Prvi dio knjige “Povijest grada Zagreba”, historiografskog djela koje će u dvije knjige u potpunosti obuhvatiti zagrebačku povijest od prethistorije kad na tom području niču prva naselja do početaka 21. stoljeća, predstavljena je danas u Staroj gradskoj vijećnici.

Ta prva cjelovita historiografska sinteza, u izdanju Novog libera, kroz prvu knjigu prikazuje nastajanje i razvoj grada od početaka do 1918., a kroz drugu, koja će izaći na proljeće, 20. i početke 21. stoljeća. Autori su znanstvenici sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Hrvatskog instituta za povijest i Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, a glavni urednik Ivo Goldstein.

Prva knjiga obuhvaća više od 400 stranica i 320 ilustracija, a donosi društvene i političke događaje te promjene u gradu Zagrebu, konstituciju i djelovanje gradske uprave, urbanistički i komunalni razvoj, stanje zdravstva, prosvjete i kulture, ali i nevolje koje su dugo pogađale grad (epidemije, požari, potresi) te svakodnevni život Zagrepčana.

Povijest grada Zagreba napisana je senzibilitetom nove generacije povjesničara koji su, uz povijesni kontekst, progovorili o različitim socijalnim problemima, od siromaštva, preko zdravstva i ekonomije do prostitucije, a o čemu starija historiografija nije govorila, rekao je Goldstein.

Objasnio je kako prvi dio knjige obuhvaća puno veće vremensko razdoblje, s obzirom da je zagreb 1910. godine imao 74 tisuće stanovnika, a danas ima čak deset puta više, pa je bilo logično da se proteklih stotinu godina obradi u zasebnoj knjizi.

Zahvalivši autorima u ime pet generacija svoje obitelji koja je živjela u Zagrebu na knjizi “kakvu dosad nismo imali”, akademik Vladimir Stipetić ocijenio je kako je grad rastao zahvaljujući dolasku poslovnih ljudi za koje je bio kao magnet, odnosno poslovnom duhu koji je gradu dao prosperitet.

“Povijest grada Zagreba” iznimno je poticajna, ne samo za stručnjake, nego i za svakog građanina, ona ukazuje na čimbenike koji su ubrzavali gospodarski razvoj, ali i one koji su ga ometali, a pouka takvog pregleda korisna je i u današnje vrijeme, istaknuo je Stipetić.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ustvrdio je kako gotovo nema područja koje ta “enciklopedija i povijesni vodič glavnoga grada”, nije obradila kroz sliku ili riječ. Proglasivši ediciju “Zagrepčankom godine”, Bandić je izrazio želju da će ona pronaći svoje mjesto u svakoj zagrebačkoj obitelji i zagrebačkim institucijama.

U opuštenijem tonu o knjizi su govorili književnik Zvonimir Milčec, koji je podsjetio na neke od najzanimljivijih zagrebačkih gradonačelnika kroz povijest, te predsjednik Kluba Zagrepčana Silvije Degen, koji je istaknuo kako se Zagrepčaninom “ne postaje rođenjem, nego radom, poštenjem i ponašanjem”. Zagrepčani su dobri ljudi, a ne urbani rasisti, naglasio je Degen, komentirajući pojedine optužbe o ksenofobiji građana glavnoga grada prema pridošlicama.

Izvor: www.politikaplus.com

Prije 33 godine na planini Zlatar blizu Konjica u BiH izgrađeno je atomsko sklonište koje je bilo glavno komandno mjesto bivše JNA, a za objekt su znala samo četiri službena zapovjednika, te radnici koji su morali potpisati ugovor o šutnji, piše klix.ba.

Gradnja Titova bunkera trajala je od 1953. do 1979. godine i stajala je 4,6 milijardi dolara. Od početka gradnje objekt su skrivale priroda i tri kuće, te se po ničem nije dalo zaključiti da se upravo ispod njih nalazi najvažniji vojni objekt u SFRJ.

Sastavljen od tri dijela

Bunker je sastavljen od tri dijela. Prvi, maskirni dio vidljiv je izvana i to nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, te objekta za smještaj tehničke podrške.

Kada se prođe kroz hodnik prve kuće otvaraju se metalna vrata debljine 1,20 metara iza kojih je tunel koji vodi u srce atomskog skloništa na dubinu od 280 metara. Tuneli su veza između maskirnog dijela i atomskog skloništa koje može izdržati nuklearni udar od 20 kilotona.

Posljednji dio objekta u obliku je potkove i ima 12 blokova. Unutar njega su sustavi za zaštitu, protupožarni sustav, sustav za zaštitu od nuklearnog udara i klima. Bunker ima alternativni izlaz kojeg nema na mapi, a vodi na 170 metara visoko brdo iznad objekta.

Titu izgradili luksuznu rezidenciju

Više od sto spavaonica raspoređeno je na ukupno 6854 četvorna metra površine u kojima je u slučaju nuklearnog udara moglo spavati 350 ljudi iz najvišeg političkog i državnog vrha SFRJ. U njemu su mogli boraviti čak šest mjeseci bez ikakvih kontakata s vanjskim svijetom. Pored niza prostorija, značajno mjesto zauzima i Titova luksuzna rezidencija s pet prostorija.

Objekt danas pripada Ministarstvu obrane BiH, a čuva ga pet vojnika, te se u njemu održavaju kulturne manifestacije.

Izvor: www.24sata.hr

Izvor: www.klix.ba

Manje poznat kralj koji je vladao Zapadnom Afrikom u 14. stoljeću proglašen je najbogatijom osobom u povijesti na novoj listi 25 najbogatijih ljudi svih vremena u čije su sastavljanje istraživači uračunali i inflaciju.

U vremenskom periodu od tisuću godina i s kombiniranim bogatstvom od 4,317 bilijuna dolara, samo je troje od 25 ljudi s liste danas živo. Na listi nema niti jedne žene, a 14 od 25 ih je iz Sjedinjenih Država.

Koristeći godišnju stopu inflacije od 2199,6 posto, gdje 100 milijuna američkih dolara u 1913. vrijedi kao i 2.299.63 milijarde u 2012., lista Celebrity Net Wortha uključuje poznata imena poput Bill Gatesa i Warrena Buffetta, no na prvom mjestu je zasjedo Mansa Musa I. iz Malija.

Kralj Zapadne Afrike, najbogatiji čovjek u povijesti, i vladar Malijskog carstva koje se prostiralo preko današnje Gane, Timbuktua i Malija u Zapadnoj Africi. U vrijeme smrti 1331. godine imao je bogatstvo neto vrijednosti u iznosu 400 milijardi dolara.

Obitelj Rothschild, drugi na listi, najbogatiji su ljudi na svijetu danas s imovinom čija se vrijednost procjenjuje na vrtoglavih 350 milijardi dolara. Bogatstvo im je podijeljeno na poslove poput rudarstva, bankarstva, tvrtki za upravljanje privatnom imovinom, poljoprivrede, vinarstva i dio otpada na dobrotvorne svrhe.

Za to vrijeme, John D. Rockefeller, treći na listi, je najbogatiji Amerikanac koji je ikada živio, a njegovo bogatstvo se procjenjuje na 340 milijardi dolara u vrijeme smrti 1937.

Za usporedbu, najsiromašniji na listi, Warren Buffett (82), bio je ‘težak’ 64 milijarde dolara, prije nego li je dobar dio svog bogatstva dao u dobrotvorne svrhe.

1. Mansa Musa I. – 400 milijardi USD (rođen 1280.)

Mansa Musa I., najbogatija osoba u povijesti čovječanstva, imao je osobno bogatstvo od 400 milijardi dolara u vrijeme smrti 1331.

Vladao je Malijaskim carstvo na zapadu Afrike koje se protezalo preko današnje Gane, Timbuktua i Malija.

Njegovom bogatstvu pridonijela je činjenica da je carstvo proizvodilo polovicu svjetskih zaliha soli i zlata. Sav taj novac iskoristio je za izgradnu džamija koje i dan danas postoje.

Samo dvije generacije nakon Musine smrti, njegovo bogatstvo se raspršilo uslijed građanskog rata i nadolazećih osvajača.

2. Obitelj Rothschild – 350 milijardi USD (rođen 1744.)

Obitelj Rothschild, poznata i kao Kuća Rothschild, najbogatija je obitelj današnjice s imovinom čija se vrijednost procjenjuje na 350 milijardi dolara.

Europska bankarska dinastija, njemačko-židovskog porijekla, je kraljem 18. stolejća osnovala Europsko bankarstvo i financijske institucije.

Sve je počelo s Mayerom Amschel Rothschildom, rođenim 1744., koji je osnovao financijske institucije i postavio pet svoj sinova na čelo pet glavnih financijskih centara u Europi.

Bogatstvo im je podijeljeno na poslove poput rudarstva, bankarstva, tvrtki za upravljanje privatnom imovinom, poljoprivrede, vinarstva i dio otpada na dobrotvorne svrhe.

3. John D. Rockefeller – 340 milijardi USD (rođen 1839.)

John D. Rockefeller, treći na listi, najbogatiji je Amerikanac u povijesti. U vrijeme svoje smrti 1937. godine vrijedio je 340 milijardi dolara, te je bio prvi Amerikanac s bogatstvom većim od milijardu dolara.

1870. godine osnovao je Standard Oil Company, čiji je monopol na američkom tržištu prekinut od strane vlade koja je tvrtku raskomadala na nekoliko manjih poput kompanija Amoco, Chevron Conoco i ExxonMobil.

Nakon što je sjedište tvrtke Standard Oil prebacio na Manhattan, Rockefeller je postao središnja figura zajednice New Yorka.

4. Andrew Carnegie – 310 milijardi USD (rođen 1835.)

Andrew Carnegie, škotsko-američki industrijalac predvodio je golemu ekspanziju američke industrije čelika krajem 19. stoljeća. Najveći dio svog bogastva ostvario je prodajom svoje tvrtke Carnegie Steel Company JP Morganu za 480 milijuna dolara 1901. godine, što je neto ekvivalent današnjih 310 milijardi dolara.

5. Nikola II., ruski car – 300 milijardi USD (rođen 1868.)

Nikolaj Aleksandrovič Romanov vladao je Ruskim carstvom od 1894. sve do abdikacije 1917. godine.

S bogatstvom od 900 milijuna dolara, današnji ekvivalent od 300 milijardi, boljševički revolucionari ubili su cara i njegovu obitelj, na taj način srušivši carstvo 1918. godine.

Pod njegovim carevanjem, odobrena je mobilizacija ruske vojske 1914., što je označilo početak ruskog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, u kojem je život izgubilo 3,3 milijuna Rusa.

6. Mir Osman Ali Khan, posljednji vladar Hyderabada – 236 milijardi USD

7. William Osvajač, prvi normanski vladar Engleske – 229,5 milijardi USD

8. Moamer Gadafi, bivši libijski diktator – 200 milijardi USD

9. Henry Ford, američki industrijalac, osnivač Ford Motor Company – 199 milijardi USD

10. Cornelius Vanderbilt, američki industrijalac i filantrop – 185 milijardi USD

11. Alan Rufus, suputnik Williama Osvajača na njegovim pohodima – 178,65 milijardi USD

12. Bill Gates, suosnivač Microsofta – 136 milijardi USD

13. William de Warenne, engleski vojskovođa – 146,13 milijardi USD

14. John Jacob Astorm, prvi multimilijunaš u Americi, poslovni magnat – 121 milijardi USD

15. Richard Fitzalan, engleski plemić i zemljoposjednik – 118,6 milijardi USD

16. John of Gaunt, treći sin engleskog kralja Edvarda III. – 110 milijardi USD

17. Stephen Girard, bankarski magnat – 105 milijardi USD

18. Alexander Turney Stewart, irski poduzetnik – 90 milijardi USD

19. Henry Vojvoda od Lancastera, engleski plemić – 85,1 milijardi USD

20. Friedrich Weyerhauser, vlasnik drvne industrije – 80 milijardi USD

21. Jay Gould, američke željeznice – 71 milijardi USD

22. Carlos Slim Helu, poslovni magnat iz Meksika – 68 milijardi USD

22. Stephen van Rensselaer, američki zemljoposjednik – 68 milijardi USD

23. Marshall Field, trgovac nekretninama – 66 milijardi USD

24. Sam Walton, vlasnik Wal-Marta – 65 milijardi USD

25. Warren Buffett, najuspješniji investitor 20. stoljeća – 64 milijardi USD

Izvor: www.jutarnji.hr

Pod vodstvom Sulejmana I. Veličanstvenog (na turskom, Süleyman I Kanuni, (Zakonodavac), Osmansko Carstvo je doseglo svoj vrhunac. Osvojio je otok Rodos, grad Beograd, pobijedio mađarsku vojsku Ludovika II. u Mohačkoj bitki i anektirao velike dijelove sjeverne Afrike, osvojio Transilvaniju. U seriji smo zasad uspjeli vidjeti bitku za Rodos i za Beograd.

Povijesni zapisi kažu da je Sulejman bio vrlo blizak sa svojim robom Ibrahimom. On svom novom štićeniku i prijatelju povjerava službu glavnog sokolara na dvoru u Manisi, a poslije Sulejmanova stupanja na prijestolje Ibrahim postaje nadzornik Sulejmanove odaje (has oda baša), osoba od najvećeg povjerenja i najbliža sultanu. Istaknuo se prilikom zauzimanja Beograda i Rodosa te se kasnije sultan za gotovo sve važne državne poslove prvo konzultirao s Ibrahimom. Legenda dalje navodi da se mladi Sulejman, nakon što došao na mjesto namjesnika u Manisi, jednom prilikom šetao gradom i ugledao mladića svojih godina, kako božanstveno svira violinu. Princ je nadarenog glazbenika odmah uzeo u službu i tako započinje prijateljstvo koje će potrajati naredne dva i pol desetljeća. U seriji je sve autentično, a Ibrahim na terasi stalno svira violinu svojoj izabranici.

Povijest kaže da je Aleksandra Lisovska, kći pravoslavnog svećenika, rođena na samom početku 16. stoljeća u zapadnoj Ukrajini, koja je tada bila dio Poljske. U prepadu Tatara na njezin rodni kraj, četrnaestogodišnja Aleksandra odvedena je najprije u Kafu na Krim, a odatle u Istanbul na tržnicu robova, gdje je kupljena za carski harem. Ovu žena koju Istok je zvao Hurem sultanijom (od perzijske reči hurram, što znači vedra, vesela), a Zapad Rokselanom, a priča o njezinoj sudbini je u seriji je točno prepisana, osim što povijesne činjenice govore da su se upoznali poslije pada Beograda, a u seriji se upoznaju odmah.

Prema povijesnim zapisima, Sulejman je imao čak jedanaestero djece, od kojih osmero sinova i tri kćeri – Selim II., Bajezid, Abdulah, Murad, Mehmed, Mahmud, Džihangir, Mustafa te kćeri Mihriman, Fatmu i Razije. Iako je koristio brojne ‘usluge’ harema, Sulejmanovu djecu rodile su samo četiri žene.

Povijesni izvori navode kako je mladi Sulejman ljubovao s arapkinjom Fulane dok je vladao pokrajinom Manisa. Ona mu je rodila dva sina, Abdulaha i Mehmeda te dvije kćeri, Fatmu i Razije, ali je samo posljednja doživjela starost.

U seriji se spominje samo Mahidervan, ropkinja iz Albanije čije ime znači ‘Proljetna ruža’, rodila je Sulejmanu još jednog sina, čime će se promijeniti njezin položaj u haremu. U međuvremenu su nesretnim slučajem preminuli i Fulane i obojica sinova, a Mahidevran stoga postaje sultanova prva ‘miljenica’ koja će dati sve od sebe da njezin sin, princ Mustafa, postane i Sulejmanov nasljednik.

Međutim, Sulejman je prije Mahidervan upoznao i Poljakinju Gulfem, koja je također s njim zatrudnjela, ali je izgubila sina Murada pri porođaju. I dok je u stvarnosti njezin položaj nakon toga bio naglo narušen te je čak bila izbačena iz harema, u seriji je prikazano kako je postala sluškinja sultanovoj sestri Hatidže.

Sulejmanova ljubimica Hurem prvo je rodila sina Mehmeta, a zatim i drugog sina Džihangira koji nije prikazan u seriji. On se rodio s deformacijom leđa, zbog čega nije mogao polagati pravo na sultanat. Tri godine kasnije Hurem je rodila i treće dijete, kćer Mihrimah koja će biti najdraža sultanova kći, a zatim i dvojicu sinova, Selima II. i Bajezida. Selim II. naslijedio je Sulejmana na prijestolju i postao jedan od najmanje poštovanih sultana (prozvan i pijanicom), a njegov brat Bajezid nastradao je pri bijegu u Egipat.

Sulejmanova ljubimica među djecom je bila Mihrimah. Kažu da je, iako već udana, sa sultanom čak išla u ratne pohode. Budući da Hurem nije doživjela da vidi Selima kao sultana, Mihrimah je preuzela ulogu valide. Dobila je ime po suncu i mjesecu. U seriji je tek rođena.

O tuči i mržnji između Mahidevran Gulbehar i Rokselane (Hurem), u kojoj je Mahidevran Hurem čupala kosu i izgrebala lice mletački poslanik Pietro Bragadino obavijestio je senat. Sulejman je na Mustafu u postavio u Manisu za namjesnika tog grada u zapadnoj Turskoj. Njegova majka Mahidevran je shodno osmanlijskom protokolu morala putovati s njim; u seriji se to nije dogodilo.

Svi sultani prije Sulejmana živjeli su prema nepisanom pravilu ‘jedna majka, jedan sin’, odnosno žena koja bi rodila sultanu nasljednika više nikada ne bi rodila još jednog sina, i to zbog dva razloga. Naime, smatralo se da će majka moći davati svu svoju pažnju i ljubav samo ako rodi jednog nasljednika te se neće morati brinuti o krvavim dinastičkim borbama za odabir prijestolonasljednika. Također je postojalo pravilo da sin koji nasljeđuje tron mora ubiti svoju braću. Tako je Sulejmanov otac, nakon što je odlučio da će Sulejman biti njegov nasljednik, pobio svoju braću, sedmoricu njihovih sinova i svoje sinove. Međutim, Sulejman je zbog svoje voljene Hurem odlučio ukinuti oba pravila… U seriji Sulejman govori da su mu braća umrla od vodenih kozica.

Tijekom svoje četrdesetšestogodišnje vladavine, sultan Sulejman Zakonodavac predvodio je trinaest pohoda. Turski povjesničari su izračunali da je u 2.745 dana svoje vladavine (oko sedam i pol godina) proveo izvan palače na pohodima te da je prešao 43.000 kilometara. Zbog toga su se pobunili mnogi povjesničari. ‘Moralno je nedopustivo i znanstveno neutemeljeno i štetno ‘strpati’ priču o Sulejmanu Veličanstvenom u harem među žene ako je on najveći dio svoje četrdesetšestogodišnje vladavine proveo na ratištu’, rekao je e-novinama profesor Bešlija.

Odjeća koja mami uzdahe ženskog dijela gledateljstva zapravo nije iz tog vremena, nego je riječ o francuskoj modi 19. vijeka. Žene su u ono vrijeme na turskom dvoru nosile dimije. Zanimljivo je i kako je sultanija Hurem, koja je zadužena za cijelu ljubavnu priču, imala samo 14 godina kada je dovedena na dvor, što se u seriji ne vidi.

Gotovo svi Sulejmanovi biografi se slažu da je najbolji dokaz njegove ogromne ljubavi prema Hurem sadržan u njegovoj poeziji, koju piše pod nadimkom Muhibi (tur. ljubavnik ili drag prijatelj). Pisma koja si međusobno šalju u seriji su autentična.

Po mnogima je turski glumac Halit sa svojih 41 godinu prestar da glumi 26-godišnjeg Sulejmana Prvog.

Turci su Beograd nazivali Darol Džihad – vrata ratova, što nije slučaj u seriji.

Osporavan je i prikaz harema, koji je u stvarnosti izgledao dosta surovije. Njegove stanarke su dovođene s tržnica roblja, mnogima su tim povodom stradali i članovi obitelji, a u seriji u haremu žive bezbrižno, raskošno i priželjkuju trenutak kada će posjetiti sultanove odaje.

Pogreške u seriji:

– Sultana Sulejmana ‘veličanstvenim’ su prozvali zapadnjaci, a ne Osmanlije.
– Prilikom ustoličenja sultana bila bi upriličena paljba iz 121 topa. U seriji je prikazan vatromet. U tom vremenu Osmanlije nisu imale takav običaj.
– Kada je sultan Sulejman došao na tron, bio je u starom dvoru, a ne na Topkapiji.
– Nije primao strane izaslanike na način koji je prikazan u seriji – tako što se vuku po podu.
– Nijedan izaslanik (osim iz turskog svijeta ili iz turkijskih plemena) nije mogao ući u sobu u kojoj je zasjedao Divan, a u seriji je ušao.
– Na zasjedanju Divana, kada sultan priča, nitko nije smio govoriti. U seriji je to slučaj.
-U haremu nisu bile samo sultanove robinje, a u seriji je to slučaj.
– U seriji glavni čuvar Has odaje i neki veziri šeću bez kape, što je nemoguće.
– Djevojke koje bi došle u Harem, jednu ozbiljnu školu, prvo bi prošle obuku i školovanje od tri godine pa tek onda se upoznavale sa sultanom. U seriji se Hurem sultanija odmah upoznaje sa sultanom.

Izvor: www.tportal.hr

Prošlotjedni Juriš na temu “ukradenih” olimpijskih medalja koje su do 1992. godine osvojili hrvatski sportaši, izazvao je puno reakcija i generirao puno pitanja. To je bio i osnovni cilj teksta i hvala svima koji su se e-mailovima ili drugim komunikacijskim alatima obratili meni, ali i institucijama poput HOO-a ili MOO-a tražeći dodatna objašnjenja za “neobjašnjeno”…

Drago mi je da je ogromna većina shvatila poantu teksta i odbila prihvatiti nelogično i nepošteno prisvajanje odličja koja su do 1992. godine osvajali hrvatski sportaši od strane srbijanskog olimpijskog odbora (OKS). Još jednom želim naglasiti – nije u cijeloj priči toliki problem u onome što govori ili zbraja OKS, nego u tome kako se ponaša i kako na to reagira HOO.

Vrhovna organizacija hrvatskog sporta nikad i ni pod koju cijenu ne smije se odreći prava na rezultate i trofeje koje su osvajali hrvatski sportaši pod zastavama državnih zajednica, ne samo Jugoslavije, nego i Austro-Ugarske i Kraljevine Italije, u kojima je Hrvatska sudjelovala do svog osamostaljenja i međunarodnog priznanja 1992. godine.

Uglavnom, dok čekamo da se HOO “razbudi” i krene u proces “vraćanja” hrvatskih olimpijskih medalja koje za period od 1948. do 1988. sebi pripisuje Srbija, prisjetimo se malo svega onoga što se događalo do 1992. godine, a što za HOO “ne postoji”.

Hrvatska olimpijska priča počela je puno prije negoli se Hrvatska “zapetljala” u južnoslavenske asocijacije. Prvi Hrvat koji je oko vrata objesio olimpijsku medalju bio je mačevalac Milan Neralić koji je osvojio broncu na OI u Parizu 1900. Tada 25-godišnji instruktor mačevanja rođen je u Slunju, a velik dio života proveo u Beču i Berlinu. Odgojio je nekoliko trofejnih austrijskih i njemačkih majstora mačevanja, a ljubitelji mačevanja iz Slunja spomen-pločom su obilježili njegov olimpijski uspjeh.

Veslanje je više od stoljeća jedan od “temeljnih” sportova u Dalmaciji, čiji su dijelovi na početku 20. stoljeća bili pod talijanskom zastavom. 76 godina prije negoli je splitski osmerac donio broncu Hrvatskoj na OI u Sydneyu 2000., istu je stvar učinio zadarski osmerac na OI u Parizu 1924. Osam Zadrana, od kojih šest Hrvata (Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Viktor Ljubić i Bruno Sorić) i trojica Talijana također rođenih u Zadru (Latino Galasso, Carlo Toniatti i Giuseppe Crivelli) došli su u cilj kao treći i osvojili brončanu medalju za Kraljevinu Italiju. I Hrvatsku.

Treća hrvatska olimpijska medalja najrjeđe se spominje, nema je čak ni na web stranicama Hrvatskog kluba olimpijaca, koji ipak znatno revnije nego HOO vodi računa o hrvatskim sportskim legendama. Riječanin Dragutin Ciotti bio je dio gimnastičke momčadske bronce reprezentacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na OI 1928. u Amsterdamu. Ciotti je bio član Sokolskog društva Sušak-Rijeka, a medalju je osvojio u društvu sedmorice slovenskih gimnastičara, među kojima je bio i legendarni Leon Štukelj.

20 godina kasnije London je ugostio svjetske sportaše u misiji oživljavanja olimpijskog duha nakon strahota koje je iza sebe ostavio Drugi svjetski rat. Europski zemljopis je promijenjen, a Hrvatska je u sklopu FNR Jugoslavije poslala svoj kontigent sportaša u London. Bilo je to vrijeme kad su se političkim diktatima mnogi sportaši “preko noći” selili u beogradske klubove i sportska društva kojima su upravljali politika, vojska i policija.

To je bio slučaj i s Bjelovarčaninom Ivanom Gubijanom, koji je u Londonu 1948. osvojio srebro u bacanju koplja. Nakon rata je tada jedan od najboljih hrvatskih atletičara preseljen u beogradsko Sportsko društvo Partizan, a u Beogradu je i preminuo početkom 2009. godine.

Srebro je na tim Igrama osvojila i nogometna reprezentacija, u kojoj su dominirali upravo hrvatski igrači. I među njima je bilo onih koji su dekretom preseljeni u SD Partizan (Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko Čajkovski, Franjo Šoštarić), ali i onih koji su se tom “preseljenju” uspjeli othrvati, poput Hajdukovih legendi Bernarda Vukasa i Frane Matošića.

Četiri godine kasnije Europa i svijet još su vidali ratne rane, a organizaciju OI dobili su Finci. Veslanje je još jednom potvrdilo svoju tradiciju i zlatom okrunjenim splitskim četvercem u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić. Nogometaši su opet stigli do srebra uz puno Hrvata (Beara, Zebec, Vukas, Horvat, Bobek…), a srebro je uzela i “hrvatska” vaterpolska reprezentacija u kojoj je su uz hrvatske igrače bili tek po još jedan Srbin i Crnogorac.

Melbourne 1956. i treće srebro nogometaša u nizu (Koščak, Šantek, Papec, Lipošinović, Vidošević), srebro je “obranila” i opet dominantno “hrvatska” vaterpolska reprezentacija, a srebro je u maratonu osvojio i još jedan Hrvat koji je nakon rata preseljen u SD Partizan – Kutinjanin Franjo Mihalić.

U Rimu 1960. nogometna reprezentacija nastavila je niz od već četiri OI s medaljama, ovog puta su tri srebra konačno “pretvorena” u zlato. Hrvatski članovi te momčadi bili su Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Željko Matuš, Zvonko Bego i Tomislav Knez. Vaterpolisti su u Tokiju 1964. osvojili srebro na krilima Ive Trumbića, Vinka Rosića, Zlatka Šimenca, Ante Nardellija, Ozrena Bonačića, Frane Nonkovića i Karla Stipanića.

1968. u Mexico Cityju ispisana je jedna od najljepših hrvatskih olimpijskih priča u povijesti. Đurđa Bjedov došla je na OI kao član “proširene delegacije” i od nje se nije očekivalo ništa osim da nastupi. A ona je uzela zlato na 100 i srebro na 200 metara prsno, postavši tako prva hrvatska olimpijka s medaljom oko vrata.

Vaterpolisti su nakon dva srebra napokon uzeli i zlato (Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Zdravko Hebel, a trofejna desetljeća jugoslavenske košarke najavilo je srebro u kojemu su sudjelovali Krešo Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš i Petar Skansi. Nakon već “opjevanog” polufinala u kojemu je poražen dominantni SSSR, Amerikance se u finalu tada ipak nije moglo pobijediti.

München 1972. ubilježio je novi momčadski sport na listu medalja, u rukometnom zlatu Hrvati su dali Miroslava Pribanića, Hrvoja Horvata, Zdravka Miljka, Zdenka Zorka i Albina Vidovića. Našim se može smatrati i Abasa Arslanagića, čija je kćerka Maida kasnije bila hrvatska rukometna reprezentativka. Bila je to godina u kojoj je svoje rukavice pozlatio veliki Mate Parlov, a svoj trijumfalni trenutak doživjelo je i hrvanje srebrom Josipa Čorka i broncom Milana Nenadića.

Od Montreala 1976. krenula je serija najuspješnijeg muškog hrvatskog olimpijca svih vremena Matije Ljubeka. Zlatu i bronci u kajaku jednosjedu veliki Matija je osam godina kasnije u Los Angelesu pridodao i zlato i srebro u kajaku dvosjedu sa Srbinom Mirkom Nišovićem. U Montrealu je srebrom (Željko Jerkov, Andro Knego, Krešo Ćosić, Damir Šolman i Vinko Jelovac) počela i košarkaška serija koja je hrvatskoj košarci donijela pet medalja na pet narednih Olimpijskih igara., zaključno s OI u Barceloni 1992.

Naredne dvoje OI obilježio je “hladni rat”, američki bojkot Moskve 1980. i sovjetski bojkot Los Angelesa 1984. Jugoslavija je to iskoristila za puno medalja, posebno momčadskih. U Moskvi su košarkaši uzeli zlato (Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešo Ćosić, Duje Krstulović, vaterpolisti (Luka Vezilić, Damir Polić, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Boško Lozica i Ratko Rudić) i rukometašice srebro (Ana Titlić, Katica Ileš, Mirjana Ognjenović i Biserka Višnjić), košarkašice broncu (Mira Bjedov, Sanja Ožegović), kao i veslački dvojac s kormilarom Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Josip Reić.

Iz Los Angelesa 1984. hrvatski su sportaši donijeli čak šest zlata: rukometašice (Jasna Ptujec, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić) i rukometaši (Zdravko Zovko, Pavao Jurina, Mirko Bašić), vaterpolisti (Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin), hrvač Vlado Lisjak i boksač Antun Josipović, uz već spomenutog zlatnog i srebrnog Ljubeka. Nogometna (Ivan Pudar, Nenad Gračan, Boro Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš) i košarkaška (Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Andro Knego, Mihovil Nakić) reprezentacija osvojile su broncu.

Posljednje “nesamostalne” Olimpijske igre hrvatski je sport imao u Seoulu 1988. Debitirao je tada stolnotenisač Zoran Primorac, koji se upravo prije nekoliko dana u Londonu oprostio od olimpijskih natjecanja svojim sedmim igrama u nizu. U Seoulu je uzeo svoju jedinu medalju i to u paru s “jugoslavenskim Rumunjem” Ilieom Lupulescuom.

Zlato su u Seoulu su uzeli vaterpolisti (Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, a srebrom su se okitili i košarkaši (Franjo Arapović, Zoran Čutura, Danko Cvjetićanin, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković, Zdravko Radulović) i košarkašice (Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić). Boksač Damir Škaro osvojio je broncu, kao i rukometna reprezentacija čiji su sve hrvatski članovi osim Mirka Bašića i Borisa Jarka, osam godina kasnije u Atlanti 1996. osvojili prvo zlato za samostalnu Hrvatsku – Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić.

Čini vam se puno imena, puno medalja i puno teksta? Smatrate li da od svega ovoga hrvatski sport i Hrvatski olimpijski odbor trebaju dignuti ruke jer je tako “odlučio” nekakav činovnik ili zato što je tako rekao srbijanski olimpijski odbor? Mislite li i vi da ni jednom od ovih sportskih velikana nije mjesto u hrvatskoj olimpijskoj i sportskoj povijesti?

Hoćemo li za četiri godine opet morati “lajati na mjesec” i podsjećati HOO da mu je dužnost objasniti cijelom svijetu kako hrvatska olimpijska povijest nije počela onog trenutka kad je hrvatska država postala samostalna?

Nije problem, lajat ćemo i za četiri godine i dokle god bude trebalo. Ali bi bilo bolje da ne moramo.

Izvor: www.sportnet.hr

Prije četiri godine, uoči Olimpijskih igara u Pekingu, iz Srbije koja je tek drugi put kao samostalna država nastupila na Olimpijskim igrama (prije toga u Stockholmu 1912.), stigla je tvrdnja kako su sve medalje koje su sportaši nekadašnjih jugoslavenskih zajednica osvojili do 1988. – njihove. Nove Olimpijske igre, novi “nesporazumi” oko toga “što je čije”…

Predsjednik srbijanskog Olimpijskog odbora (OKS) Vlade Divac tamošnje je sportaše nedavno ispratio na Olimpijske igre u London sa željom da “Srbiji donesu stotu olimpijsku medalju”. Logično, srbijansko prisvajanje svega onoga što su osvojili sportaši iz šest republika bivše Jugoslavije u olimpijskoj povijesti opet je naišlo na burno negodovanje u Hrvatskoj, zemlji koja je zaslužna za veliki dio tih medalja, a to joj se priznanje uskraćuje.

Možemo opet pričati o srbijanskom kićenju tuđim perjem, falsificiranju povijesti, posezanju za nečim tuđim ili tvrdoći obraza koja je potrebna kako biste sebi prisvajali medalje koje su osvojili sportaši koji nemaju apsolutno nikakve veze s današnjom Srbijom. Mogli bismo i o tome kako je Srbija fino zamislila priču “medalje su naše, dugove ćemo dijeliti”, makar nikad neće dati smislen odgovor na pitanje je li Zvezdina titula prvaka Europe iz 1991. godine jednako hrvatska koliko i srbijanska i trebaju li onda Hajduk, Dinamo, Jugoplastika ili Cibona izbrisati sve svoje titule do 1991. godine jer one nisu njihove nego – srbijanske.

No, Srbija na stranu – korisnije se upitati što smo to mi u Hrvatskoj napravili kako bismo ispravili tu sportsku nepravdu i povijesnu laž? Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša prije koji dan samo je slegnuo ramenima na to pitanje i kazao za Jutarnji list kako “Sve olimpijske medalje do 1988. godine pripadaju Srbiji i tu nema pomoći”.

Što se onda čudimo Divcu i Srbiji kad Hrvatski olimpijski odbor i sam na to pitanje sliježe ramenima i “ne može ništa”? Što se ljutimo na Srbiju, kad na web stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora nema ni slova o slavnim hrvatskim sportašima iz vremena dok je Hrvatska bila udružena u razne državne zajednice? Što zamjerati Srbiji kad za HOO hrvatski olimpizam počinje 1992. godine?

Je li Hrvatska u svjetsku olimpijsku obitelj 1992. godine pala s neba? Je li hrvatska država 1992. godine na Zemlju preselila s Marsa, ostavivši svu svoju povijest negdje u nekoj drugoj dimenziji ili svemirskoj “crnoj rupi”? Je li se u Hrvatskoj uopće živjelo i igralo loptama, motkama, kopljima, rukavicama, veslima… do te 1992. godine?

Svjetski sportski činovnici kažu da – nije. Jer svjetskim sportskim činovicima je lakše prebrisati kompletnu hrvatsku sportsku povijest, nego, recimo, uspostaviti kriterije i razvrstati sportsku povijest nekadašnje zajedničke države onako kako je ispravno i pošteno.

Je li povijest ono što je istina ili ono što činovnici kažu?

Da se hrvatski narod prije dvadesetak godina vodio onim što govore svjetski činovnici i da su se slijepo slušale “već donesene odluke”, da se šutjelo i slijegalo ramenima uz komentar kako se “ne može ništa”, ne bi HOO ni postojao ni od 1992. bilježio hrvatske medalje koje nam više nitko ne može ukrasti ili prisvojiti. Niti bi Zlatko Mateša prošlog vikenda ispraćao stotine hrvatskih olimpijaca u London.

Kako se, gospodine predsjedniče, ne može ništa? Može se, itekako se može. Može se uvijek i svugdje govoriti kako je Hrvatska osvojila 71 olimpijsku medalju od 1900. godne, a ne tek 27 od 1992., kako tvrde Vlade Divac i OKS, a HOO sliježe ramenima i šuti. Može se uvijek i svugdje tumačiti kako hrvatski sport i olimpizam ne postoje od 1992., nego od stotinu godina prije i kako su hrvatski sportaši osvajli medalje i za Austro-Ugarsku i za Kraljevinu Italiju i za Jugoslaviju. I da su te medalje prije svega – hrvatske – a tek onda i tih država kojih više nema.

Može se vječno negirati laž da sve ono što se događalo u Jugoslaviji do 1991. godine pripada Srbiji i natjerati ih da im se crvene obrazi svaki put kad pored imena Mate Parlova, Tonija Kukoča, Matije Ljubeka i svih drugih hrvatskih sportskih velikana stave zastavu Srbije, za koju i pod kojom se oni nikad nisu borili.

Može se, a sramotno je što već i nije, na stranicama HOO-a odati počast velikanima hrvatskog sporta koji nisu imali tu čast osvojiti svoje medalje pod hrvatskim stijegom i slušajući hrvatsku himnu. A ne slijegati ramenima na diktat nekakve nepravedne i neinformirane sportske birokracije koja nam tumači da smo slijepi pored zdravih očiju.

Gospodo iz HOO-a – nemojte šutjeti! Nikad ne pristajte na to da se iz hrvatske povijesti krade hrvatsko blago, a hrvatski sportaši uistinu jesu neprocjenjivo i nezamjenjivo hrvatsko blago. Ne prihvaćajte birokratsku krađu i falsificiranje povijesti bez obzira iz koje države dolazili i vratite hrvatske sportaše i hrvatske medalje Hrvatskoj!

Priča kako je “nemoguće podijeliti medalje bivše države” je još jedna birkoratska laž koja bi trebala dati potvrdu kako je “sve to srpsko”. Zašto ih je nemoguće podijeliti? Zar je tako teško popisati sportaše koji pripadaju Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji? Ako je netko “dvojben” ili pripada i jednima i drugima – tko smeta da se takvi sportaši bilježe u povijesne almanahe više država? Zašto Franjo Mihalić ne može biti i hrvatski i srbijanski sportaš? Anton Josipović i hrvatski i bosansko-hercegovački? Ali ogromna većina sportaša uopće nije sporna i sasvim se jasno zna čiji su i odakle su.

Reprezentacije? Zašto je teško popisati sportaše koji su sudjelovali u reprezentacijama i svakoj zemlji koja je dala svog predstavnika dati mogućnost da medalju te reprezentacije ubilježi kao svoju? Nogometna, rukometna, košarkaška, vaterpolska reprezentacija može biti i hrvatska i srbijanska i makedonska i crnogorska i slovenska i bosansko-hercegovačka ako su je sačinjavali sportaši iz tih republika, današnjih država.

Ali ne može, ne treba i ne smije biti samo srbijanska. Jer je to povijesna falsifikacija, nepravda i laž. I ne treba nas zanimati što će nekakav birokrat iz Velike Britanije, Japana ili Kostarike na to reći.

Nitko iz Hrvatske ne traži da se Hrvatskoj pripisuju medalje koje su osvajali sportaši iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. Ali HOO ne smije zanemarivati činjenicu da hrvatski sport nije počeo 1992. HOO ne smije zaboravljati da su hrvatski sportaši pod zastavama državnih zajednica (dakle, još jednom ako niste jasno pročitali: državnih zajednica) u kojima je sudjelovala Hrvatska osvajali medalje i 1900. i 1924. i 1928. i u na svim ljetnim Olimpijskim igrama od 1948. do 1988. I to treba istaknuti i na svojim web stranicama i u svojim knjigama i u svojim glavama.

Uostalom, ako se HOO tek tako bez borbe i uz komentar “tu se ništa ne može” odrekao čak 44 olimpijske medalje koje su hrvatski sportaši osvojili do 1988. godine, kojom logikom i s kojim smislom postoji Hrvatski klub olimpijaca koji okuplja i hrvatske sportske velikane do 1992. godine?

Ili bi se taj klub možda trebao preimenovati u “Srbijanski klub olimpijaca do 1988., Hrvatski od 1992.”?

U konačnici – hoćemo li od sljedećih Olimpijskih igara 2016., na kojima bismo trebali sudjelovati kao članica Europske unije, strepiti da će se za 20, 50 ili 100 godina s raspadom Europske unije medalje koje će u međuvremenu osvojiti hrvatski sportaši sebi prisvojiti Nizozemska, Francuska, Italija, Luksemburg, a Hrvatska će samo slegnuti ramenima i reći kako se “tu više ništa ne može učiniti”?

Izvor: www.sportnet.hr

Profesor Ivo Banac ponudio je za t-portal kronologiju povijesnih činjenica vezanih za pitanje hrvatske granice kod Kleka te Velikog i Malog školja.

Banac nas tako vraća u vrijeme velikih ratova koji su uslijedili nakon neuspjelog pokušaja Turaka da zauzmu Beč 1681. godine. U tzv. bečkom ratu ili ratu Svete lige, koji su protiv Turaka poveli Habsburzi, Poljska, Venecija i Sveta Stolica, s namjerom oslobođenja dijelova Ugarske i Hrvatske pod Turcima, akciju na sjeveru vodile su habsburške trupe, a na jugu Mlečani, koji su krenuli prema otomanskim posjedima u Dalmaciji i Grčkoj.

– Budući da su Dubrovčani bili otomanski podložnici, Mlečani su ih tretirali kao i Turke i prema njima se ponašali krajnje neprijateljski pa su činili grozne devastacije dubrovačkog područja – i s mora i s kopna. Čak su ulazili u zaleđe Dubrovačke Republike i otamo palili kuće i crkve, napadali ljude – podsjeća Banac.

Dubrovačka Republika je temeljem takvog ponašanja Mlečana izvukla ‘stanovit zaključak’ pa je nakon mira u Sremskim Karlovcima, postignutog 1699. godine, zahtijevala da njezin teritorij bude odvojen od teritorija Mletačke Republike – i na sjeveru i na jugu.

– Poslije pregovora Turci izlaze na more i to na sjevernom dijelu između Kleka i Neuma, ali na južnom dijelu u Sutorini, južno od Herceg Novog. Ta dva komadića otomanske zemlje ostaju pod turskom vlašću sve do austrougarske okupacije BiH. Nakon aneksije 30 godina kasnije to i postaje austrijsko područje, ali ne i dio Dalmacije, kao što su Boka, Dubrovnik i sve sjeverno od Kleka i Neuma – kaže Banac.

Nakon okončanja Prvog svjetskog rata i stvaranja prve južnoslavenske države, centralistički uređene, po Ivi Bancu je ‘bosanskohercegovački izlaz na more bila tek fikcija’. No činjenica jest, nastavlja dalje, da su općine koje su tamo nastale imale posjed nad tim prostorom i sve ostaje u kontinuitetu.

– Kad je završio Drugi svjetski rat i stvorene federalne jedinice komunističke Jugoslavije, Neum postaje dio Socijalističke Republike BiH, dok sutorinski izlaz na more 1946. neformalnom zamjenom teritorija postaje dio Crne Gore. Kako pričaju, to su domaćinski i privatno obavili Đuro Pucar Stari, šef partije BiH, i Blažo Jovanović, šef crnogorske partije – prepričava poslijeratne događaje Ivo Banac.

Banac upozorava na poznatu činjenicu da ‘Neum nikada nije pripadao Narodnoj ni kasnije Socijalističkoj Republici Hrvatskoj’.

– Nije pripadao ni habsburškoj Dalmaciji, ni mletačkoj Dalmaciji. Jasno je to da nikad nije bio u hrvatskom posjedu, kako god to definirali, uz poštovanje činjenice da tamo žive Hrvati – zaključuje Banac.

Izvor: www.dulist.hr

Svi muški stanovnici Lidica, stariji od 15 godina, njih 173, strijeljani su 10. lipnja, a 26 žena i muškaraca koji tog dana nisu bili u mjestu strijeljani su kasnije u Pragu. Žene, njih 184, deportirane su u koncentracijski logor Ravensbrück, gdje ih je 53 umrlo. Većina djece deportirana je u logor Chelmno u Poljskoj gdje ih je 82 ubijeno ispušnim plinovima.

U nedjelju se navršilo 70 godina od tragedije Lidica, sela 16 kilometara sjeverozapadno od Praga koje je do temelja uništeno u nacističkoj osveti 10. lipnja 1942. nakon što je od posljedica atentata koji su izvršili čehoslovački komandosi preminuo protektor Protektorata Češke i Moravske Reinhard Heydrich.

Od tada do danas Lidice su ostale simbol brutalnosti i okrutnosti nacističkog režima koji je s lica zemlje uz ostale htio zbrisati češki i sve druge slavenske narode, no istovremeno Lidice su simbol pobjede ideje slobode koju niti nadmoćniji protivnik ne može slomiti. Iako je Hitler htio Lidice zbrisati s lica zemlje i iz povijesnog pamćenja kako bi Česima pokazao što ih čeka ne pokore li se njegovoj zločinačkoj ideologiji, dogodilo se upravo suprotno – Lidice su nakon 1945. obnovljene i postale su poznate u cijelom svijetu. U čast tog tragičnog sela imenovane su brojne ulice, trgovi i gradske četvrti, a ime Lidice nose i neka mjesta pa Lidice nalazimo u Ilinoisu i Brazilu, dok u Meksiku postoji mjesto San Jerónimo-Lídice, u Venezueli Barrio Lídice, a u Panami Lídice de Capira. Na Kubi je Lidice postalo čak i žensko ime.

Priča o Lidicama neodvojivo je međutim vezana uz atentat na Heydricha, jednog od najviše rangiranih nacističkih glavešina, kojeg je Hitler u rujnu 1941. poslao u Prag kako bi poboljšao industrijsku proizvodnju koja je Trećem Reichu bila važna zbog rata. Heydrich je uveo i neka poboljšanja – povećani su prihodi i porcije hrane, suzbijeno je crno tržište, no istovremeno žestoko se progonilo one koji su bili povezani s pokretom otpora. U tim okolnostima, čehoslovačka vlada u progonstvu u Londonu u listopadu 1941. donosi odluku o poduzimanju atentata na Heydricha. Pripreme su se, uz punu podršku britanske Službe za specijalne operacije odvijale u potpunoj tajnosti. Među brojnim čehoslovačkim komandosima-dobrovoljcima izabrani su Jozef Gabčík i Jan Kubiš, koji su se 29. prosinca 1941. zrakoplovom potajno prebacili u Češku, povezali s ljudima iz pokreta otpora na terenu i započeli pripremu atentata. Odlučili su postaviti zasjedu na putu kojim se Heydrichov mercedes svakodnevno kretao od njegove rezidencije prema Praškom dvorcu. Atentat je izvršen 27. svibnja 1942. – Gabčík je iskočio na cestu ispred Heydrichova vozila držeći strojnicu i povukao obarač, no strojnica je zatajila.

U tom trenutku Kubiš je prema automobilu bacio protuoklopnu granatu koja je teško ranila Heydricha. Atentatori su pobjegli, a Heydrich je prebačen u bolnicu gdje je 4. lipnja umro. Hitler je u bijesu naredio pogubljenje 10.000 Čeha, no kad su ga suradnici uvjerili da bi se to loše odrazilo na češku produktivnost odlučeno je da se za odmazdu potpuno uništi selo Lidice za koje se neosnovano sumnjalo da je bilo u vezi s atentatorima. U kasnim večernjim satima 9. lipnja 1942. usnulo mjesto su opkolile snage SS-a i njemačke policije i blokirale sve izlaze. Poslije ponoći, u ranim jutarnjim satima 10. lipnja 1942. počelo je izvođenje stanovnika iz njihovih domova. Svi muški stanovnici stariji od 15 godina, njih 173, strijeljani su istog dana, a 26 žena i muškaraca koji tog dana nisu bili u mjestu strijeljani su kasnije u Pragu. Žene, njih 184, deportirane su u koncentracijski logor Ravensbrück, gdje ih je 53 umrlo. Većina djece deportirana je u logor Chelmno u Poljskoj gdje ih je 82 ubijeno ispušnim plinovima u posebno prerađenim kamionima. Manji broj djece poslan je u Njemačku na preodgoj. Mjesto je spaljeno, kuće, škola i mala crkva razoreni eksplozivom, selo je doslovno sravnjeno sa zemljom i zbrisano sa zemljopisne karte. Groblje je preorano, ribnjak je zatrpan, a potoku je na više mjesta promijenjen tok. Od 503 stanovnika Lidica rat je preživjelo 143 žene i 17 djece. Gestapo i SS ubili su svakog na koga su posumnjali da je na bilo koji način povezan s pokretom otpora ili atentatom, ukupno oko 1500 ljudi u cijeloj Češkoj. Oko tri tisuće čeških Židova deportirano je iz geta u Terezínu u koncentracijski logor Auschwitz i ubijeno. Sličnu sudbinu je 24. lipnja 1942., doživio i zaselak Ležáky, gdje je navodno otkrivena radio-stanica snaga otpora. Odrasli, njih 33, prevezeni su u Pardubice i iste večeri strijeljani, 11 djece je poslano u logor gdje su ubijeni plinom, a dvoje djece u Njemačku na preodgoj, odakle su se poslije rata vratila. Selo je spaljeno.

Budući da represija, masovne likvidacije i deportacije nisu dale rezultata potjeri za izvršiteljima atentata, raspisana je nagrada od milijun Reichsmaraka onome tko dostavi informacije o njihovim pomagačima i mjestu njihovog skrivanja. Jedan od ranije ubačenih padobranaca, Karel Čurda, prokazao je imena ljudi iz otpora koje je poznavao, ne samo u Pragu nego i u drugim mjestima. Uslijedio je val racija, mučenja i smaknuća i Gestapo je saznao da se komandosi skrivaju u kripti pravoslavne crkve sv. Ćirila i Metoda u Pragu. U zoru 18. lipnja crkva je opkoljena jakim njemačkim snagama s oko 800 vojnika i dolazi do žestokog okršaja. Gabčik i Kubiš, ne želeći se predati živi, počinili su samoubojstvo, a pravoslavni vladika Gorazd uhićen je i strijeljan.

Heydrichovim ubojstvom porastao je ugled čehoslovačkoj vladi u egzilu, kao i čehoslovačkom pokretu otpora. Heydrich je bio jedini visokopozicionirani nacistički vođa ubijen u atentatu tijekom Drugog svjetskog rata i to u periodu najveće Njemačke moći i uspjeha na svim frontovima. Nacistima je to bio znak da se više nigdje ne mogu osjećati sigurno. Uspjeh akcije i odmazda i teror nad nedužnim stanovništvom učinile su da Velika Britanija i Francuska ponište sramotni Minhenski sporazum te je odlučeno da se po završetku rata Sudeti vrate Čehoslovačkoj. U Lidicama je podignut spomenik strijeljanim stanovnicima i spomenik djeci Lidica, dok su 300 metara od ranije lokacije sagrađene Nove Lidice. Ležáky nikad nisu obnovljeni, a na njihovom mjestu postavljena su spomen obilježja. Od 1972. u Lidicama se svake godine održava međunarodna izložba dječjeg likovnog stvaralaštva na kojoj redovito uspješno sudjeluju i djeca iz hrvatskih škola, te mladi fotografi iz Hrvatskog fotosaveza.

Izvor: www.vjesnik.hr