Hrvatska obilježava Dan državnosti

Hrvatska zastava Hrvatska slavi Dan državnosti prisjećajući se 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donio odluku o pokretanju postupka razdruživanja od drugih republika SFRJ i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Prije povijesne odluke o pokretanju postupka razdruživanja u svibnju 1991. održan je referendum na kojem se više od 94 posto hrvatskih građana očitovalo o tome da Hrvatska ne treba ostati u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. U proljeće i rano ljeto 1991. Hrvatska je već bila suočena s pobunom lokalnih Srba i srpskim terorističkim napadima na hrvatske gradove i sela te sa stradavanjem civila.

Zbog međunarodnih pritisaka i uvjerenja da će time lakše teći pregovori o razdruživanju, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nije se primijenila odmah, nego je Brijunskom deklaracijom to odgođeno na tri mjeseca. Moratorij je istekao 8. listopada 1991., kada Republika Hrvatska definitivno raskida državno-pravne veze s ostalim jugoslavenskim republikama i postaje samostalna i neovisna država.

Izvor: http://metro-portal.hr

Kako su iza I. svjetskog rata spašena gladna djeca Hercegovine

Ove se godine navršava točno 100 godina od jednog od najvećih humanitarnih pothvata u povijesti hrvatskoga naroda. Riječ je o povijesnom spašavanju gladne djece krajem i neposredno nakon završetka Prvoga svjetskog rata, koje je predvodio hercegovački franjevac fra Didak Buntić, a koje je pokazalo neviđeno zajedništvo svih hrvatskih krajeva i omogućilo preživljavanje tisućama ispaćene i gladne djece iz Hercegovine, Bosne, Istre, Kvarnera, Rijeke, Dalmacije i Slovenskog primorja, zahvaljujući dobroti stanovnika Slavonije, Baranje i Srijema, koji su ih ugostili i prehranili.

Bila je to svakog divljenja vrijedna akcija u kojoj se pokazala snaga duha i ljubavi pravih boraca za dostojanstvo svakoga ljudskog života, a posebno onoga slabog i ugroženog. „U iznimno teškim vremenima ratnih stradanja i mržnje izdigli su se ljudi čije ruke nisu šake, nego ruke otvorene, spremne pomoći, primiti, podignuti, nahraniti i spasiti.

Biblijski pothvat

Različiti krajevi kao što su primjerice Hercegovina i Slavonija, krš i plodna polja, dvije su sestre, koje to postadoše u najgora vremena.

Očito, u vremenima nije problem i nema težih ni lakših vremena…“, piše fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja i jedan od organizatora svečane akademije, koja će se u povodu održati u srijedu 22. veljače u podne, u Hrvatskom narodnom kazalištu, a na kojoj će nazočiti hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kao pokrovitelji, zatim hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Božo Petrov i drugi visoki uzvanici iz svih hrvatskih krajeva. Glavni organizator tog događaja je Hercegovačka franjevačka provincija, uz svesrdnu potporu niza institucija.

Riječ je o iznimnoj obljetnici jer su učinci tog pothvata gotovo biblijskih razmjera. Zato se prisjetimo nekih činjenica od prije 100 godina…

U godinama prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.) život u Hercegovini i nekim dijelovima Bosne, u Istri, Kvarneru, okolici Rijeke, u zaleđu Dalmacije, bio je gotovo zamro. Pored mnogih ratnih nedaća koje su pogodile siromašni narod u tim pokrajinama, k tome mu je još glad oštro zaprijetila i ugrozila ga, a mnoge živote i odnijela. Glad je bila poput živog pijeska koji se sve više širio i sve više ljudi gutao. U tom naletu smrti najugroženija su bila djeca – oni najslabiji i najneotporniji. Upravo kada je izgledalo da će smrt od gladi poharati spomenute krajeve, u Hercegovini se diže Mojsije svoga puka, Spasitelj sirotinje (kako su ga zvali) fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu. On dolazi u Zagreb gdje traži i nalazi spas. Njegovu molbu svim srcem prihvaćaju ljudi široka srca, članovi «Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika» u Zagrebu, poput Josipa Šilovića, Đure Barasičeka, Velimira Deželića, Petra Rogulje, Ivana Vereša, Eugena Sladovića i dr. Tako nastaje pokret za zbrinjavanje glađu ugrožene djece u Sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu. U županijama zagrebačkoj, varaždinskoj, virovitičkoj, bjelovarskoj, požeškoj i srijemskoj organiziraju se obitelji koje su bile spremne primiti gladnu djecu. Cijela Hrvatska, a posebno Slavonija i Srijem, otvaraju srca i vrata gladnoj bosanskohercegovačkoj djeci.

Stasale su generacije

Suprotstavljajući se svim svojim snagama toj surovoj sudbini spomenuti velikani, ali i državni činovnici, učitelji i učiteljice, župnici, građani i seljaci, jednog srca – svi oni započinju pisati jednu od najljepših epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a možda i šire. Akcija je trajala od ljeta 1917. do 1919. godine. U tim godinama smrti od gladi otrgnuto je prema procjenama više od 17.000 djece. Samo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj je zbrinuto, prema službenim podacima, 12.270 djece, od kojih se svojim kućama vratilo 9451, a kod dobročinitelja ostalo 2819 djece.

Mnoga od njih su posvojena, a od većine su stasale generacije, o čemu svjedoče mnogobrojna južnjačka prezimena diljem Slavonije, Baranje i Srijema.

Iz Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, Dalmacije i Slovenskog primorja na prehrani u Sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo nekoliko tisuća djece.

S pravom se ovu akciju smatra jednim od najsvjetlijih događaja u ratovima i mržnjama protkanom dvadesetom stoljeću. No, nakon akcije uslijedio je zaborav, poguban ne samo zbog onoga što se dogodilo nego i zbog budućnosti. «Nije se spominjalo ono što je bilo bitno za cijelu ovu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost. Hrvatski narod u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj otvorio je vrata svojih domova ne samo Hrvatima nego i djeci srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti. Kakva je šteta što ta suradnja, pomirenje u nevolji, nije iskorišteno u desetljeću pred Drugi svjetski rat za jačanje povjerenja i suradnje. Zato je ova obljetnica prigoda da otrgnemo zaboravu djelo vrhunske plemenitosti – poručuju organizatori skupa.

“Hercegovački Mojsije”

Rođen je u Paoči kod Čitluka u BiH, 1871. Bio je hercegovački franjevac, narodni dobrotvor i prosvjetitelj, političar i jedna od najutjecajnijih osoba u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća. Njegovim zauzimanjem, u godinama velike gladi krajem Prvog svjetskog rata, spašeno je oko 17.000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja. U Zagrebu je 1919. otvorio konvikt za školovanje siromašnih talentiranih učenika i studenata. Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za pravedniji otkup. Organizirao je navodnjavanje poljâ, izgradnju putova, širenje poštanske i telefonske mreže, izgradnju otkupnih duhanskih stanica. Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, utjecao na iskorjenjivanje nepismenosti. U tečajevima, koje je osmislio i organizirao, od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati oko 20.000 ljudi. Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu. Nakon raspada Monarhije, u listopadu 1918. izabran je za člana Narodnog vijeća SHS-a, kao predstavnik Hrvatske pučke stranke. Bio je veliki domoljub, te ga se naziva Ocem Hercegovine te Hercegovačkim Mojsijem. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890. – 1895.), potom predavao hrvatski i klasične jezike u širokobriješkoj gimnaziji.

Od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu je vodio gradnju današnje bazilike. Za provincijala hercegovačkih franjevaca izabran je 1919. godine. Umro je 1922. u 51. godini, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu. Očekuje se njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Izvor: vecernji.hr

Objavljen vremenik natjecanja iz povijesti

PovijestAgencija za odgoj i obrazovanje objavila je upute za natjecanja i smotre učenika osnovnih i srednjih škola te vremenik školskih, županijskih i državnih natjecanja i smotri u 2017. godini.

Za školsko natjecanje u VII. i VIII. razredu osnovne škole pitanja će se odnositi na gradivo:

VII. razred: zaključno s nastavnom temom Revolucija 1848. u Europi i Hrvatskoj
VIII. razred: zaključno s nastavnom temom Znanost i kultura u prvoj polovici 20. stoljeća u svijetu i u Hrvatskoj

Natjecanja iz povijesti će se održati u sljedećim terminima:

školsko – 7. veljače 2017. (utorak) u 13 sati
županijsko – 7. ožujka 2017. (utorak) u 10 sati
državno – od 10. do 12. svibnja 2017. u OŠ Grgura Karlovčana, Đurđevac

Više na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje:

www.azoo.hr

Pitanja i odgovore sa školskog natjecanja iz prošlih školskih godina možete vidjeti pri dnu stranice

Primjere provjera s prošlih natjecanja možete vidjeti ovdje:

http://povijest.net/v5/novosti/2012/primjeri-provjera-sa-proslih-natjecanja-iz-povijesti/

Prekretnica rata: Maslenica je 1993. spasila cijelu Hrvatsku

Prije 24 godine Hrvatska vojska i policija su u 72 sata oslobodili Novsko ždrilo te povezali sjever i jug Hrvatske. To je bila prekretnica u ratu i preduvjet za slavnu Oluju…

Akcija Oluja bila kruna rata, a Maslenica prekretnica. Operacijom Maslenica 1993. pokazali smo da smo u stanju osloboditi svoju zemlju.

U toj operaciji Hrvatska vojska je pokazala organiziranost i osposobljenost, izjavio je jučer hrvatski ministar obrane Damir Krstičević na obilježavanju 24. obljetnice akcije Maslenica.

– Poslali smo poruku da smo u stanju osloboditi prostore koji su bili okupirani. Svima u Hrvatskoj pokazali smo vjeru i nadu te osnažili pobjednički karakter Hrvatske vojske, koji je ostao do današnjih dana. Maslenica je potvrda da je Hrvatska vojska u kratkom vremenu izrasla u takvu silu koja je sposobna u svakom trenutku osloboditi svaku stopu svete hrvatske zemlje. Tu snagu i posebnost prepoznajem i kao ministar obrane, danas u našim oružanim snagama, u pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci. Naši vojnici su brand, i u zemlji i izvan nje.

Drago mi je da imamo povećanje proračuna za oružane snage jer je ulaganje u obranu ulaganje u sigurnost. Moramo se prilagođavati, mijenjati, biti jači, bolji i spremniji od onih koji nam predstavljaju prijetnju. Moramo imati postrojbu Hrvatske vojske u našem Vukovaru – zaključio je na proslavi ministar obrane.

Hrvatske vojnike dugo je trebalo “zauzdavati” da ne krenu u oslobađanje zadarskoga zaleđa. Čekala se samo politička odluka tadašnjega državnoga vrha na čelu s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Vojno-redarstvena akcija Maslenica dugo i pomno pripremala se u tajnosti. Odluka je pala da se u napad i oslobađanje okupiranoga prostora krene u rano jutro 22. siječnja 1993. godine. Svjedoci toga vremena pričaju kako su neposredno prije napada bili isključeni svi telefoni na zadarskom području. Tek je počelo svitati prohladno siječanjsko jutro kad su postrojbe Hrvatske vojske počele snažan topnički napad na neprijateljske položaje, koji su bili i nadomak samom gradu Zadru.

Intenzivni prvi udar

Taj prvi udar trajao je desetak-petnaest minuta. Neprijatelj je bio iznenađen, zatečen i nepripremljen, što je omogućilo ostalim postrojbama da krenu u silovit napad. Glavni cilj akcije bio je osloboditi Novsko ždrilo te na mjestu srušenoga Masleničkoga mosta postaviti pontonski te tako ponovno povezati sjever i jug Hrvatske. Hrvatskim vojnicima i policajcima to je pošlo za rukom već prvoga dana napada. Tada su oslobođena i mjesta Rovanjska i Maslenica, dio Podgradine, Islam Latinski i Grčki te Kašić. Sljedećih nekoliko dana hrvatske snage su u ofenzivi oslobodile Babindub i Zračnu luku Zemunik, Crno, Murvicu, Paljuv, dijelove Škabrnje, Smoković i Novigrad.
Iznimno važno bilo je izbiti i na Velebit, odakle se mogla nadzirati neprijateljska komunikacija između Obrovca i Gračaca. Operaciju su isplanirali i vodili, uz ostale suradnike, generali Janko Bobetko, tada načelnik Glavnog stožera, Ante Gotovina, zapovjednik Operativne zone Split, i Mladen Markač, zapovjednik policijskih specijalaca. Jučer je mimohodom sudionika vojno-redarstvene akcije Maslenica, u kojemu su bile sve zastave ratnih postrojbi koje su sudjelovale u toj operaciji prije 24 godine, u Zadru obilježena obljetnica akcije. Prolazeći gradskim ulicama, pripadnike proslavljenih postrojbi pozdravili su i brojni građani. Svi koji se prisjećaju tih dana 1993. znaju jako dobro što je značilo oslobađanje zadarskoga zaleđa. Zadrani su napokon mogli odahnuti, neprijateljsko oružje bilo je odbačeno od samih prilaza gradu.

Počast svim borcima

Tijekom trajanja akcije poginulo je 127 branitelja, kojima su na zadarskom Gradskom groblju polaganjem vijenaca odali počast suborci, članovi braniteljskih udruga te brojna izaslanstva gradske, županijske i državne vlasti. Mnogi sudionici akcije podsjećaju kako je to bila prva operacija u kojoj su sudjelovale sve grane Hrvatske vojske. Na svečanosti je govorio i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general Mirko Šundov, koji je podsjetio na važnost te vojno-redarstvene operacije te istaknuo kako nikad ne smijemo zaboraviti poginule, ali i one koji su teško ozlijeđeni tijekom provedbe akcije.

– Postrojbe Hrvatske vojske i policije su u samo 72 sata ostvarile glavne ciljeve operacije, oslobodivši pritom 92 četvorna kilometra hrvatskoga teritorija, što je omogućilo cestovno povezivanje Dalmacije s kopnenom Hrvatskom – rekao je Šundov. Dodao je kako je to vratilo nadu hrvatskim građanima da će hrvatski branitelji u konačnici pobijediti u pravednom i oslobodilačkom ratu. Obilježavanje akcije Maslenica nastavlja se i tijekom vikenda polaganjem vijenaca na mjestima pogibije hrvatskih branitelja u zadarskom zaleđu te drugim manifestacijama.

Izvor: www.24sata.hr

Hrvatska slavi četvrt stoljeća neovisnosti

Pred točno 25. godina, 15. siječnja 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja kad su tadašnje članice EU zajednički priznale hrvatsku neovisnost, a Njemačka je isti dan uspostavila i diplomatske odnose.

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Međunarodno priznanje Republike Hrvatske

Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojba. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina.

Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga istoga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991., a prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedile su je iste godine – Ukrajina (11. prosinca), te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom toga 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka i Slovačka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (SAD) (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).

Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda.

Republika Hrvatska 28. članica EU-a

Nakon ispunjavanja do tada najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana uspona i padova, blokada i njihovih uklanjanja, čestih frustracija i nešto rjeđih trenutaka zadovoljstva, Republika Hrvatska u prvoj je minuti 1. srpnja 2013. ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni strateški cilj, postavši 28. članicom Europske unije.

“Ovo je dan kada su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija, dan kada smo stvorili temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija”, rekao je rano u ponedjeljak, toga 1. srpnja u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.

Izvor: http://metro-portal.hr

POVIJEST SLAVLJENJA BOŽIĆA

bozicRiječ Božić znači mali Bog, a postoji samo u južnoslavenskim jezicima. Božić je prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen na sam blagdan njegova rođenja. Osim toga, odnosi se i na posvećena jela.
Kršćani u svojim počecima nisu slavili Božić. Naime, rana starokršćanska teologija u eshatološkom očekivanju ispunjenja Kristova obećanja o Sudnjem danu i povratku u izgubljeni Raj, nije pridavala toliki značaj rođenju Sina Božjega, koliko otajstvu njegove smrti na križu i uskrsnuću iz groba.
Stanje se mijenja osobito nakon što je 313. godine u Rimskom carstvu kršćanstvo legalizirano. U crkvene se poslove sve više miješao i sam car Konstantin Veliki, sve dok 390. godine kršćanstvo nije proglašeno jedinom državnom religijom. Međutim, od 3. stoljeća znatno se proširio i poganski kult štovanja Mitre – nepobjedivog Sunca (Solis invicti), porijeklom iz Perzije, kojeg su osobito širili vojnici.
Mitraisti su prigodom zimskog solsticija, na dan 25. prosinca obilježavali svetkovinu rođenja nepobjedivog Sunca (Natale Solis invicti). Doživljavajući Krista kao jedino istinsko Sunce kršćani na taj dan počinju slaviti Isusov rođendan. Najstariji spomen potječe iz 354.godine. Osim toga, u to se vrijeme proširilo i arijansko krivovjerje koje je tvrdilo da Isus nije pravi Bog, već polubog. Zbog toga je Crkva htjela istaknuti neodvojivi značaj Isusova ovozemaljskog rođenja i života, utjelovljenje Boga koji je postao čovjekom da bi otkupio čovjeka.
Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. I hrvatska božićna pjesma «Narodil nam se kralj nebeski» sa stihom «na tom mladom letu veselimo se» upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Danas se u svim kršćanskim Crkvama, osim u Armenskoj crkvi, Božić slavi na dan 25. prosinca ( po starom julijanskom i po našem reformiranom gregorijanskom kalendaru).
Značenje riječi Božić u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog, dostupan i pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: «Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko» (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.
Sunčev zimski solsticij obilježavao se u većini poganskih, prirodnih religija. Staroslavenska riječ Božić odnosila se na »malog Boga«, boga Svarožića koji se po mitologiji starih Slavena također »rađao« na zimski solsticij, iz čega je izvedeno da je on »Sin Božji«, dakle Isus. Stari Hrvati su također na Badnji dan palili krijesove, simbolično spaljujući zimu i smrt, a paleći novom vatrom novo sunce i novi život. Iz tog vremena potječe i običaj pjevanja koledarskih pjesama. Ništa neobično da su narodi koji su u suncu vidjeli izvor života i vrhovno božanstvo svog mitološkog panteona, s lakoćom na mjesto sunca prihvatili onoga koga su apostoli i misionari ranog kršćanstva naviještali kao »Svjetlo svijeta«. Pritom su dobrim dijelom zadržali svoje drevne običaje, integrirali ih u obrede svoje nove vjere.
Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov Bog Wotan dao se raspeti (u drugoj verziji objesiti naglavačke) na drvo, i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježilo Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, slika raspetog Krista, koji s križa vlada svijetom, zamijenila dotadašnje prikaze Krista kao dobrog pastira. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.
Kićenje božićnog bora prvi se put susreće u francuskoj pokrajini Elzas, odakle se u 17. stoljeću proširilo po čitavoj Francuskoj, Flandriji (Nizozemskoj) i Njemačkoj. Prema nekim izvorima, ovaj su običaj širili protestanti, naspram katoličkog običaja uređivanja jaslica.
Prve se jaslice pripisuju jednom od najomiljenijih katoličkih svetaca, sv. Franji Asiškom, koji je svojim životom najbolje utjelovio bit Božića – služenje Bogu u čovjeku. Dakle, otkako je sveti Franjo, 1223. spravio prve, žive jaslice, one su brzo stekle popularnost i od tada se proširile po čitavoj Italiji, te južnoj i srednjoj Europi. Jaslice podsjećaju na simboličko »rođenje«, prihvaćanje Sina Božjega među siromašnima, malima i poniznima. No, oba običaja su se ujedinila i udomaćila tek krajem 19. stoljeća. Postoje tumačenja da »božićno drvce« predstavlja drvo života u Raju, do kojeg je upravo Krist ponovno otvorio pristup. Simbolika božićnog drvca i jaslica, za to je vrijeme doživjela niz interpretacija, no Božić je ionako, mimo svih teologija, našao svoje mjesto u ljudskim srcima, kako vjernika, tako i svjetovnjaka.
Gledano iz šire kulturološke perspektive Božić je odavno izišao iz čisto crkveno-obrednih i narodno-običajnih okvira, te je svojom simbolikom utjecao na razne vidove stvaralačkog izražavanja od umjetnosti do masovnih medija. Posebno u literaturi, glazbi, likovnosti, kazalištu i filmu.
U tim simbolima skrita je temeljna poruka Božića, koja se prenosi iz generacije u generaciju, a ta je – tko želi služiti Bogu, mora prvo služiti čovjeku! Ili sažeto u onoj znamenitoj Isusovoj izreci, koja u sebi nosi samu srž kršćanske objave, poslanja i življenja: »Što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!«

Izvor: http://www.pazinski-kolegij.hr/

Rosinjača (Osijek) – nepoznata herojska bitka Domovinskog rata

Bitka u šumi Rosinjača nedaleko od Osijeka jedna je od najherojskijih epizoda Domovinskog rata. Toga 5. prosinca 1991. u Rosinjači je živote za domovinu položilo 16 hrabrih branitelja iz Osijeka, koji su satima odolijevali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja.

Bio je to opći i odlučni napad srpskih snaga iz više smjerova sa ciljem slamanja obrane Osijeka i osvajanja najvećeg slavonskog grada. Tog dana gorjela cijela crta obrane grada od Nemetina do Ivanovca.

Branitelji iz Rosinjače svojim herojskim otporom, ne pristavši na povlačenje, omogućili su obrani Osijeka da se konsolidira i pojača snage na južnim dijelovima grada, što je u konačnici spriječilo daljnje nadiranje JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema samome Osijeku.

Herojski otpor branitelja trajao je satima, a na kraju neprijatelj je ovladao šumom Rosinjačom. Tijela poginulih hrvatskih vojnika izvlačena su po mrklom mraku nakon sedam dana, uz prisustvo „specijalaca“ iz bojne Zrinski-Frankopan.

Kroz kukuruze i minska polja izvučena su smrznuta tijela hrvatskih vojnika, a tijelo Mihajla Pelegrina nije nikada pronađeno.

Osječki nadvožnjak prema Tenji, u spomen na herojstvo i žrtve pripadnika 106. brigade, dobio je ime Rosinjača ’91.

Izvor: www.narod.hr

POVIJEST SLAVLJENJA DOŠAŠĆA

adventVrijeme došašća obuhvaća 4 nedjelje prije Božića, a prva nedjelja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.). Crkva u došašću posvješćuje velike događaje povijesti spasenja. U sjevernim krajevima naše domovine vjernici u vrijeme došašća rado dolaze na tzv. rane mise »zornice«
Riječ došašće dolazi od latinske riječi adventus (advenire = doći, dolaziti).
Vrijeme došašća dvojakog je značenja: vrijeme priprave za Božić, kada se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima na zemlju, i vrijeme iščekivanja drugoga Kristova dolaska, na svršetku svijeta.
Slavljenje došašća nastalo je po uzoru na korizmu. U Crkvi se najprije slavilo Kristovo uskrsnuće (svake nedjelje), a potom i godišnji blagdan Uskrsa, kojemu je prethodila priprava kroz korizmu. Slavljenje Božića u Rimu zasvjedočeno je sigurno već 25. prosinca 354. godine.
Neki vide početak slavljenja Došašća kod sv. Hilarija (Galija), koji oko 366. godine piše da se Crkva svake godine priprema kroz tri sedmice za Spasiteljev dolazak. Drugi opet vide početak došašća u odredbi koncila iz Zaragoze (Španjolska) 380. godine da od 17. prosinca nikomu nije dopušteno ni jednog dana izostajati od crkve, niti se skrivati po kućama, niti bosonog hodati, nego treba hitjeti u crkvu.
Godine 490. godine, biskup Perpetuus iz Toursa službeno proglasio Došašće pokorničkim vremenom u Franačkoj, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena. Sv. Grgur iz Toursa (+ 594.) govori o pokorničkom vremenu od dana sv. Martina, 11. studenoga, do Božića, te o tri posna dana u tjednu. A koncil u Toursu (567) određuje da u samostanima treba postiti kroz mjesec prosinac, do Božića. Koncil u Mâconu (580) određuje da od dana sv. Martina do Božića (6 tjedana, kao i u korizmi) treba postiti svakog ponedjeljka, srijede i petka, te da se božanska služba treba slaviti kao u korizmi. Toga su se držali u galikanskoj (Francuska), mozarapskoj (Španjolska) i ambrozijanskoj Crkvi.
Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.
U 13. stoljeću je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Neki su u 4 nedjelje priprave za Božić simbolično vidjeli 4 tisuće godina od Adama do Krista. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća. Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
Slavljenje došašća sigurno je zasvjedočeno u svitku iz Ravene iz prve polovice 5. stoljeća, koji sadrži 40 pripravnih molitava za slavljenje Božića; vjerojatni autor mogao biti sv. Petar Krizolog (+ 450.).
S prvom nedjeljom došašća počinje i nova crkvena liturgijska godina. Pokušaji nekih papa da i građanska godina započne s prvom nedjeljom došašća, ili s Božićem, ili s utjelovljenjem Sina Božjega, 25. ožujka, kada je nekada započinjala i stara rimska godina, a držalo se da je tog datuma i Isus umro na križu, bili su kraćeg daha i nisu uspjeli istisnuti poganski početak godine, 1. siječnja. I Crkva je to morala prihvatiti.
Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić. Isto tako i dani bliže priprave za Božić, počevši od 17. prosinca, i danas imaju posebno značenje u izabranim misnim čitanjima i večernjim »O« antifonama u časoslovu. U novije vrijeme prilično je raširena i božićna devetnica. A u srednjem vijeku davale su se i adventske igre.
Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršteni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.
Ivan Krstitelj i današnjim kršćanima poručuje i viče: »Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze!« (Mt 3, 3) Zatim: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.» Tako bi proslava Božića bila radosna, a Kristov drugi, slavni dolazak iščekivali bi kršćani radosno, bez straha.

Izvor: http://www.pazinski-kolegij.hr/

OTKRIVENA TAJNA JEDNOG OD SEDAM SVJETSKIH ČUDA Keopsova piramida skriva još dvije odaje, što se nalazi u njima?

keopsova-piramidaKeopsova piramida u Gizi, jedno od sedam svjetskih čuda starog svijeta izgrađeno prije 4500 godina, mogla bi skrivati nepoznate skrivene odaje, priopćili su u subotu znanstvenici koji se koriste radiografijom kako bi temeljito proučili to veličanstveno zdanje.

U četvrtak je egipatsko ministarstvo za starine objavilo da su u piramidi sagrađenoj tijekom vladavine kralja Khufua (Keops na grčkom) modernom tehnologijom otkrivene “dvije anomalije” te da znanstvenici neumorno rade na istraživanju Velike piramide u Gizi kako bi se što preciznije odredila njezina svrha i veličina.

Piramida je visoka 146 metara i nazvana je po sinu faraona Snefrua, a ima do sada tri poznate odaje te je kao i ostale egipatske piramide bila namijenjena kao faraonova grobnica.

“Sada možemo potvrditi postojanje ‘praznine’ iza sjeverne strane koja bi mogla biti u obliku barem jednog hodnika koji se proteže unutar Velike piramide”, priopćili su znanstvenici koji vode istraživanje Operation ScanPyramid. Druga duplja je otkrivena na sjeveroistočnoj strani piramide.

Operacija ScanPyramid počela je u listopadu prošle godine u cilju potrage za skrivenim odajama u Keopsovoj i susjednoj piramidi Khafre u Gizi  te piramidama u Dahshuru, južno od Kaira.

U istraživanju se koristi termografija, mionska radiografija i 3D rekonstrukcija. To su, kako tvrde stručnjaci, sve neinvazivne metode. Mioni su, pojašnjavaju, vrst teških elektrona, slični X zrakama koje prodiru u tijelo i omogućuju slike kostiju, a mogu “proći kroz kamenje debljine više stotina metara prije nego se apsorbiraju”.

Izvor: www.jutarnji.hr

Junački čin branitelja: Čađo se raznio da spasi stotine civila

www.usdr-ris-kutina.hr
www.usdr-ris-kutina.hr
Toga jutra, 26. srpnja 1991., iz smjera Dvora otpočeo je jak minobacački napad na hrvatska sela uzduž Pounja. Napredujući prema selu Zamlači, pobunjeni i naoružani Srbi upadali su u kuće i na cestu izvlačili zatečene, uplašene ljude, pa formirali živi štit od 46 civila kojim su sakrili svoj transporter i na njemu minobacač i protuzračni mitraljez. Konvoj je stigao u Strugu Bansku.

Čađo-Mile-BlaževićS jedne uzvisine u selu ovaj je prizor uočio pričuvni policajac Mile Blažević Čađo, domaći čovjek iz sela. Možda nikada nećemo znati sa sigurnošću, ali sudeći prema svim dostupnim činjenicama, odluku o odlasku u smrt donio je u trenutku.

Skupa s mladim policajcem Željkom Filipovićem prebacio se na drugu stranu ceste pa se skrio u gusto granje iza potpornog zida u središtu sela, samo 50-ak metara od obiteljske kuće u kojoj se krila njegova obitelj. Eksplozivom se opasao u tišini. Kada se kolona primaknula, Mile Blažević pričekao je da cestom promakne i posljednji civil pa se iznenada iz zaklona bacio na transporter i aktivirao eksploziv.

Njegov se život ugasio u trenu, ali dovoljno dugom trenu da sa sobom u smrt povede i petoricu neprijateljskih vojnika i rani još desetoricu, da se razbježi živi štit od preplašenih ljudi, da se neprijatelj zaustavi u daljnjem napredovanju i u panici povuče natrag prema Dvoru te da se omogući izvlačenje stotina hrvatskih civila iz doline Une. Na žalost, u razmjeni vatre koja je nakon njegova samoubilačkog čina uslijedila, pokraj Čađe je poginuo i njegov suborac, mladi policajac Željko Filipović, kao i starica Manda Begić.

Križni prognanički put

U trenutku pogibije Mile Blažević imao je samo 36 godina, a iza sebe je ostavio suprugu Milku i dvoje djece: Katarini je bilo 14, a Matiji samo 10 godina.

– Nakon eksplozije, mi smo polako izlazili iz podruma, kao i naši susjedi, sa svih strana, svi osim moga muža. Kada sam pitala jesu li ga vidjeli, svi su šutjeli. A onda sam vidjela taj kaos dolje niz cestu. Nisam imala snage prići bliže, otišla je samo moja svekrva vidjeti sina. Ono što je od njega ostalo. Susjed je od dasaka načinio kovčeg kako bismo ga sutradan mogli pokopati iznad kuće, a onda sam s djecom započela svoj križni prognanički put preko Zagreba do Kanade, sve dok se prije 15 godina napokon nismo vratili svojoj kući – pripovijeda Čađina supruga Milka.

Od suprugove smrti, čini se, nikada se nije oporavila pa u mislima često otputuje u srpanj 1991. godine, baš kao i obiteljski prijatelj, umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.

– Čađo je napravio ono što u Domovinskom ratu nije nitko, kao katolik koji je svjesno otišao u smrt da spasi svoju obitelj i svoj narod – kaže pukovnik Pandža dodajući da će 26. srpnja 1991. ostati zauvijek ispisan u povijesti ovoga kraja. Toga dana, u ofenzivi koju je pokrenuo kapetan Dragan Vasiljković, nazvanoj operacija Žaoka, poginuli su prvi novinar u Domovinskom ratu Nijemac Egon Scotland, prvi branitelj Bošnjak Šefik Pezerović, u smrt je otišlo i 10 civila i 13 hrvatskih policajaca, među njima i Čađo.

Grafit u Čađinu čast

Stoga je pukovnik Pandža, smatrajući da Čađo zaslužuje najveću moguću počast, još prije tri godine uputio prijedlog Komisiji za dodjelu odlikovanja da se Mile Blažević odlikuje za junački čin. Poginuo je na današnji dan, prije točno 25 godina.

Izvor: vecernji.hr