Tijekom stoljeća, Europa je bila poprište krvavih ratova. U razdoblju od 1870. do 1945., Francuska i Njemačka borile su se jedna protiv druge tri puta. Brojni europski lideri uvjerili su se kako je jedini način da se očuva mir između njihovih zemalja da ih se gospodarski i politički ujedini. Tako je 1950., u govoru koji je nadahnuo Jean Monnet, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio integraciju industrija za ugljen i čelik Zapadne Europe. Kao rezultat toga, 1951. godine osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), sa šest država članica: Belgija, Zapadna Njemačka, Luksemburg, Francuska, Italija i Nizozemska. Ovlast za donošenje odluka o industriji ugljena i čelika u tim zemljama stavljena je u ruke “Visoke uprave“, neovisnog i nadnacionalnoga tijela.
Od tri zajednice do Europske unije
Nekoliko godina kasnije, tih šest država odlučilo je ići dalje i integrirati druge sektore svojih gospodarstava. U 1957., potpisali su Rimske ugovore, stvarajući Europsku zajednicu za atomsku energiju (EURATOM) te Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Države članice Unije odlučile su stvaranjem “zajedničkoga tržišta“ ukloniti međusobne trgovačke prepreke .
U 1967. institucije triju Europskih zajednica su spojene. Od tada, postojala je jedna Komisija i jedno Vijeće ministara, kao i Europski parlament.
Izvorno, zastupnike u Europskome parlamentu birali su nacionalni parlamenti, no u 1979. održali su se prvi izravni izbori. Otada, izravni izbori održavaju se svakih pet godina.
Ugovorom iz Maastrichta (1992.) uvedeni su novi oblici suradnje između vlada država članica–primjerice u području obrane te pravosuđa i unutarnjih poslova. Dodajući ovu međuvladinu suradnju postojećem sustavu “Zajednice”, Ugovor iz Maastrichta stvorio je Europsku uniju (EU).
Dana 1. prosinca 2009. godine na snagu je stupio Lisabonski ugovor koji će Europskoj uniji donijeti moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. U svijetu koji se brzo mijenja, Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski ugovor će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.
Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće sporazume vezane za EU i EK, ne zamijenjuje ih. Sporazum Uniji donosi pravni okvir i alate potrebne za ispunjavanje budućih obveza, kao i odgovaranje na zahtjeve građana.
Integracija znači zajedničke politike
Gospodarska i politička integracija među državama članicama Europske unije znači da te zemlje moraju donositi zajedničke odluke o mnogim pitanjima: tako su se razvile zajedničke politike. U ranim danima, pažnja je bila usmjerena na zajedničku trgovačku politiku za ugljen i čelik te na zajedničku poljoprivrednu politiku. Druge politike dodane su s vremenom, i kako se pojavljivala potreba. Neki ključni ciljevi politika s vremenom su se promijenili. Primjerice, cilj poljoprivredne politike više nije proizvoditi što je više moguće hrane što jeftinije, nego podupirati poljoprivredne metode koje proizvode zdravu hranu visoke kvalitete i koje štite okoliš. Potreba za zaštitom okoliša sada je važna sastavnica svih politika EU-a.
Odnosi Europske unije s ostatkom svijeta također su postali važni. EU pregovara o glavnim trgovačkim sporazumima te o sporazumima za pomoć, s drugim zemljama i razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.
Jedinstveno tržište: uklanjanje prepreka
Bilo je potrebno neko vrijeme da države članice uklone sve prepreke za međusobnu trgovinu i da vrate svoje “zajedničko tržište” u istinsko jedinstveno tržište unutar kojeg se roba, usluge, ljudi i kapital mogu slobodno kretati. Formiranje jedinstvenog tržišta službeno je završeno krajem 1992., iako još uvijek ima posla koji treba obaviti – primjerice, stvoriti istinsko jedinstveno tržište financijskih usluga.
Tijekom 1990. godine, ukinute su provjere putovnica i carinske kontrole na većini unutarnjih granica EU-a što je povećalo pokretljivost državljana EU-a. Od 1987., primjerice, više od 3 milijuna mladih Europljana otišlo je studirati u inozemstvo, uz potporu EU-a
Jedinstvena valuta: euro u vašemu džepu
1992. EU je odlučila pokrenuti ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), koja uključuje uvođenje jedinstvene europske valute kojom bi upravljala Europska središnja banka. Jedinstvena valuta – euro – postala je stvarnost 1. siječnja 2002., kada je euro zamijenio nacionalne valute u dvanaest od sedamnaest država članica Europske unije (Belgija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovenija i Finska).
Rastuća obitelj
Europska unija sve je više rasla zahvaljujući proširenjima. Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina pristupile su 1973., nakon toga Grčka 1981., Španjolska i Portugal 1986. te Austrija, Finska i Švedska 1995. godine. Europska unija dočekala je deset novih zemalja 2004.: Cipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Bugarska i Rumunjska postale su članicama 2007.. Kako bi se osiguralo da proširena EU može nastaviti učinkovito funkcionirati, potreban je moderniji sustav za donošenje odluka. Lisabonski ugovor je utemeljio taj sustav. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. U svijetu koji se brzo mijenja, Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.