Nakon prošlogodišnjeg dokumentarno-igranog filma “Alka”, posvećenog obilježavanju 300. godišnjice Sinjske alke i pobjede nas Osmanlijama 1715., scenarist i urednik Vladimir Brnardić ovih je dana započeo snimanje novog HRT-ova obljetničkog aduta – dokumentarnog filma o znamenitoj Bitki kod Sigeta.
Ovog se ljeta navršava 450 godina od turske opsade Sigeta koju su, osim zaustavljanja prodora Turaka prema Beču, obilježile smrt sultana Sulejmana Veličanstvenog i pogibija vojskovođe, junaka i jednog od velikana naše povijesti Nikole Šubića Zrinskog, tadašnjeg gospodara Međimurja i zapovjednika Mađarske južno od Dunava, kao i zapovjednika obrane Sigeta.
Posudba eksponata
– Želja je bila da, poput “Alke”, opet napravimo igrano-dokumentarni film o Sigetu, no kako Mađari i Međimurci nisu prihvatili prijedlog o koprodukciji, HRT je odlučio ovaj projekt napraviti sam, ali samo u dokumentarnoj varijanti zato što ona igrano-dokumentarna puno više košta jer je u ovoj priči riječ događaju iz 16. stoljeću. Ipak, bit će to cjelovečernji dokumentarac u visokobudžetnoj produkciji koji zasad nosi radni naziv “Siget 1566.” Film će se emitirati 7. rujna, na samu obljetnicu zadnjeg juriša i pogibije Zrinskog – kazao nam je Vladimir Brnardić, inače i rukovoditelj HRT-ova Odjela dokumentarne produkcije i urednik redakcije TV Kalendara.
Stoga je u proteklih desetak dana HRT-ova ekipa predvođena njime i redateljem Aldom Tardozzijem snimila lokacije i stručne sugovornike u Zagrebu, Budimpešti, Sigetu i Beču. Stručnjaci će objasniti što se to u ljeto 1566. u Sigetu dogodilo, staviti samu opsadu u kontekst cijelog 16. stoljeća te navesti refleksije tog događaja u glazbenoj, likovnoj i književnoj umjetnosti. No, već sad ekipa ovog dokumentarca ima snimljeno nešto iznimno vrijedno, nešto za što se gotovo pa i ne zna, i što nikada do sada nije viđeno u hrvatskoj javnosti. To “nešto” staro je četiri i pol stoljeća, pripadalo je upravo našem sigetskom junaku i nalazi se u depou bečkog Muzeja povijesti umjetnosti. A to su – kaciga, sablja i korice sablje Nikole Šubića Zrinskog. Nalaze se tamo i ostaci njegova plašta, ali u prilično su lošem stanju pa se nisu mogli snimiti.
– Kako me zanima vojna povijest, znao sam da to postoji, no ta je činjenica posve nepoznata našoj javnosti. Usto, ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni i ovo će biti prvi put da će biti prikazani kod nas. Kada smo izrazili želju da ih dođemo snimiti, ugodno me iznenadila reakcija ravnatelja bečkog muzeja koji je odmah pristao, omogućio nam obilazak i snimanje cijelog muzeja, posebno ovih eksponata vezanih uz Zrinskog i ništa nam nije naplaćeno. Štoviše, ravnatelju je bilo drago što smo pokazali interes za te predmete pa smo ga potaknuli i na ideju da ih posudi za skorašnje obljetničko izlaganje u čakovečkom Muzeju Međimurja, a postoji i ideja da sablja i kaciga Zrinskog postanu dio stalnog postava bečkog muzeja – otkrio nam je Brnardić.
Naravno, odmah se nameće pitanje – kako su ti predmeti sačuvani i kako su se našli u bečkom muzejskom depou. Od Brnardića doznajemo da je nadvojvoda Ferdinand II. Tirolski, iz loze Habsburgovaca, krajem 16. stoljeća u svom dvorcu Ambrasu htio imati kolekciju oružja i oklopa najpoznatijih vojskovođa i junaka svoga vremena pa je uokolo slao pisma s molbom da mu se takvi predmeti pošalju.
– S obzirom na njegov status i ugled, mnogi su se takvoj zamolbi odazvali. Kako su se u toj njegovoj kolekciji našli i predmeti koji su pripadali Zrinskome, vjerojatno je da je Ferdinand takvo pismo napisao i Zrinskima. A u jednom od njegovih inventara iz 1577. spominje se da su tamo kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskog, što znači da su Zrinski te predmete brzo poslali – kaže Brnardić, ustupivši nam i snimljeno, nešto detaljnije objašnjenje ravnatelja bečkog muzeja dr. Matthiasa Pfaffenbichlera, koji je kazao da je Ferdinand II. nadvojvoda od Tirola i sam vodio dva pohoda protiv Turaka.
Vjerojatno je osobno poznavao Zrinskog jer je bio u tom krugu carskih vojskovođa i svakako je htio i te predmete Zrinskoga, zajedno s još 140 drugih junaka, čuvati u svojoj zbirci oklopa. U svom dvorcu u Ambrasu uredio je i malu tursku zbirku gdje se predstavio kao vojskovođa protiv Turaka, a u tu sliku spada i Nikola Zrinski kao sličan junak u borbi protiv Turaka. Ferdinand II. nije skupljao samo predmete vojskovođa s kršćanske strane, koji su se borili protiv Turaka, nego se silno zanimao i za tursku kulturu i važne turske ličnosti. Tako u zbirci imamo sablju sultana Sulejmana, s njegovom tugrom, te Sulejmanov štitnik za ruku. Dakle, skupljao je čak i predmete velikog Nikolina protivnika, a imao je i kacigu jednog od najvažnijih velikih vezira toga doba Mehmed-paše Sokolovića – objasnio je Pfaffenbichler za HRT, dodavši da su kaciga i sablja Zrinskog oblikom slijedile osmanski primjer jer njegova kaciga posve odgovara obliku one Sokolovićeve, dok sablja odgovara tipu Sulejmanove sablje.
Na sablji – grb
– Tu vidimo gdje su bili uzori – u vrhu osmanske vojske. To nije čudno jer je osmanska vojska bila dominantna, u ono je doba bila valjda najjača vojska u Europi. To je bio protivnik kojeg su se silno plašili, protiv kojeg su se borili, ali kojemu su se donekle i divili i oponašali ga. Otud i cijeli oklop Nikole Zrinskog koji je napravljen po uzoru na osmanske. A točno znamo da je to sablja Nikole Zrinskog jer na balčaku, na gornjoj ploči, stoji njegov grb. Zato se može nedvojbeno identificirati, ne samo zato što se već u inventaru Ambrasa pojavljuje kao predmet Nikole Zrinskog nego je i na samom oružju jasno označeno da je riječ o tom velikom junaku u borbi protiv Turaka – kazao je ravnatelj bečkog muzeja. A nama je Brnardić pokazao da se na srebrnoj glavici čelične sablje nalaze ugravirana slova – NCPPZ, orlovska krila i kula te zmaj.
– Sačuvane su i korice sablje. Ostalo je drveno ležište i srebrni okovi – istaknuo je Brnardić navodeći i postojanje kataloga iz toga doba s prikazom Zrinskog.
– Kaciga i sablja Zrinskoga trenutačno nisu izložene u Muzeju jer se dugo vodila rasprava treba li izložiti i ostatke njegova kaputa. Sačuvani su i ti originalni ostaci, no oni su u 19. stoljeću prerađeni i jako oštećeni pa ih u sadašnjem obliku ne možemo izložiti. Ono što je od tog kaputa preostalo nije prikladno prikazati kao svečanu odjeću tog hrvatskog bana, pa je zato odlučeno sve to ostaviti u pohrani. No, napravit ćemo novi postav te zbirke pa ćemo izložiti i kacigu i sablju Nikole Zrinskog, a u povodu jubileja ove ćemo ih godine poslati na izložbu u Hrvatsku. Usto, Zrinski se pojavljuje i u prvom ilustriranom muzejskom katalogu na svijetu, Armamentariumu heroicumu. Taj katalog izrađen je po narudžbi Ferdinanda II. Bakrorezi koji prikazuju pojedine ličnosti sačinjeni su još za Ferdinandova života, a nadvojvoda je osobno intervenirao u nastanak tekstova. Poslije njegove smrti latinski je katalog 1601. objavio njegov sin – kazao je Pfaffenbichler te istaknuo da se prema stanju iz 1601. točno dozna koji su predmeti bili povezani s kojim ličnostima.
Kratice natpisa Nicolaus perpetui Zerin
– Riječ je o tri predmeta: kacigi, sablji i mentenu. Kacigu zvanu šišak u Hrvatsku su donijeli Osmanlije početkom 15. stoljeća. Taj se tip udomaćio u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Obojena je žarkim bojama, što je skromnija varijanta. Hrvatsko-ugarska husarska sablja iz sredine je 16. stoljeća. Na njenoj srebrnoj glavici ugravirana je 1562. godina te kasnija varijanta grba obitelji Zrinski.
Donju lijevu polovicu grba čine orlovska krila, a na desnoj je strani kamena kula (grb Čakovca). Iznad se nalazi zmajska glava. To znači da su Zrinski spadali u vitezove reda zmaja. Na kapici glavice nalaze se i slova NCPPZ, što znači “Nicolaus comites perpetui (de) Zerin”, ili “Nikola grof vikovični Zrinski”. Ispod drška nalazi se srebrna i pozlaćena križnica ukrašena arabeskom. Menten (ukrasni plašt s rukavima koji se nosio preko oklopa) izrađen je od svile, bio je bijel s crvenim listolikim dekoracijama orijentalnog podrijetla – kaže nam stručnjak za staro oružje Tomislav Aralica.
– Ova tri predmeta iznmno su važna za našu povijest jer se sa sigurnošću zna da su pripadali Zrinskom. – Tomislav Aralica, kolekcionar i stručnjak za staro oružje.
‘Hrvatske kraljeve’, seriju Domagoja Božidara Burića, na Viasat Historyju vidjeli su milijuni gledatelja
U Hrvatskoj postoji određeni broj imena gradova, država, pokrajina, rijeka itd. koji se ne pišu i ne nazivaju onako kako ih nazivaju i zapisuju ljudi koji ondje žive, nego se za njih upotrebljavaju hrvatska imena, npr. Beč, Španjolska, Flandrija, Temza itd. Takva se imena nazivaju egzonimima. Oni postoje i u drugim jezicima, npr. u ruskome Париж ‘Pariz’, Бавария ‘Bavarska’, Венгрия ‘Mađarska’, u engleskome Florence ‘Firenca’, Venice ‘Venecija’, u talijanskome Zagabria ‘Zagreb’, Zara ‘Zadar’, Parigi ‘Pariz’ itd. Oni su također pokazatelji da postoje povijesne veze s određenim krajem ili gradom te smo zbog toga njihova imena davno prihvatili i prilagodili svojemu jeziku. Takva hrvatska imena za područja izvan Hrvatske bilježe se već u najstarijim pisanim vrelima. Nalazimo npr. u rječniku Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga (1649. – 1652.) egzonim Jakin za Anconu.
