Agencija za odgoj i obrazovanje objavila je upute za natjecanja i smotre učenika osnovnih i srednjih škola te vremenik školskih, županijskih i državnih natjecanja i smotri u 2017. godini.

Za školsko natjecanje u VII. i VIII. razredu osnovne škole pitanja će se odnositi na gradivo:

VII. razred: zaključno s nastavnom temom Revolucija 1848. u Europi i Hrvatskoj
VIII. razred: zaključno s nastavnom temom Znanost i kultura u prvoj polovici 20. stoljeća u svijetu i u Hrvatskoj

Natjecanja iz povijesti će se održati u sljedećim terminima:

→ školsko – 7. veljače 2017. (utorak) u 13 sati
→ županijsko – 7. ožujka 2017. (utorak) u 10 sati
→ državno – od 10. do 12. svibnja 2017. u OŠ Grgura Karlovčana, Đurđevac

Više na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje:

www.azoo.hr

Pitanja i odgovore sa školskog natjecanja iz prošlih školskih godina možete vidjeti pri dnu stranice

Primjere provjera s prošlih natjecanja možete vidjeti ovdje:

http://povijest.net/v5/novosti/2012/primjeri-provjera-sa-proslih-natjecanja-iz-povijesti/

Pred točno 25. godina, 15. siječnja 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja kad su tadašnje članice EU zajednički priznale hrvatsku neovisnost, a Njemačka je isti dan uspostavila i diplomatske odnose.

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske

Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojba. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina.

Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga istoga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991., a prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedile su je iste godine – Ukrajina (11. prosinca), te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom toga 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka i Slovačka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (SAD) (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).

Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda.

Republika Hrvatska 28. članica EU-a

Nakon ispunjavanja do tada najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana uspona i padova, blokada i njihovih uklanjanja, čestih frustracija i nešto rjeđih trenutaka zadovoljstva, Republika Hrvatska u prvoj je minuti 1. srpnja 2013. ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni strateški cilj, postavši 28. članicom Europske unije.

“Ovo je dan kada su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija, dan kada smo stvorili temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija”, rekao je rano u ponedjeljak, toga 1. srpnja u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.

Izvor: http://metro-portal.hr

Riječ Božić znači mali Bog, a postoji samo u južnoslavenskim jezicima. Božić je prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen na sam blagdan njegova rođenja. Osim toga, odnosi se i na posvećena jela.
Kršćani u svojim počecima nisu slavili Božić. Naime, rana starokršćanska teologija u eshatološkom očekivanju ispunjenja Kristova obećanja o Sudnjem danu i povratku u izgubljeni Raj, nije pridavala toliki značaj rođenju Sina Božjega, koliko otajstvu njegove smrti na križu i uskrsnuću iz groba.
Stanje se mijenja osobito nakon što je 313. godine u Rimskom carstvu kršćanstvo legalizirano. U crkvene se poslove sve više miješao i sam car Konstantin Veliki, sve dok 390. godine kršćanstvo nije proglašeno jedinom državnom religijom. Međutim, od 3. stoljeća znatno se proširio i poganski kult štovanja Mitre – nepobjedivog Sunca (Solis invicti), porijeklom iz Perzije, kojeg su osobito širili vojnici.
Mitraisti su prigodom zimskog solsticija, na dan 25. prosinca obilježavali svetkovinu rođenja nepobjedivog Sunca (Natale Solis invicti). Doživljavajući Krista kao jedino istinsko Sunce kršćani na taj dan počinju slaviti Isusov rođendan. Najstariji spomen potječe iz 354.godine. Osim toga, u to se vrijeme proširilo i arijansko krivovjerje koje je tvrdilo da Isus nije pravi Bog, već polubog. Zbog toga je Crkva htjela istaknuti neodvojivi značaj Isusova ovozemaljskog rođenja i života, utjelovljenje Boga koji je postao čovjekom da bi otkupio čovjeka.
Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. I hrvatska božićna pjesma «Narodil nam se kralj nebeski» sa stihom «na tom mladom letu veselimo se» upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Danas se u svim kršćanskim Crkvama, osim u Armenskoj crkvi, Božić slavi na dan 25. prosinca ( po starom julijanskom i po našem reformiranom gregorijanskom kalendaru).
Značenje riječi Božić u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog, dostupan i pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: «Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko» (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
Sunčev zimski solsticij obilježavao se u većini poganskih, prirodnih religija. Staroslavenska riječ Božić odnosila se na »malog Boga«, boga Svarožića koji se po mitologiji starih Slavena također »rađao« na zimski solsticij, iz čega je izvedeno da je on »Sin Božji«, dakle Isus. Stari Hrvati su također na Badnji dan palili krijesove, simbolično spaljujući zimu i smrt, a paleći novom vatrom novo sunce i novi život. Iz tog vremena potječe i običaj pjevanja koledarskih pjesama. Ništa neobično da su narodi koji su u suncu vidjeli izvor života i vrhovno božanstvo svog mitološkog panteona, s lakoćom na mjesto sunca prihvatili onoga koga su apostoli i misionari ranog kršćanstva naviještali kao »Svjetlo svijeta«. Pritom su dobrim dijelom zadržali svoje drevne običaje, integrirali ih u obrede svoje nove vjere.
Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov Bog Wotan dao se raspeti (u drugoj verziji objesiti naglavačke) na drvo, i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježilo Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, slika raspetog Krista, koji s križa vlada svijetom, zamijenila dotadašnje prikaze Krista kao dobrog pastira. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.
Kićenje božićnog bora prvi se put susreće u francuskoj pokrajini Elzas, odakle se u 17. stoljeću proširilo po čitavoj Francuskoj, Flandriji (Nizozemskoj) i Njemačkoj. Prema nekim izvorima, ovaj su običaj širili protestanti, naspram katoličkog običaja uređivanja jaslica.
Prve se jaslice pripisuju jednom od najomiljenijih katoličkih svetaca, sv. Franji Asiškom, koji je svojim životom najbolje utjelovio bit Božića – služenje Bogu u čovjeku. Dakle, otkako je sveti Franjo, 1223. spravio prve, žive jaslice, one su brzo stekle popularnost i od tada se proširile po čitavoj Italiji, te južnoj i srednjoj Europi. Jaslice podsjećaju na simboličko »rođenje«, prihvaćanje Sina Božjega među siromašnima, malima i poniznima. No, oba običaja su se ujedinila i udomaćila tek krajem 19. stoljeća. Postoje tumačenja da »božićno drvce« predstavlja drvo života u Raju, do kojeg je upravo Krist ponovno otvorio pristup. Simbolika božićnog drvca i jaslica, za to je vrijeme doživjela niz interpretacija, no Božić je ionako, mimo svih teologija, našao svoje mjesto u ljudskim srcima, kako vjernika, tako i svjetovnjaka.
Gledano iz šire kulturološke perspektive Božić je odavno izišao iz čisto crkveno-obrednih i narodno-običajnih okvira, te je svojom simbolikom utjecao na razne vidove stvaralačkog izražavanja od umjetnosti do masovnih medija. Posebno u literaturi, glazbi, likovnosti, kazalištu i filmu.
U tim simbolima skrita je temeljna poruka Božića, koja se prenosi iz generacije u generaciju, a ta je – tko želi služiti Bogu, mora prvo služiti čovjeku! Ili sažeto u onoj znamenitoj Isusovoj izreci, koja u sebi nosi samu srž kršćanske objave, poslanja i življenja: »Što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!«

Izvor: http://www.pazinski-kolegij.hr/

Vrijeme došašća obuhvaća 4 nedjelje prije Božića, a prva nedjelja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.). Crkva u došašću posvješćuje velike događaje povijesti spasenja. U sjevernim krajevima naše domovine vjernici u vrijeme došašća rado dolaze na tzv. rane mise »zornice«
Riječ došašće dolazi od latinske riječi adventus (advenire = doći, dolaziti).
Vrijeme došašća dvojakog je značenja: vrijeme priprave za Božić, kada se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima na zemlju, i vrijeme iščekivanja drugoga Kristova dolaska, na svršetku svijeta.
Slavljenje došašća nastalo je po uzoru na korizmu. U Crkvi se najprije slavilo Kristovo uskrsnuće (svake nedjelje), a potom i godišnji blagdan Uskrsa, kojemu je prethodila priprava kroz korizmu. Slavljenje Božića u Rimu zasvjedočeno je sigurno već 25. prosinca 354. godine.
Neki vide početak slavljenja Došašća kod sv. Hilarija (Galija), koji oko 366. godine piše da se Crkva svake godine priprema kroz tri sedmice za Spasiteljev dolazak. Drugi opet vide početak došašća u odredbi koncila iz Zaragoze (Španjolska) 380. godine da od 17. prosinca nikomu nije dopušteno ni jednog dana izostajati od crkve, niti se skrivati po kućama, niti bosonog hodati, nego treba hitjeti u crkvu.
Godine 490. godine, biskup Perpetuus iz Toursa službeno proglasio Došašće pokorničkim vremenom u Franačkoj, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena. Sv. Grgur iz Toursa (+ 594.) govori o pokorničkom vremenu od dana sv. Martina, 11. studenoga, do Božića, te o tri posna dana u tjednu. A koncil u Toursu (567) određuje da u samostanima treba postiti kroz mjesec prosinac, do Božića. Koncil u Mâconu (580) određuje da od dana sv. Martina do Božića (6 tjedana, kao i u korizmi) treba postiti svakog ponedjeljka, srijede i petka, te da se božanska služba treba slaviti kao u korizmi. Toga su se držali u galikanskoj (Francuska), mozarapskoj (Španjolska) i ambrozijanskoj Crkvi.
Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.
U 13. stoljeću je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Neki su u 4 nedjelje priprave za Božić simbolično vidjeli 4 tisuće godina od Adama do Krista. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća. Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
Slavljenje došašća sigurno je zasvjedočeno u svitku iz Ravene iz prve polovice 5. stoljeća, koji sadrži 40 pripravnih molitava za slavljenje Božića; vjerojatni autor mogao biti sv. Petar Krizolog (+ 450.).
S prvom nedjeljom došašća počinje i nova crkvena liturgijska godina. Pokušaji nekih papa da i građanska godina započne s prvom nedjeljom došašća, ili s Božićem, ili s utjelovljenjem Sina Božjega, 25. ožujka, kada je nekada započinjala i stara rimska godina, a držalo se da je tog datuma i Isus umro na križu, bili su kraćeg daha i nisu uspjeli istisnuti poganski početak godine, 1. siječnja. I Crkva je to morala prihvatiti.
Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić. Isto tako i dani bliže priprave za Božić, počevši od 17. prosinca, i danas imaju posebno značenje u izabranim misnim čitanjima i večernjim »O« antifonama u časoslovu. U novije vrijeme prilično je raširena i božićna devetnica. A u srednjem vijeku davale su se i adventske igre.
Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršteni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.
Ivan Krstitelj i današnjim kršćanima poručuje i viče: »Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze!« (Mt 3, 3) Zatim: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.» Tako bi proslava Božića bila radosna, a Kristov drugi, slavni dolazak iščekivali bi kršćani radosno, bez straha.

Izvor: http://www.pazinski-kolegij.hr/

Keopsova piramida u Gizi, jedno od sedam svjetskih čuda starog svijeta izgrađeno prije 4500 godina, mogla bi skrivati nepoznate skrivene odaje, priopćili su u subotu znanstvenici koji se koriste radiografijom kako bi temeljito proučili to veličanstveno zdanje.

U četvrtak je egipatsko ministarstvo za starine objavilo da su u piramidi sagrađenoj tijekom vladavine kralja Khufua (Keops na grčkom) modernom tehnologijom otkrivene “dvije anomalije” te da znanstvenici neumorno rade na istraživanju Velike piramide u Gizi kako bi se što preciznije odredila njezina svrha i veličina.

Piramida je visoka 146 metara i nazvana je po sinu faraona Snefrua, a ima do sada tri poznate odaje te je kao i ostale egipatske piramide bila namijenjena kao faraonova grobnica.

“Sada možemo potvrditi postojanje ‘praznine’ iza sjeverne strane koja bi mogla biti u obliku barem jednog hodnika koji se proteže unutar Velike piramide”, priopćili su znanstvenici koji vode istraživanje Operation ScanPyramid. Druga duplja je otkrivena na sjeveroistočnoj strani piramide.

Operacija ScanPyramid počela je u listopadu prošle godine u cilju potrage za skrivenim odajama u Keopsovoj i susjednoj piramidi Khafre u Gizi  te piramidama u Dahshuru, južno od Kaira.

U istraživanju se koristi termografija, mionska radiografija i 3D rekonstrukcija. To su, kako tvrde stručnjaci, sve neinvazivne metode. Mioni su, pojašnjavaju, vrst teških elektrona, slični X zrakama koje prodiru u tijelo i omogućuju slike kostiju, a mogu “proći kroz kamenje debljine više stotina metara prije nego se apsorbiraju”.

Izvor: www.jutarnji.hr

Nakon prošlogodišnjeg dokumentarno-igranog filma “Alka”, posvećenog obilježavanju 300. godišnjice Sinjske alke i pobjede nas Osmanlijama 1715., scenarist i urednik Vladimir Brnardić ovih je dana započeo snimanje novog HRT-ova obljetničkog aduta – dokumentarnog filma o znamenitoj Bitki kod Sigeta.

Ovog se ljeta navršava 450 godina od turske opsade Sigeta koju su, osim zaustavljanja prodora Turaka prema Beču, obilježile smrt sultana Sulejmana Veličanstvenog i pogibija vojskovođe, junaka i jednog od velikana naše povijesti Nikole Šubića Zrinskog, tadašnjeg gospodara Međimurja i zapovjednika Mađarske južno od Dunava, kao i zapovjednika obrane Sigeta.

Posudba eksponata

– Želja je bila da, poput “Alke”, opet napravimo igrano-dokumentarni film o Sigetu, no kako Mađari i Međimurci nisu prihvatili prijedlog o koprodukciji, HRT je odlučio ovaj projekt napraviti sam, ali samo u dokumentarnoj varijanti zato što ona igrano-dokumentarna puno više košta jer je u ovoj priči riječ događaju iz 16. stoljeću. Ipak, bit će to cjelovečernji dokumentarac u visokobudžetnoj produkciji koji zasad nosi radni naziv “Siget 1566.” Film će se emitirati 7. rujna, na samu obljetnicu zadnjeg juriša i pogibije Zrinskog – kazao nam je Vladimir Brnardić, inače i rukovoditelj HRT-ova Odjela dokumentarne produkcije i urednik redakcije TV Kalendara.

Stoga je u proteklih desetak dana HRT-ova ekipa predvođena njime i redateljem Aldom Tardozzijem snimila lokacije i stručne sugovornike u Zagrebu, Budimpešti, Sigetu i Beču. Stručnjaci će objasniti što se to u ljeto 1566. u Sigetu dogodilo, staviti samu opsadu u kontekst cijelog 16. stoljeća te navesti refleksije tog događaja u glazbenoj, likovnoj i književnoj umjetnosti. No, već sad ekipa ovog dokumentarca ima snimljeno nešto iznimno vrijedno, nešto za što se gotovo pa i ne zna, i što nikada do sada nije viđeno u hrvatskoj javnosti. To “nešto” staro je četiri i pol stoljeća, pripadalo je upravo našem sigetskom junaku i nalazi se u depou bečkog Muzeja povijesti umjetnosti. A to su – kaciga, sablja i korice sablje Nikole Šubića Zrinskog. Nalaze se tamo i ostaci njegova plašta, ali u prilično su lošem stanju pa se nisu mogli snimiti.

– Kako me zanima vojna povijest, znao sam da to postoji, no ta je činjenica posve nepoznata našoj javnosti. Usto, ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni i ovo će biti prvi put da će biti prikazani kod nas. Kada smo izrazili želju da ih dođemo snimiti, ugodno me iznenadila reakcija ravnatelja bečkog muzeja koji je odmah pristao, omogućio nam obilazak i snimanje cijelog muzeja, posebno ovih eksponata vezanih uz Zrinskog i ništa nam nije naplaćeno. Štoviše, ravnatelju je bilo drago što smo pokazali interes za te predmete pa smo ga potaknuli i na ideju da ih posudi za skorašnje obljetničko izlaganje u čakovečkom Muzeju Međimurja, a postoji i ideja da sablja i kaciga Zrinskog postanu dio stalnog postava bečkog muzeja – otkrio nam je Brnardić.

Naravno, odmah se nameće pitanje – kako su ti predmeti sačuvani i kako su se našli u bečkom muzejskom depou. Od Brnardića doznajemo da je nadvojvoda Ferdinand II. Tirolski, iz loze Habsburgovaca, krajem 16. stoljeća u svom dvorcu Ambrasu htio imati kolekciju oružja i oklopa najpoznatijih vojskovođa i junaka svoga vremena pa je uokolo slao pisma s molbom da mu se takvi predmeti pošalju.

– S obzirom na njegov status i ugled, mnogi su se takvoj zamolbi odazvali. Kako su se u toj njegovoj kolekciji našli i predmeti koji su pripadali Zrinskome, vjerojatno je da je Ferdinand takvo pismo napisao i Zrinskima. A u jednom od njegovih inventara iz 1577. spominje se da su tamo kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskog, što znači da su Zrinski te predmete brzo poslali – kaže Brnardić, ustupivši nam i snimljeno, nešto detaljnije objašnjenje ravnatelja bečkog muzeja dr. Matthiasa Pfaffenbichlera, koji je kazao da je Ferdinand II. nadvojvoda od Tirola i sam vodio dva pohoda protiv Turaka.

Vjerojatno je osobno poznavao Zrinskog jer je bio u tom krugu carskih vojskovođa i svakako je htio i te predmete Zrinskoga, zajedno s još 140 drugih junaka, čuvati u svojoj zbirci oklopa. U svom dvorcu u Ambrasu uredio je i malu tursku zbirku gdje se predstavio kao vojskovođa protiv Turaka, a u tu sliku spada i Nikola Zrinski kao sličan junak u borbi protiv Turaka. Ferdinand II. nije skupljao samo predmete vojskovođa s kršćanske strane, koji su se borili protiv Turaka, nego se silno zanimao i za tursku kulturu i važne turske ličnosti. Tako u zbirci imamo sablju sultana Sulejmana, s njegovom tugrom, te Sulejmanov štitnik za ruku. Dakle, skupljao je čak i predmete velikog Nikolina protivnika, a imao je i kacigu jednog od najvažnijih velikih vezira toga doba Mehmed-paše Sokolovića – objasnio je Pfaffenbichler za HRT, dodavši da su kaciga i sablja Zrinskog oblikom slijedile osmanski primjer jer njegova kaciga posve odgovara obliku one Sokolovićeve, dok sablja odgovara tipu Sulejmanove sablje.

Na sablji – grb

– Tu vidimo gdje su bili uzori – u vrhu osmanske vojske. To nije čudno jer je osmanska vojska bila dominantna, u ono je doba bila valjda najjača vojska u Europi. To je bio protivnik kojeg su se silno plašili, protiv kojeg su se borili, ali kojemu su se donekle i divili i oponašali ga. Otud i cijeli oklop Nikole Zrinskog koji je napravljen po uzoru na osmanske. A točno znamo da je to sablja Nikole Zrinskog jer na balčaku, na gornjoj ploči, stoji njegov grb. Zato se može nedvojbeno identificirati, ne samo zato što se već u inventaru Ambrasa pojavljuje kao predmet Nikole Zrinskog nego je i na samom oružju jasno označeno da je riječ o tom velikom junaku u borbi protiv Turaka – kazao je ravnatelj bečkog muzeja. A nama je Brnardić pokazao da se na srebrnoj glavici čelične sablje nalaze ugravirana slova – NCPPZ, orlovska krila i kula te zmaj.

– Sačuvane su i korice sablje. Ostalo je drveno ležište i srebrni okovi – istaknuo je Brnardić navodeći i postojanje kataloga iz toga doba s prikazom Zrinskog.

– Kaciga i sablja Zrinskoga trenutačno nisu izložene u Muzeju jer se dugo vodila rasprava treba li izložiti i ostatke njegova kaputa. Sačuvani su i ti originalni ostaci, no oni su u 19. stoljeću prerađeni i jako oštećeni pa ih u sadašnjem obliku ne možemo izložiti. Ono što je od tog kaputa preostalo nije prikladno prikazati kao svečanu odjeću tog hrvatskog bana, pa je zato odlučeno sve to ostaviti u pohrani. No, napravit ćemo novi postav te zbirke pa ćemo izložiti i kacigu i sablju Nikole Zrinskog, a u povodu jubileja ove ćemo ih godine poslati na izložbu u Hrvatsku. Usto, Zrinski se pojavljuje i u prvom ilustriranom muzejskom katalogu na svijetu, Armamentariumu heroicumu. Taj katalog izrađen je po narudžbi Ferdinanda II. Bakrorezi koji prikazuju pojedine ličnosti sačinjeni su još za Ferdinandova života, a nadvojvoda je osobno intervenirao u nastanak tekstova. Poslije njegove smrti latinski je katalog 1601. objavio njegov sin – kazao je Pfaffenbichler te istaknuo da se prema stanju iz 1601. točno dozna koji su predmeti bili povezani s kojim ličnostima.

Kratice natpisa Nicolaus perpetui Zerin

– Riječ je o tri predmeta: kacigi, sablji i mentenu. Kacigu zvanu šišak u Hrvatsku su donijeli Osmanlije početkom 15. stoljeća. Taj se tip udomaćio u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Obojena je žarkim bojama, što je skromnija varijanta. Hrvatsko-ugarska husarska sablja iz sredine je 16. stoljeća. Na njenoj srebrnoj glavici ugravirana je 1562. godina te kasnija varijanta grba obitelji Zrinski.

Donju lijevu polovicu grba čine orlovska krila, a na desnoj je strani kamena kula (grb Čakovca). Iznad se nalazi zmajska glava. To znači da su Zrinski spadali u vitezove reda zmaja. Na kapici glavice nalaze se i slova NCPPZ, što znači “Nicolaus comites perpetui (de) Zerin”, ili “Nikola grof vikovični Zrinski”. Ispod drška nalazi se srebrna i pozlaćena križnica ukrašena arabeskom. Menten (ukrasni plašt s rukavima koji se nosio preko oklopa) izrađen je od svile, bio je bijel s crvenim listolikim dekoracijama orijentalnog podrijetla – kaže nam stručnjak za staro oružje Tomislav Aralica.

– Ova tri predmeta iznmno su važna za našu povijest jer se sa sigurnošću zna da su pripadali Zrinskom. – Tomislav Aralica, kolekcionar i stručnjak za staro oružje.

Izvor: vecernji.hr

U Hrvatskoj postoji određeni broj imena gradova, država, pokrajina, rijeka itd. koji se ne pišu i ne nazivaju onako kako ih nazivaju i zapisuju ljudi koji ondje žive, nego se za njih upotrebljavaju hrvatska imena, npr. Beč, Španjolska, Flandrija, Temza itd. Takva se imena nazivaju egzonimima. Oni postoje i u drugim jezicima, npr. u ruskome Париж ‘Pariz’, Бавария ‘Bavarska’, Венгрия ‘Mađarska’, u engleskome Florence ‘Firenca’, Venice ‘Venecija’, u talijanskome Zagabria ‘Zagreb’, Zara ‘Zadar’, Parigi ‘Pariz’ itd. Oni su također pokazatelji da postoje povijesne veze s određenim krajem ili gradom te smo zbog toga njihova imena davno prihvatili i prilagodili svojemu jeziku. Takva hrvatska imena za područja izvan Hrvatske bilježe se već u najstarijim pisanim vrelima. Nalazimo npr. u rječniku Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga (1649. – 1652.) egzonim Jakin za Anconu.

Egzonimi nastaju, upotrebljavaju se, a katkad i nestaju iz upotrebe. One koji se upotrebljavaju nazivamo aktualnim egzonimima, to je npr. Budimpešta za mađarski Budapest. Neki se s vremenom izgube, npr. staro ime Požun za Bratislavu, Jedrene za Edirne, Stambol za Istanbul ili Carigrad, Turin za Torino, Draždani za Drezden, Gradec za Graz, Lipsko za Leipzig, Stolni Biograd za Székesféhervár itd. Takva imena koja su postojala, ali su se izgubila zovemo povijesnim egzonimima.

Koja su zemljopisna imena egzonimi?

– sva imena država (Bjelokosna Obala, Francuska, Mjanmar)

– imena nekih gradova (Beč, Firenca, Napulj, Peking, Rim, Solun, Trst, Varšava, Ženeva)

– imena nekih rijeka i drugih vodnih objekata (Blatno jezero, Laba, Majna, Rajna, Temza)

– imena nekih pokrajina i savez-nih država (Bavarska, Galicija, Kalifornija, Kastilja, Katalonija, Lombardija, Normandija, Provansa, Saska, Štajerska, Teksas, Toskana)

– imena nekih planinskih lanaca (Kordiljeri, Pireneji)

– imena nekih otoka (Korzika) i dr.

Što moraju diplomati, ne moraju novinari i leksikografi

Svakodnevno se mnogi susreću s pitanjem koji je imenski lik bolje upotrijebiti. Dosad je pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova donesen samo službeni popis imena država. Kako je riječ o službenim imenima koja se upotrebljavaju u diplomaciji, pri izradi popisa moralo se voditi računa o izričitim zahtjevima određenih država da se u diplomaciji njihova imena ne mijenjaju, tj. ne prevode i ne transkribiraju, kao što su zatražile države Bjelarus, Côte d’Ivoire, El Salvador, Kabo Verde i Republika Moldova. No taj popis službenih imena ne obvezuje hrvatske govornike u drugim prigodama. Tako je na primjer u novinama, udžbenicima, leksikografskim djelima i drugdje legitimno govoriti i pisati Salvador umjesto El Salvador.

Bjelokosna Obala

Država je dobila ime po trgovini bjelokošću u doba francuske kolonijalne vlasti. Premda se u drugim jezicima najčešće prevodi (npr. engl. Ivory Coast, slov. Slonokoščena obala, češ. Pobřeží slonoviny, njem. Elfenbeinküste, španj. Costa de Marfil, tal. Costa d’Avorio), vlada Bjelokosne Obale od 1985. zahtijeva da se u službenoj komunikaciji i diplomatskim protokolima u svim jezicima upotrebljava isključivo francuska inačica imena – Côte d’Ivoire. No izvan diplomacije, u medijima, udžbenicima, atlasima, služimo se hrvatskim imenom. U hrvatskome se prijevodu pojavljuje nekoliko inačica, u prošlosti često Obala Slonove Kosti, zatim Obala Bjelokosti te Bjelokosna Obala. U Školskome rječniku hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 2012. dana je prednost imenu Bjelokosna Obala.

Beijing ili Peking?

Za kineski jezik sami Kinezi donijeli su sustav pinyin, koji je 1979. godine odobrila i Međunarodna organizacija za standardizaciju. Kao rezultat toga sustava pojavilo se ime Beijing. No kako je Peking veoma ustaljeno ime u hrvatskome jeziku, a čuvaju ga i mnogi europski jezici (npr. češ., mađ., njem. Peking, bug. Пекин, tal. Pechino, franc. Pékin), to ime prilagođeno prema staromu sustavu i dalje se čuva u standardnome hrvatskom jeziku, a Beijing ostaje za diplomatsku uporabu i komunikaciju izvan Hrvatske. Velika uvriježenost imena Peking potvrđuje se i u općem leksiku u kojem postoje pojmovi poput pekinška patka, pekinška pravila (pravni izraz), pekinezer ‘pekinški dvorski psić’.

Harkov ili Harkiv?

Mnoga smo imena iz država nastalih nakon raspada Sovjetskoga Saveza primili preko ruskoga jezika. Tako su se uvriježila i imena ukrajinskih gradova i rijeka Lavov, Harkov, Kijev te Dnjepar i Dnjestar (izvorno u ukrajinskome Львів [Ljviv], Харків [Harkiv], Кuїв [Kijiv], Дніпро [Dnjipro], Дністер [Dnjister]). Kako se ta imena već dugo upotrebljavaju u hrvatskome jeziku, njihova je uporaba jednako dobra kao i uporaba imena prema izvornome ukrajinskom liku.

Sijamski blizanci iz Tajlanda

Država u jugoistočnoj Aziji sa službenim imenom Tajland, do 1939. godine nazivala se Sijam (po kojemu su nazvani prvi poznati sijamski blizanci). Ime Tajland dolazi od Tailand, što znači ‘zemlja naroda Taj’. Jezik toga naroda naziva se tajskim. Šteta je što je propuštena prilika da se i zemlja nazove Tajska prema modelu Francuska, Španjolska itd., za što su se jezikoslovci više puta zauzimali.

Izvor: vecernji.hr

Najvažnija sporedna stvar na svijetu samo je jedna od prepoznatljivosti Lijepe naše u svijetu. ‘Mala zemlja za veliki odmor’ na svim kontinentima svijeta prepoznaje se i po uspjesima svojih sportaša, a tu svakako prednjače nogometaši. Hrvatska nogometna reprezentacija je prije četvrt stoljeća odigrala svoju prvu, povijesnu, utakmicu.

Tog 17. listopada 1990. godine na zagrebačkom je Maksimiru, u organizaciji tadašnjeg predsjednika HNS-a Mladena Vedriša, tajnika NSJ-a Ante Pavlovića, ali i poduzetnika iz Toronta Johna Lega Opačka, koji je s 90.000 dolara financirao dolazak reprezentacije SAD-a u Maksimir, Hrvatska je odigrala prvu nogometnu utakmicu pod svojom zastavom. Gostovanje reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država imalo je značajan politički, a ne samo sportski značaj, bilo je to svojevrsno prvo međunarodno priznanje Hrvatske.

Izbornik je bio Dražan Jerković. U stručnom stožeru Ivica Grnja, Zdenko Kobeščak te Vladimir Lukarić, a u službenom zapisniku samo 14 igrača. Hrvatska je zaigrala u 5-3-2 formaciji:

Dražen Ladić (od 71′ Tonči Gabrić) – Zoran Vulić, Saša Peršon (od 70′ Gregor Židan), Vlado Kasalo, Drago Čelić, Darko Dražić – Marko Mlinarić, Aljoša Asanović (od 58′ Mladen Mladenović), Zlatko Kranjčar (C) – Ivan Cvjetković, Kujtim Shalla

Pred oko 30.000 gledatelja te velikim brojem hrvatskih zastava i obilježja debitirao je i ‘kockasti’ dres koji su zbog nekoliko izostanaka obukli i kasniji slovenski reprezentativac Gregor Židan te Kujtim Shalla.

Budući da je u isto vrijeme igrala i mlada selekcija Jugoslavije s Bobanom, Prosinečkim, Šukerom, Bokšićem, Jarnijem… igrala na Krimu protiv tadašnje U-21 reprezentacije SSSR-a, a i klubovi nisu bili dužni pustiti igrače na utakmicu sa SAD-om, izbornik Jerković imao je težak zadatak sastaviti momčad, no sastav koji je istrčao na Maksimiru svakako nije bio samo prosječan.

Povijesni prvi gol zabio je Aljoša Asanović u 27. minuti, a samo četiri minute kasnije na 2-0 povisio je Ivan Cvjetković. Konačnih 2-1 postavio je Mike Windischmann u 80. minuti, igrač koji je inače rođen u Njemačkoj, a bio je kapetan SAD-a na SP-u 1990. u Italiji.

Spomenimo i kako su utakmicu sudili talijanski suci, glavni Sergio Coppetelli te njegovi pomoćnici Dario Boemo i Giancarlo dal Forno.

Izvor: www.24sata.hr