sporo probijao kroz plutajući led da bi stigao do Rossovog mora. Nakon pristajanja je svoju ekspedicijsku bazu smjestio u prolazu McMurdo. Amundsen je, pak, s »Framom« doplovio relativno brzo i lako do Rossovog ledenog šelfa te smjestio svoju bazu Framheim u Zaljevu kitova. Pozicija koju je zauzeo Amundsen dodatno je zabrinula Scotta jer je norveški istraživač već prije starta bio 96 kilometara bliže Južnom polu od njega. No, Scott je naumio ići rutom koju je nekoliko godina prije njega probio njegov zemljak Shackleton, dok je Amundsen morao probijati posve novu rutu.
Vremenske prilike tog 8. rujna 1911. bile su iznenađujuće pogodne i relativno tople za Antarktiku te je Amundsen odlučio prvi startati u trci za pol. Krenuo je s osmeročlanom ekipom, ali se nedugo nakon polaska vrijeme pogoršalo, zahvatila ih je iznenadna snježna oluja te su se neslavno morali vratiti u bazu. Za drugi pokušaj Amundsen je smanjio ekipu na pet članova te ponovo startao sredinom listopada. Do 1. studenoga stigao je do svog najjužnijeg spremišta. Istog se dana i Scottov tim nakon temeljitih priprema pokrenuo iz baze McMurdo. Međutim, Amundsenovo iskustvo u kretanju ledenim predjelima pokazalo se presudnim. Koristio je izdržljive i brze pseće saonice, nosio laganu i toplu eskimsku odjeću, a početnu težinu saonica sa zalihama smanjio s 83 na upravo neshvatljiva 24 kilograma. Napredujući prosječnom brzinom od 35 kilometara na dan, Amundsen se već sredinom studenoga približio na 434 kilometra od Pola.
Za to je vrijeme Scotta usporila neadekvatnost sibirskih ponija i polarnih traktora. Na niskim je temperaturama tehnika otkazala, poniji su malaksali te se Scottova ekipa za vuču saonica i zaliha morala oslanjati na malobrojne pse i vlastitu snagu. Zbog velikih napora i iscrpljujućeg puta Scottova je ekipa trošila mnogo više kalorija nego što su im namirnice koje su ponijeli mogle nadoknaditi. Bližila se antarktička zima i Scott je znao da mora požuriti želi li pobijediti u utrci i sigurno se vratiti u bazu.
I Amundsena su mučile nevolje. Tek potkraj studenoga Norvežanin je pronašao prolaz na gornji antarktički ravnjak. Uspon je bio toliko težak da su morali ubiti 24 iscrpljena psa i njihovim ostacima nahraniti životinje koje su preživjele. Međutim, sada je napredovao sve brže ostavljajući Scotta sve dalje iza sebe. Tako je žilavi i temeljito organizirani Norvežanin stigao na Južni pol već 14. prosinca 1911., 35 dana prije Scotta. Na polu je ostavio šator s porukom Scottu i pobjedonosno istaknuo norvešku zastavu. Već 17. prosinca počeo se vraćati u bazu. Cijeli put od baze Framheim do Južnog pola i natrag Amundsen je ostvario u 99 dana.
S druge strane, još ne znajući za Amundsenov uspjeh, vukući saonice vlastitom snagom i napredujući samo 16 kilometara na dan, Scott i njegova ekipa stigli su na Južni pol 17. siječnja 1912. godine. No, čekala ih je ledena pustoš i veliko razočaranje: na Polu je već stajala ponosno podignuta norveška zastava. Kratki zapis u Scottovu dnevniku dovoljno govori o dubini njegova razočaranja: »Veliki Bože! Ovo je užasno mjesto…«
Već je sljedećeg dana ekipa krenula mukotrpnim putem natrag prema posljednjoj bazi. Povratak je vodio kroz 1920 kilometara leda, oluje, mećave i niske temperature koje su iz dana u dan iscrpljivale snagu Scottove ekspedicije. Skorbut, ozebline i fizička iscrpljenost počinjali su uzimati svoj danak. Na napornom putu stradala su dva Scottova suputnika. Unatoč svemu, preostala trojica istraživača su 21. ožujka 1912. uspjela stići na 18 kilometara od spremišta sa zalihama.
No, između njih i spasa tog se dana ispriječila jedna od neumoljivih antarktičkih ledenih oluja. Tjedan dana oluja nije jenjavala i trojica polarnih istraživača čekala su smrt zarobljeni u svom šatoru nadomak spasonosnog spremišta. Scott, koji je do posljednjeg dana vodio dnevnik, jednostavnim je jezikom opisao jezivu agoniju koju su proživljavali: »Mislim da se više ne možemo ponadati nikakvoj boljoj sreći. Mi ćemo izdržati do kraja, ali smo sve slabiji, dakako, i kraj ne može biti daleko.«
Bila je to posljednja stranica u dnevniku i na istraživačkom putu Roberta Falcona Scotta. Osam mjeseci kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela. Amundsena je nakon povratka čekala svjetska slava osvajača Južnog pola, ravna uspjehu Roberta Pearyja. Međutim, zahvaljujući Scottovu dnevniku, koji je detaljno opisao njegov put, naslovnice svjetskih medija zaplijenila je epska borba s divljinom i tragičan kraj Scottove ekspedicije.
Kao da se sudbina te dvojice istraživača, koji su se usudili baciti rukavicu u lice ledenom paklu Antarktike, na neki neopisiv način povezala. Jer i Amundsen, koji je do kraja života ostao neutaživi putnik i istraživač polarnih krajeva, skončava na sličan način. Godine 1928., krenuvši u potragu za nestalim talijanskim pilotom Umbertom Nobileom (s kojim je dvije godine ranije prvi preletio Sjeverni pol), Amundsen je netragom nestao u arktičkoj divljini. Tako se najsvestraniji polarni istraživač naposljetku vratio bijelom ništavilu koje ga je opčinjavalo cijeli život.