Bila je to najčudesnija utakmica u povijesti. Na Božić 1914. britanski i njemački vojnici izašli su iz svojih rovova na Zapadnom frontu i – zaigrali nogomet…
Momčadski sportovi slični su ratu: zastave, himne, grbovi, slavne i manje slavne povijesti susreću se na ‘bojnom’ polju, utjelovljene u dvije suprotstavljene, uniformirane momčadi. Posebno je tako s nogometom – globalno najraširenijoj, najpopularnijoj i širokim masama najdostupnijoj igri za koju vam osim prazne livade i relativno okruglog predmeta zapravo ne treba ništa drugo.
Ali nogomet nije rat. Koliko god utakmice znale biti vatrene i ponekad nesportske, igrači se na kraju gotovo uvijek međusobno rukuju, ponekad izgrle i razmijene dresove, pokažu suosjećanje jedan za drugoga. I nitko od njih ne umire tijekom bitke.
Jules Rimet, idejni začetnik Svjetskog prvenstva, bio je istaknuti pacifist i zagovornik jednakosti među ljudima bez obzira na narodnost, rasu i porijeklo. Nakon što je, kao i toliki njegovi suvremenici, prošao pakao Prvog svjetskog rata, postao je predsjednik FIFA-e i počeo provoditi svoj san. Ono što je Rimet idealistički želio bilo je da se zemlje i narodi ogledaju na nogometnom terenu s loptom, a ne na frontu s puškama, topovima, tenkovima, bombama, bajunetima i bojnim otrovima. Njegova ideja bila je da se nacionalni ponos i patriotizam može izraziti univerzalnim jezikom nogometa.
Do ljeta 1914. nogomet je već dobrano uzeo maha u Europi. Te je godine Blackburn osvojio englesko, a SpVgg Fürth njemačko prvenstvo; Woolwich Arsenal promijenio je ime u samo Arsenal nakon što se godinu ranije preselio iz jugoistočnog u sjeverni London; Glentoran iz Belfasta osvojio je prvo i jedino izdanje Vienna Cupa, pionirskog kontinentalnog klupskog natjecanja, u konkurenciji s Burnleyem, Celticom, Herthom i selekcijom Beča. U Zagrebu je derbi između HAŠK-a i Concordije (Građanski je postao popularan tek kasnije) privlačio velik broj gledatelja, a utakmice su zbog sukoba među navijačima često bile prekidane; još godinu ranije je u gradu gostovao Hajduk, izgubivši od Građanskoga 3:2 i pobijedivši HAŠK 1:0.
U Britaniji je tad već bilo 5.000 profesionalnih nogometaša. Kad je krajem srpnja počeo Veliki rat, dvije tisuće od njih poslano je na front – ponajviše na francusko-belgijsku granicu, gdje su imali zadatak spriječiti njemačko napredovanje. Mnogi od njih sa sobom su ponijeli nogometne lopte.
Prevladavalo je mišljenje da će konflikt biti gotov najkasnije do Božića. Međutim, u prosincu 1914. obje su strane bile ukopane u rovovima koji su se protezali od Sjevernog mora do granice Francuske i Švicarske, na nekim mjestima udaljene samo tridesetak metara jedna od druge.
Ta je zima bila najvlažnija u 70 godina. Rovovi su postali poplavljeni i vojnici su spavali stojećki s nogama u blatu. Štakori su im napadali zalihe hrane i tijela drugova poginulih na ‘ničijoj zemlji’. Uoči Božića, temperatura je naglo pala i bojna je polja prekrio mraz. Trupe je već polako hvatao očaj i širilo se razmišljanje o besmislu rata. Početkom prosinca na nekim mjestima su vojnici s obje strane izašli iz rovova poplavljenih nakon obilne kiše, uz dogovor da ne pucaju jedni na druge.
O onome što se dogodilo koji tjedan kasnije desetljećima se izbjegavalo govoriti i pisati, a tek je u novije vrijeme objavljena sva sila službenih dokumenata i privatne korespondencije s obje strane. Svjedočanstva se razlikuju u detaljima i u kronologiji, ali sva potvrđuju da su na Božić 2014. njemački i britanski vojnici odigrali ‘prijateljsku’ nogometnu utakmicu između rovova. Pouzdano se zna i rezultat: Nijemci su pobijedili 3:2.
Na Badnjak su njemačke trupe oko Ypresa primile pakete od kuće. U njima je bila hrana, duhan i grane jele koje su ukrasili svijećama i postavili na vrhove svojih rovova. Tog popodneva, Britanci su s druge strane zaleđenog bojišta začuli pjesmu: ‘Stille Nacht, heilige Nacht / Alles schläft; einsam wacht’. Jedan od neprijateljskih vojnika prešao je ‘ničiju zemlju’ držeći osvijetljenu stabljiku jele u rukama, došao do britanskog rova i rekao: ‘Merry Christmas. We not shoot, you not shoot.’
Nije posve jasno što i kojom dinamikom se poslije događalo. Po svemu sudeći, dogovoreno je neformalno primirje. Na božićno jutro (sneno i mutno) vojnici s obje strane izašli su iz rovova, družili se, razmjenjivali hranu, cigarete, alkohol i anegdote, a zatim su pomogli jedni drugima sahraniti mrtve.
Netko je iz britanskog rova napucao nogometnu loptu i ubrzo je uslijedila utakmica. Jedan gol bio je obilježen njemačkim kacigama sa šiljcima, drugi dvjema hrpama britanskih šinjela. Na zamrznutoj livadi zabilježen je rezultat: Fritzies 3 – Tommies 2.
Glas o događaju proširio se diljem Zapadnog fronta. Procjenjuje se da je na dvije trećine njegove dužine bilo uspostavljeno božićno primirje, a utakmice ili tek ‘došutavanja’ dogodila su se na nekoliko mjesta uzduž linije razgraničenja.