“Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Mississippiju. Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumenu čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saluna i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi…”

Tako bismo – kroz zabilješku profesora Ljubomira Antića iz knjige Hrvati i Amerika – ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika. Ta je povijest obilježena brojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti pa i ludosti naših predaka, koji su – bježeći od neimaštine ili političkog terora pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine. A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama, gdje je kročila ljudska noga. Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Atlantski ocean na američkom istoku, mogao bi uvelike promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako bi mogao uvelike pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Kolumba.

Hrvatski bjegunci

No sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestog stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred Turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag. Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. Međutim za ovu priču godina je zapravo irelevantna jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da ima se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine.

U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi, koji su četrdesetak godina poslije – oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanok, pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.

Pronašli hrvatske tragove?

Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent, koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli “djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena”, jer su svi ostali Indijanci bili izrazito crni. Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea. Istraživači su u svojim zapisima spominjali svjedočenja Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea, koje su poslije odveli u Englesku, gdje su naučili jezik te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima nazvana su dva mjesta na otoku Roanok. Njihovo je svjedočenje danas neprocjenjivo važno za razumijevanje legende o Craoatian Indijancima. Naime, ispričali su kako su neki bijelci prije tridesetak godina doživjeli brodolom u blizini te da su se neki od njih spasili. Poslije su pokušali otploviti uz pomoć dvaju čamaca, koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima. U svakom slučaju, ti mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Poslije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White, koji je trebao postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu. Bilo je to 1587.

Tajna izgubljene kolonije

Godinu dana poslije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanoke. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ako se u međuvremenu presele. Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis Craotoan urezan u koru drveta. Ako to bude u nuždi, ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke, ostao je zaprepašten jer nije našao nikoga. Naselje je bilo opustošeno i ograđeno, poput utvrde. Na velikom stablu pronašao je urezan natpis Croatoan, bez križa. Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega ali ga je u tome spriječilo nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o “izgubljenoj koloniji”.

Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca, koje su poslije istraživači smatrali vrlo naprednima. Godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Craotian Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci te da su znali “govoriti u knjigu”. Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.

Hoće li se ikad doznati?

Od 1887. imaju vlastitu školu Croatan Normal School, u kojoj su se školovali njihovi učitelji, a iz koje se poslije razvio i Pembroke State University. Posljednjih nekoliko desetljeća komunikaciju s njima, uime hrvatske zajednice u SAD-u, održavaju hrvatski franjevci iz Chicaga, odnosno tamošnji Hrvatski etnički institut. Jedan od franjevaca fra Robert Jolić, tijekom službe u Chicagu 2000. godine posjetio je otoke Roanok i Hatteras u potrazi za Croatan Indijancima. Ondje je našao brojne tragove koji podsjećaju na to neobično pleme i izgubljenu englesku koloniju. Uostalom dolazite li ovdje sa sjeverozapada lokalnom cestom br. 168 pa pređete na 158 u potrazi za ovdašnjim dugim otocima, koji se poput štita pružaju uz istočnu obalu, vidjet ćete kako se cesta 158 ponosno naziva Croatan Boulevard, a proći ćete i kroz veličanstvenu šumu Croatan National Forest.

Natpis Croatoan koji je Englez White pronašao na starom hrastu, nedaleko od današnje utvrde Fort Raleigh, moguće je vidjeti na jednom minijaturnom deblu kreiranom u turističke svrhe te u originalnom Whiteovom izvješću. Većina tamošnjih turističkih djelatnika je prvi put od ovog franjevca čula mogućnost da su tamošnji Indijanci dobili ime po Hrvatima, koji su ondje doplovili prije Engleza, asimilirali se i ostavili svoje gene naraštajima ljepuškastih smeđokosih Indijanaca. Iako o tome nema nikakvih relevantnih znanstvenih činjenica, priča im je zvučala atraktivno. Više od 400 godina, koliko je prošlo od prvog spomena Croatan Indijanaca u Europi, ipak je predugačko razdoblje da bismo ikada do kraja rasvijetlili što se uistinu dogodilo na divljim obalama Sjeverne Karoline nedugo nakon što je Kolumbo otkrio taj kontinent, kad je Dubrovačka Republika počela širiti svoj utjecaj i na Novi svijet surađujući i sa Španjolcima i Englezima. Ovo pleme i dalje ostaje zagonetka, a njihovo hrvatsko podrijetlo – vječna legenda.

Croatoan – jezikoslovci ga teško mogu protumačiti kao indijanski dijalekt

O prvim susretima Europljana s američkim kontinentom objavljena je 1955. u Londonu izvrsna knjiga urednika Davida Quinna “The Roanok Voyages 1584. – 1590.” U njoj je moguće pronaći zapise prvih istraživača, pa tako i Arthura Barlowea. On piše kako su Croatani bili izvrsni trgovci te da su dobro poznavali bjelačko oružje, što jasno govori o njihovu iskustvu s bijelcima. Quinn misli kako su se s njima možda susreli Španjolci, koji su doživjeli brodolom. Međutim, riječ je samo o pretpostavci, po kojoj i američki znanstvenici hrvatskog podrijetla poput Prpicha, Adamica i Rouceka s pravom tvrde da su to uistinu mogli biti i hrvatski moreplovci. U prilog njihovim tvrdnjama ide i natpis Croatan, koji i najbolji jezikoslovci i stručnjaci za indijanske dijalekte teško mogu protumačiti, pa otud ostaje jednostavno tumačenje kako je jednostavno riječ o izvedenici tadašnjeg latinskog naziva hrvatskog imena.

Izvor: vecernji.hr

SINJSKA ALKA je vjekovno tradicionalno viteško konjaničko natjecanje u kojem jahači (alkari) na konju, u punom galopu, 3 metra dugačkim kopljem gađaju željeznu alku obješenu na konopu preko trkališta. Starim statutom uređeno je da u Alci mogu sudjelovati isključivo članovi Viteškog alkarskog društva u Sinju, a čine ga samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine ako su tu rođeni i roditelji im tu imaju zavičaj. Sinjska alka je organizirana po uzoru na brojne srednjovjekovne viteške turnire koji su u to vrijeme održavani gotovo u svim dijelovima Europe, a posebno u sredozemnim zemljama.

Ustanovljena je 1715. godine u spomen na glasovitu pobjedu sinjskih vitezova nad turskim osvajačima. Te godine je turska vojska od 60.000 pješaka i konjanika opsjela Sinj u namjeri da ga ponovo pripoji Tomanskom carstvu. Svega 700 branitelja junački je odolijevalo petnaestodnevnoj opsadi, a konačna i junačka pobjeda Sinjana pred blagdan Velike Gospe, snažno je odjeknula tadašnjom Europom. U zahvalu Bogorodici, koja je prema legendi spasila Sinj i njegove branitelje, i za sjećanje budućim pokoljenjima, Sinjani ustanoviše alkarski viteški turnir koji se u Sinju održava već gotovo tri stoljeća svake prve nedjelje u kolovozu.

Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za ovima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine. Alkarsku četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda (zapovjednik Alke) s ađutantom. Barjaktar nosi alkarsku zastavu, a pobočnici mu i vojvodin ađutant iskane sablje u desnici. Za ovima u dvoredu jaši četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alkarski alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika). Harmbaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, handžarom i puškom, a obučeni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća. Na glavi alkara je kalpak od kunovine i čelenka od čapljina perja, gaće i dolama su od najbolje modre čoje, bogato vezeni srebrnim ukrasom. Ispod dolame je brokatni krožet i bijela košulja, a na nogama čizme s mamuzama. Naoružani su 3 m dugačkim, na vrhu okovanim kopljem i sabljom u desnom bedru.

U viteškom alkarskom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji iz tri trke gađanjem u alku sakupi najviže punata (bodova). Sama alka je željezni kolut (od arap. balqa = kolut) koji se sastoji od dva koncentrična obruča spojena s tri željezne prečke na način da međuprostor dijele u tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji kolut donosi 3 punta, u gornji pregradak 2, a pogodak u jedan od dvaju pregradaka po 1 punat. U slučaju da dva ili više alkara i nakon trke imaju isti broj punata, vrši se pripetavanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svoga najodlučnijeg junaka i viteza.

Izvor: sinj.com.hr

Tijekom stoljeća, Europa je bila poprište krvavih ratova. U razdoblju od 1870. do 1945., Francuska i Njemačka borile su se jedna protiv druge tri puta. Brojni europski lideri uvjerili su se kako je jedini način da se očuva mir između njihovih zemalja da ih se gospodarski i politički ujedini. Tako je 1950., u govoru koji je nadahnuo Jean Monnet, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio integraciju industrija za ugljen i čelik Zapadne Europe. Kao rezultat toga, 1951. godine osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), sa šest država članica: Belgija, Zapadna Njemačka, Luksemburg, Francuska, Italija i Nizozemska. Ovlast za donošenje odluka o industriji ugljena i čelika u tim zemljama stavljena je u ruke “Visoke uprave“, neovisnog i nadnacionalnoga tijela.

Od tri zajednice do Europske unije

Nekoliko godina kasnije, tih šest država odlučilo je ići dalje i integrirati druge sektore svojih gospodarstava. U 1957., potpisali su Rimske ugovore, stvarajući Europsku zajednicu za atomsku energiju (EURATOM) te Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Države članice Unije odlučile su stvaranjem “zajedničkoga tržišta“ ukloniti međusobne trgovačke prepreke .
U 1967. institucije triju Europskih zajednica su spojene. Od tada, postojala je jedna Komisija i jedno Vijeće ministara, kao i Europski parlament.
Izvorno, zastupnike u Europskome parlamentu birali su nacionalni parlamenti, no u 1979. održali su se prvi izravni izbori. Otada, izravni izbori održavaju se svakih pet godina.

Ugovorom iz Maastrichta (1992.) uvedeni su novi oblici suradnje između vlada država članica–primjerice u području obrane te pravosuđa i unutarnjih poslova. Dodajući ovu međuvladinu suradnju postojećem sustavu “Zajednice”, Ugovor iz Maastrichta stvorio je Europsku uniju (EU).

Dana 1. prosinca 2009. godine na snagu je stupio Lisabonski ugovor koji će Europskoj uniji donijeti moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. U svijetu koji se brzo mijenja, Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski ugovor će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.

Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće sporazume vezane za EU i EK, ne zamijenjuje ih. Sporazum Uniji donosi pravni okvir i alate potrebne za ispunjavanje budućih obveza, kao i odgovaranje na zahtjeve građana.

Integracija znači zajedničke politike

Gospodarska i politička integracija među državama članicama Europske unije znači da te zemlje moraju donositi zajedničke odluke o mnogim pitanjima: tako su se razvile zajedničke politike. U ranim danima, pažnja je bila usmjerena na zajedničku trgovačku politiku za ugljen i čelik te na zajedničku poljoprivrednu politiku. Druge politike dodane su s vremenom, i kako se pojavljivala potreba. Neki ključni ciljevi politika s vremenom su se promijenili. Primjerice, cilj poljoprivredne politike više nije proizvoditi što je više moguće hrane što jeftinije, nego podupirati poljoprivredne metode koje proizvode zdravu hranu visoke kvalitete i koje štite okoliš. Potreba za zaštitom okoliša sada je važna sastavnica svih politika EU-a.

Odnosi Europske unije s ostatkom svijeta također su postali važni. EU pregovara o glavnim trgovačkim sporazumima te o sporazumima za pomoć, s drugim zemljama i razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Jedinstveno tržište: uklanjanje prepreka

Bilo je potrebno neko vrijeme da države članice uklone sve prepreke za međusobnu trgovinu i da vrate svoje “zajedničko tržište” u istinsko jedinstveno tržište unutar kojeg se roba, usluge, ljudi i kapital mogu slobodno kretati. Formiranje jedinstvenog tržišta službeno je završeno krajem 1992., iako još uvijek ima posla koji treba obaviti – primjerice, stvoriti istinsko jedinstveno tržište financijskih usluga.

Tijekom 1990. godine, ukinute su provjere putovnica i carinske kontrole na većini unutarnjih granica EU-a što je povećalo pokretljivost državljana EU-a. Od 1987., primjerice, više od 3 milijuna mladih Europljana otišlo je studirati u inozemstvo, uz potporu EU-a

Jedinstvena valuta: euro u vašemu džepu

1992. EU je odlučila pokrenuti ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), koja uključuje uvođenje jedinstvene europske valute kojom bi upravljala Europska središnja banka. Jedinstvena valuta – euro – postala je stvarnost 1. siječnja 2002., kada je euro zamijenio nacionalne valute u dvanaest od sedamnaest država članica Europske unije (Belgija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovenija i Finska).

Rastuća obitelj

Europska unija sve je više rasla zahvaljujući proširenjima. Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina pristupile su 1973., nakon toga Grčka 1981., Španjolska i Portugal 1986. te Austrija, Finska i Švedska 1995. godine. Europska unija dočekala je deset novih zemalja 2004.: Cipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Bugarska i Rumunjska postale su članicama 2007.. Kako bi se osiguralo da proširena EU može nastaviti učinkovito funkcionirati, potreban je moderniji sustav za donošenje odluka. Lisabonski ugovor je utemeljio taj sustav. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. U svijetu koji se brzo mijenja, Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.

Izvor: www.delhrv.ec.europa.eu

Isusovci spadaju u najbrojnije katoličke redovničke zajednice, a osim po duhovnoj djelatnosti poznati su po svojem djelovanju u znanosti.

Papa Franjo je prvi isusovac na čelu Katoličke crkve, pa bi bilo dobro pobliže upoznati ove redovnike. Isusovci, jezuiti ili Družba Isusova (prema latinskom nazivu Societas Jesu) katolička je muška ustanova posvećenoga života, odnosno muška redovnička zajednica.

S obzirom na bogoslužnu obrednu pripadnost, isusovci pripadaju rimskome obredu (rimokatolici), bizantskome ili grčkome obredu (grkokatolici) i drugim katoličkim obredima. Geslo im je: lat. Ad Maiorem Dei Gloriam, odnosno hrv. “Sve na veću slavu Božju!”.

Vrhovni redovnički poglavar, “general” cijele Družbe, svoje sjedište ima u Rimu. Zajednicom upravlja preko svojega vijeća. Tu službu od 19. siječnja 2008. izvršava španjolski isusovac o. Adolfo Nicolás koji je sav redovnički i svećenički život proveo na Dalekome Istoku, poglavito u Japanu i na Filipinima.

Osnivač Družbe Isusove bio je sv. Ignacije Loyola, autor dokumenta Formula Instituta koja opisuje svrhu Družbe. Redovničku je zajednicu odobrio papa Pavao II 27. rujna 1540. godine, a Ignacije Loyola izabran je za prvog generala.

Isusovci spadaju u najbrojnije katoličke redovničke zajednice, a osim po duhovnoj djelatnosti poznati su po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima.

Prema podacima koje donosi Papinski godišnjak 2011., isusovci su na raznim stranama svijeta na dan 31. prosinca 2009. imali ukupno 1.782 redovničke kuće i 18.139 članova, uključujući i novake. Od ukupnoga broja članova svećenikâ je bilo 12.808.

Od poznatih Hrvata isusovci su bili Ruđer Bošković, Juraj Habdelić i Bartol Kašić, a trenutno su najistaknutiji pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić i Mijo Škvorc, bivši pomoćni biskup.

Izvor: http://metro-portal.hr

U MJESTU Napajedli pokraj Zlína u Češkoj danas će biti otkrivena spomen-ploča u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića koji je ondje 23. srpnja 1850. godine sklopio brak s mladom groficom Sophie von Stockau.

Jelačić će tako postati peti hrvatski velikan koji u Češkoj ima spomen-obilježje, uz Nikolu Teslu, Vladimira Preloga, Andriju Mohorovičića i Stjepana Radića kojima su spomen-ploče podignute u Pragu od 2006. do 2011. godine. Sva četvorica velikana bili su praški studenti, a Radić i Prelog usto su bili i oženjeni Čehinjama.

Spomen-ploča u čast velikog hrvatskog bana nalazit će se na dvorcu grofovske obitelji Stockau. Tamo se Jelačić vjenčao sa Sophie von Stockau, inače kćerkom grofa Georga Adolfa von Stockaua, Jelačićeva suborca iz rata 1848. godine. Po narodnosti je bila Nijemica, ali je rođena u Moravskoj.

Njoj u čast Dubravkin put u Zagrebu je od 1852. do 1945. godine nosio naziv Sofijin put. Osim supruge, Jelačića s Češkom povezuje i savezništvo s češkim političarima 1848. godine kada su se zalagali za preustroj Habsburške monarhije u federaciju ravnopravnih naroda. Nakon sloma revolucije u Pragu, Jelačić je njenim vođama pružio utočište u Hrvatskoj, a tijekom rata protiv Mađarske u Pragu se skupljala pomoć za hrvatsku vojsku, u kojoj su se borili i Česi.

Jako su cijenili hrvatskog bana, nazivajući vođom Hrvata i junakom, koji se bori za oslobođenje slavenstva i osiguranje mira. Političke veze i njegovo savezništvo s češkim narodom ostali su temelj za zbližavanje i kasniju suradnju dvaju naroda.

Izvor: www.index.hr

Golemo groblje otkriveno je tijekom iskapanja za novi projekt razvoja željezničkog prometa u Londonu, priopćili su u petak arheolozi, istaknuvši da je moguće da je na tom mjestu pokopano do 50.000 ljudi koji su prije više od 650 godina umrli od “crne smrti”, tj. kuge. U dva reda, 2,5 metra ispod ceste u Farringdonu, u središnjem Londonu, stručnjaci koji rade na 16 milijardi funta vrijednom projektu Crossrail pronašli su 13 tijela. Povijesni spisi pokazuju da je na tom području nekada bilo na brzinu organizirano groblje za žrtve bubonske kuge od koje je umrla trećina stanovništva Engleske nakon izbijanja bolesti 1348. Iz dokumenata se saznaje da bi na groblju u Farringdonu moglo biti pokopano do 50.000 ljudi. Arheolozi se nadaju da će pronađeni kosturi baciti novo svijetlo na DNA potpis kuge. Prema njihovim riječima, ovo bi moglo biti drugo značajno otkriće događajima u Srednjem vijeku u Engleskoj, nakon što je prošli mjesec potvrđeno otkriće posmrtnih ostataka kralja Richarda III. koji je preminuo u bitci 1485. godine.

Izvor: www.jutarnji.hr

Kada je prije nekoliko godina u velikoj i opsežnoj anketi “Ime Rusije” biran najveći Rus svih vremena, opušteni organizatori doživjeli su blagi užas, koji je potkraj istraživanja prerastao u paniku – neprikosnoveni lider bio je strašna, boljševička “udarna pesnica” – Josif Visarionovič Džugašvili, poznatiji po čeličnom nadimku Staljin.

Unezvijereni organizatori tada nisu mogli smisliti ništa bolje nego zbog “velikog interesa građana” produžiti glasovanje, u nadi da će, uz medijsku i političku halabuku, netko ipak preteći odioznog tiranina. Tako je i bilo.

Nakon potresa što ih je u javnosti izazvalo njegovo prvo mjesto, mnogi su se letargični Rusi uključili u glasovanje i svrgnuli strašnog Kobu (kako su ga zvali u djetinjstvu) s te pozicije. Na kraju, u sudačkoj nadoknadi, trijumfirao je srednjovjekovni vojskovođa Aleksandar Nevski, pobjednik u ratu nad Teutoncima, a Staljin se morao zadovoljiti broncom, premda je potaknuo više rasprava o ruskom povijesnom trenutku, raspoloženju i svijesti od vrlo brzo zaboravljenog pobjednika.

I danas, točno 60 godina nakon smrti (5. ožujka 1953.), zlokobni diktator i egzemplarni politički tiranin u povijesti čovječanstva, Staljin, poput neupokojene utvare plaši, uznemirava, raslojava i ne da mira Rusima, nad kojima je bezobzirno bdio više od 25 godina – od sredine 20-ih godina 20. stoljeća do smrti. Stalno im čačka bolna mjesta povijesti, a ruska društvena i politička svijest nikako da s njim izađe na kraj.

– Najlakše je reći da je Staljin kompleksna, delikatna i velika povijesna ličnost koja će uvijek izazivati potrese, diskusije i svađe. On, naravno, sve to jest, ali s povijesne točke gledišta Staljinova se uloga može dosta jasno precizirati. Pogled muti društveno-politička pozicija – izjavio je ruski povjesničar Artjom Ulunjan.

Sve što je povezano sa Staljinom može se podvesti pod jednu, prije psihološku nego političku formulu – mitologizacija Staljina na mnogim društvenim razinama – od politike do “običnog” čovjeka.

Mitologizira se, posve neutemeljeno, obrazac nekakvog reda i poretka te pravednosti koja je tada vladala uz predanog i odlučnog vođu koji se beskompromisno hvata u koštac s društvenim problemima.

Sve to korespondira i s mišljenjem o poziciji današnje Rusije u međunarodnim odnosima, nastavio je Ulunjan. U općoj svijesti Rusa mitsko je mišljenje, pa i uvrijeđenost, da sadašnju Rusiju ostale velike države ne uvažavaju dovoljno, kao sebi ravnopravnog, ključnog čimbenika međunarodnih odnosa.

– Rusija više nije supersila koje se, ako ništa drugo, boje, kako je to bilo u vrijeme SSSR-a, što je za dobar dio Rusa vrlo važna odrednica – rekao je Ulunjan. – Takav pristup, i vladajuće politike, i pojedinca, vrlo je sklizak za mentalno i moralno stanje nacije – dodao je Ulunjan.

– Naš je problem – izjavio je, pak, Arsenij Roginski, šef udruge Memorijal koja se brine za sjećanja na Staljinove represije – što se ti mitovi potenciraju i doziraju u obrazovnom i političkom sustavu, a istina o Staljinovu teroru ne uklapa se u tu mitološku percepciju te se stoga vrtimo u začaranom krugu i stvaramo zbrku.

– I na Zapadu postoje kontroverzne povijesne ličnosti, ali sumnjam da će se Englezi potući zbog Cromwella i hodati s njegovim slikama po Londonu, a kod nas zbog Staljina ili kod vas zbog Tita već hoće. To je po meni dokaz patrijarhalnog mentaliteta i društvene svijesti. Staljin će zato i dalje uznemiravati Ruse. To je normalno jer nismo našli mjeru da ga povijesno uobličimo i obradimo, već samo prenosimo opterećenje s generacije na generaciju. Staljin je više dio propagande i mita, nego povijesti – izjavio je Ulunjan. Ipak, s obzirom na okolnosti, rekao je da je zadovoljan time kako se Staljinova era obrađuje u udžbenicima.

Gavril Popov, prvi nekomunistički gradonačelnik Moskve 1990. godine, izjavio je da, ako na Staljina gledate kroz rezultate, poput pretvaranja, kako se voli reći, polupismene i agrarne Rusije u industrijsku i političku velesilu te velike pobjede nad nacifašizmom, to na “prvu loptu” funkcionira. – Staljin je stvarno imao te rezultate, ali oni itekako podliježu preispitivanju, a treba vrednovati i njihovu učinkovitost i svrsishodnost. No, ti ‘uspjesi’ ne smiju biti jedina referenca, jer kako smo došli do toga? Fjodor Dostojevski je rekao: ‘Nikakav napredak ne može se opravdati suzama djeteta’ – istaknuo je Popov.

– Žrtve su ništa prema dostignuću, to je vrlo opasan pristup – izjavio je Roginski – a rusko društvo neće se suočiti s posljedicama Staljina sve dok uz povijesnu osudu ne dobijemo i onu pravnu presudu njemu, njegovu režimu i vladajućoj Partiji.

Ulunjan smatra kako Staljin nije bio smo čovjek koji je od Rusije napravio industrijsku silu, nego je istodobno i krivac za enormne nevine žrtve, montirane procese, gaženje ljudskog dostojanstva, uništenje obitelji, ubojstva i slično. Zato treba dati odgovor na pitanje: Što je važnije? Što je prevagnulo i što je dominantnije! To svjedoči o nezrelosti društva da se suoči sa Staljinom i posljedicama njegove vladavine, ustvrdio je Ulunjan. Popov je poentirao: – Treba ocijeniti realne, a ne mitske rezultate. Staljin je industrijalizirao zemlju, ali i uništio naše selo, uništio nacionalni mir i izazvao međunacionalne sukobe u zemlji koji traju sve do danas. Mnogo toga s čime Rusija danas živi posljedica je njegova doba.

Kako taj grozomorni dikatator, koji je, prema najnovijim podacima, u gulage spremio više od 12 milijuna političkih zatvorenika, stvara zdvojni i nejasan odnos kod Rusa svjedoči i anketa, u kojoj gotovo polovica Rusa Staljina prihvaća kao pozitivnu povijesnu ličnost zaslužnu za napredak Rusije, a 30 posto smatra ga negativcem. Ipak, samo bi tri posto Rusa bilo spremno “živjeti u njegovu dobu”. Hvala mu, ali ne hvala! No, zato čak 60 posto ispitanika drži da “njegova velika dostignuća” ipak ne mogu opravadati “tolike žrtve”.

– Korijen problema ‘Staljin’ u tome je što rusko društvo nije svjesno vlastite prošlosti i nije stvorilo nikakve obrambene mehanizme ili izgradilo stav prema sustavu vrijednosti koji su trajali 70 godina boljševičke vlasti – istaknuo je Roginski. S druge strane, Ulunjan je rekao da se mnogi danas obespravljeni i socijalno ugroženi Rusi hvataju za Staljina iz inata i nemoći pred bešćutnošću i nepravdom koja ih je snašla od strane državnog aparata ili zbog njegove nesposobnosti da se bori s nepravdom – kao prijetnju vlastodršcima: ‘E, sad bi vam Staljin pokazao’.

Popov pokušava objasniti zašto Staljin, nakon svih zločina, uživa određenu popularnost u Rusiji. Prema njemu, to je isključivo zbog rezultata, ali i zato što je veličao i uzdizao naciju i moć države. Rusija je velika nacija i velika država. Rusija, ustvrdio je Popov, može funkcionirati kao nacija samo pri jakoj državnoj strukturi. Ako nema te strukture, dojam je da će se sve raspasti. Zato svi koji žele sačuvati rusku naciju moraju harno čuvati državnu vlast. Jer ako bi se Rusija raspala, to bi značio kraj ruske kulture, a da se sačuva narod, treba sačuvati kulturu, da bi se sačuvala kultura, treba sačuvati moćnu državu. No, na tom putu treba učiti iz prošlosti i povijesti, kako ne bismo došli u opasnost da se sve uruši – izjavio je Popov.

Iako se u Rusiji obilježava Dan političkih zatvorenika, a Vladmir Putin i Dmitrij Medvedev polažu vijence na spomenike žrtvama Staljinovih represija, Roginski misli da je to formalna gesta te da se nije našla mjera Staljinova zločina. I Ulunjan smatra da taj selektivni pristup svjedoči da u društvenoj svijesti ne postoji dosta prosvijećenih mišljenja o Staljinu. Jedan od razloga svakako je i taj što u zemlji nakon raspada SSSR-a nije bila provedena dekomunizacija društva, istaknuo je Ulunjan. Prijelomna točka na kojoj se Staljin relativizira jest pobjeda u Drugom svjetskom ratu – na čemu i sadašnja Rusija gradi svoj nacionalni, politički i državni imidž.

Naime, kada se govori o Drugom svjetskom ratu, ne može se izbjeći Staljinova uloga. No, odmah se suočavamo i s proturječjem – ako se njegova ratna uloga samo hvali, znači da podržavate i njegove metode, a znamo kakve su one bile. Ulunjan je napomenuo da se selektivno prilazi i ratnoj pobjedi nad Hitlerom, jer ako je Staljin pobjednik, je li on isto tako kriv i za rasulo i katastrofu na samom početku rata, kada su Nijemci osvajali teritorij tako brzo da ga nisu ni stizali pokrivati, a milijuni sovjetskih vojnika pali su u zarobljeništvo.

– To je vrlo često u središtu mnogih diskusija. Prvo, kakva je bila ratna sprema SSSR-a i koja je Staljinova osobna odgovornost za to, i drugo – jesu li postojali ikakvi Staljinovi planovi o preventivnom djelovanju protiv Hitlera? Nažalost, rekao je Ulunjan, prevladava mišljenje da je SSSR bio nespreman za rat, premda je sada posve izvjesno da je početkom rata imao dovoljno oružja i ljudstva da se mogao suprotstaviti njemačkom napadu. A tu onda odgovornost pada osobno na Staljina, iako se ona želi podijeliti. Nije dobro da ga se u vezi s tim amnestira, smatra Ulunjan, pa ni on nikoga nije amnestirao! Kako je napomenuo Ulunjan, premda svi arhivi još nisu dostupni, teško da će se naći neki “papir” koji bi izmijenio uvriježenu povijesnu predodžbu. Svaki novi dokument samo potvrđuje ono što znamo, a znamo već dovoljno za kristalnu sliku o ulozi Staljina i njegovu zločinu.

Izvor: www.jutarnji.hr

Domovinski rat ulazi na velika vrata u škole – nakon što je posljednjih 20-ak godina ta tematika uglavnom našla mjesta samo u udžbenicima povijesti, i to u završnim razredima osnovne i srednje škole, ministri Fred Matić i Željko Jovanović pripremaju nove projekte kojima će uvesti i praktično upoznavanje s tim poglavljem hrvatske povijesti.

Zadrani na Maslenici
Kako nam je potvrdio ministar Matić, u Vukovaru se planira osnivanje Memorijalnog centra, javne ustanove koja će se posebno baviti edukacijom učenika iz cijele Hrvatske o temama iz Domovinskog rata.

U centar bi svake godine na dva dana dolazili učenici osmih razreda osnovne škole i tu se na licu mjesta upoznavali sa svim pojedinostima bitke za Vukovar, ali i o ostalim bitkama i događajima iz Domovinskog rata. Zasad je plan da taj posjet za učenike osmih razreda bude obvezan, ali centar će dakako cijele godine biti otvoren i svim drugim zainteresiranim školama i uzrastima, ali i građanima, tvrtkama, ustanovama i organizacijama iz cijele Hrvatske.

Uz to, planira se da u školske programe uđe kao obvezan, i to za sve učenike, najmanje jedan posjet godišnje ratištu koje je najbliže mjestu i školi koju djeca pohađaju. Na primjer, kaže ministar Fred Matić, djeca iz Zadra posjetit će Maslenicu.

– Već dvadeset godina postoji pritisak javnosti da Domovinski rat nije dovoljno vrednovan u školskom sustavu. Sada planiramo učenje o toj temi na principima 21. stoljeća, s modernom, terenskom nastavom. Bunili smo se prije kada su nam u škole dolazili govoriti o Drugom svjetskom ratu. Sada će djeca imati priliku otići na autentična mjesta i čuti sve podatke koji ih zanimaju – kaže ministar Matić, inače po struci učitelj razredne nastave.

Iako su planovi tek u pripremi, a ministar Matić namjerava još provesti i javnu raspravu u koju će biti uključeni i branitelji, ali i šira javnost, već sada postoje vizure onoga što bi trebalo, na koncu, preporoditi i sam grad heroj Vukovar.

– Javna ustanova Memorijalni centar osnovat će se 3. svibnja ove godine, na Dan grada Vukovara, a Ministarstvo branitelja osiguralo je inicijalna sredstva za centar do kraja godine – doznajemo od ministra Matića. To znači da bi, praktički, već od iduće godine hrvatski osmaši mogli stizati u Vukovar.

Spavanje u vojarni
– Tek treba vidjeti hoćemo li u početku taj dvodnevni program provoditi kao eksperimentalan, samo za nekoliko škola, ili za sve. U svakom slučaju, obvezan bi trebao postati školske godine 2014./2015. – kaže ministar Matić.

Što sve naše učenike osmih razreda čeka tijekom edukacije?

– Svaki dan, ne računajući ljetne praznike i vikende, u Vukovar bi ulazilo desetak autobusa samo sa školskom djecom. Spavat će u vojarni, na vojničkim krevetima, a organizirano će slušati satove povijesti koje će im predavati stručne osobe iz redova branitelja ili mladi povjesničari koje će educirati pravi branitelji. Posjetit će sva važna mjesta u gradu, ali i u okolici, ako to žele, od Iloka do Kopačkog rita. Zadnje predavanje održat će se u Mirovnom centru, kako bi svi iz Vukovara otišli s porukama mira – ističe ministar Matić.

Trošak roditeljima 100 kuna

Sam centar imat će nekoliko desetaka zaposlenih, a od njega će, kroz ugostiteljsku ponudu ili prodaju suvenira, koristi imati i drugi. Svaki od desetak autobusa sa školskom djecom koji će dnevno dolaziti ići će u drugi restoran, a poticat ćemo i da svaki od restorana koristi proizvode iz braniteljskih zadruga – kaže o gospodarskim prednostima projekta ministar Matić.

Koliko bi roditelje i djecu koštao dvodnevni program u Vukovaru, zasad nije točno utvrđeno. No, kaže ministar Matić, razmišlja se da troškovi za roditelje ne premašuju stotinu kuna po djetetu.

Inače je nedavno Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata koprivničke “Podravke” zatražila da se već od iduće školske godine uvede novi predmet – hrvatski obrambeni Domovinski rat. Ministri Matić i Jovanović slažu se da se novi predmet ne može uvesti preko noći.

– Pozdravljamo svaku inicijativu koja će osigurati kvalitetnu edukaciju naših učenika o Domovinskom ratu. Upravo zato s ministrom Fredom Matićem pripremam novi projekt u Vukovaru – kazao nam je Jovanović.

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr