Kontinuitet naseljenosti u brezovičkom kraju možemo pratiti od najranijih razdoblja ljudske civilizacije do današnjeg doba. Kameni ostaci grobišta, naselja i cesta svjedoče o životu na ovim prostorima prije doseljavanja Hrvata. Najviše takvih tragova potječe iz razdoblja Rimskog Carstva. Kroz burna srednjovjekovna razdoblja pa sve do današnjih dana Brezovicom upravljaju najistaknutije hrvatske velikaške obitelji. Bili su to redom knezovi, banovi, vojskovođe, generali, nadbiskupi i političari od kojih je svaki u određenom razdoblju dao velik doprinos u povijesnom, političkom i kulturnom razvoju hrvatske države.
Zapisi stare Zagrebačke županije govore da se Brezovica smjestila u njenom jugozapadnom dijelu, na području omeđenom zamišljenim granicama od Krke, ispod Kostanjevice do Kupe, između ušća dvaju Kupinih pritoka Kupčine i Kravaršćice. Županija je bila podijeljena na Turopolje, veći dio Moravačkog županstva te Okićko područje kojem je pripadala i Brezovica. Svojim smještajem uz dolinu rijeke Save Brezovica je bila središnje naselje ovoga područja. U blizini je prolazio Modruški put koji je preko Jaske vodio na Stupnik, odakle se odlazilo u Zagreb i Brezovicu.
Na cijelom području stare Zagrebačke županije bilo je mnogo utvrđenja koje feudalni sustav nije mogao sačuvati i obnoviti pa su s vremenom propadala. S obzirom na promjene u pristupu ratovanja postojala je potreba za osnivanjem naselja s jakim obrambenim funkcijama. Tako su po cijeloj županiji počeli nicati mali gradovi koji se spominju kao gradci, graci, gračaci ili gradine. Jedan od njih bio je Okić, koji je najbitniji za proučavanje brezovičke povijesti.
Grad Okić izgrađen je na važnom strateškom položaju s obzirom na međe stare Zagrebačke županije. To je bila prirodna obrana županije sa zapada, a tu ulogu je prije imalo Gradišće na Plešivici. U njegovoj blizini postojao je gradac koji se spominje 1217. godine. Sam pojam i ime Okića spominje se 1193., a sam grad Okić prvi put 1242. godine. Za usporedbu, to je ista ona godina kada Gradec od kralja Bele IV. dobiva privilegije slobodnoga kraljevskoga grada.
Okić je imao svoje župane i povijesno su usko bili vezani sa Samoborom. Prvi poznati okićki župan bio je Dionizije, a njega je naslijedio Ivan, sina Jaroslava odnosno Iroslava, pošto se u nekim dokumentima miješa „Jaroslav“ i „Iroslav“. Upravo Jaroslav se 1217. godine spominje u omeđivanju Blata na Savi kao „vlasnik Stupnika i Brezovice“. U istom dokumentu ističe se i put koji je vodio u Želin i šuma koja je dijelila Čehe. Brezovica se dalje u dokumentima spominje kao „posjed Ivana Jaroslavića (Ivan se prozvao Jaroslavićem po svom ocu) godine 1277. i 1280. godine. Ivan je cistercitskoj opatiji na sv. Jakobu dao svoju župnu crkvu u Brezovici i dvije njive zemlje…“. To su ujedno i prva dva vlasnika Brezovice koja su spomenuta. Negdje iza 1280. godine poznato je da su u jedan dio posjeda u Brezovici ušli Babonići, međutim ne zna se u točno koji niti na koji način im je to uspjelo. Spominje se tek da je Radoslav Babonić Ivanu oduzeo Samobor, Želin i manji dio Brezovice.
U dokumentima iz srednjega vijeka spominju se i druga naselja brezovičkog kraja: Demerje, Hudi Bitek, Obrež, Štrpet, Lipnica, Grančari i Kraljevec.
Mnogi okićki plemići bili su posjednici i u Samoboru, pa su u oba grada, a tako i na njihovim posjedima vladala ista pravila življenja. Poznat nam je potanki opis tih pravila koja su gotovo sigurno vladala i u Brezovici:
„…Građani su sami birali svoga starješinu koji im je bio i sudac. Ako tuže koga izvan svoga grada, imadu to prvenstvo da se u slučaju presude na zakletvu, zakletva dosudi njima. Imaju slobodu oporučivanja i uopće raspolaganja imetkom. Nijesu dužni ni bana pogostiti već samo dati mu stan, kad k njima dođe. Ako im ban za marku načini štete, dužan im je naknaditi sa stotinu maraka. Svećenika biraju koga hoće, a desetinu plaćaju kako je običaj u trgovištima. Kralju su dužni davati stotinu penza poreza, kolekte ili bira, a trideset od trgovine…“
Iz teksta je vidljivo da su imali raznovrsna sredstva plaćanja, a iz citata i dokumenata koji su pronađeni da su pisali latinski.
Tijekom 14. stoljeća ima vrlo malo podataka o Brezovici, premda se već za 1311. godinu pronalazi isprava bana cijele Slavonije Stjepana Babonića, kojom Brezovicu. i to spominje „općinu“, uvodi u posjed Kobiljaka. Još iste godine, Brezovica je bila posjed u vlasti sina Ivana Jaroslavića, također Ivana, kojeg su još zvali Ivan Okićki, međutim od 1349. godine se više ne spominje. Njegov grad Okić došao je krajem četrnaestog stoljeća u kraljevski posjed.
Najstariji zapis o župi Brezovica nalazi se u statutima zagrebačkog Kaptola iz 1334. godine zapisan pod imenom „Svete Marije u polju“. Zagrebački kanonik Ivan, arhiđakon gorički spominje Brezovicu među župama zagrebačkog arhiđakonata. U najstarijem je razdoblju svoga povijesnog razvoja zauzimala prostor današnjih župa Stupnik i Brezovica.
Krajem 14. stoljeća posjed dolazi u ruke obitelji čiji se potomci nazivaju Ivanovićima i nose pridjevak „de Brezovica“. Obitelj Ivanovića se spominje u omeđivanju Okića 1397. godine. Gospodari Brezovice obnašali su ugledne javne dužnosti kao banski i kraljevski povjerenici, a sudjeluju i u borbama za prijestolje na strani Ladislava Napuljskog protiv ugarskog velikaša Žigmunda Luksemburškog krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Posljednji muški potomak Ivanovića, Nikola de Brezovica spominje se 1488. godine kao banski povjerenik u sporu oko posjeda u Stupniku između zagrebačkih dominikanaca i Ivana Horvata Okićkog.
Iza Nikole Ivanovića ostale su tri kćeri. Katarina i Barbara su se udale i imale potomke, dok je treća ostala neudata. Bilo je to vrijeme kad je feudalno društvo postajalo nesnošljivo za potlačeni sloj tj. kmetove. Čak je i među vlastelinstvom sve češće dolazilo do razdora, preotimanja imovine, pohlepe i nemoralnih saveza. Tako je Toma Bakač 1497. godine, biskup i vrhovni kraljevski kancelar, pribavio za sebe darovnicu na Brezovicu od kralja Vladislava II. Jagelovića, ali Brezovica nikada nije bila njegovom vlasništvu jer su se za Brezovicu izborili potomci Ivanovića u ženskoj lozi, Katarina i Barbara.
Katarinin zet Nikola Mrnjavčić 1524. godine silom je prisvojio jedan dio posjeda koje je pripadalo Katarini i njenom sinu Franji Dragačiću iz braka s pl. Ivanom Dragačićem. Kasnije je za taj dio dobio i kraljevsku darovnicu koju je teško osporavala Agneza Bedeković, kćer Barbare Ivanović i izvjesni Mihajlo Škarica. Nikola Mrnjavčić je umro 1550. godine, pa su posjed najprije naslijedili sinovi Gašpar i Franjo, te kćer Dora, a potom unuk Krsto Mrnjavčić za kojeg se 1611. godine spominje da je vlasnik cijelog posjeda Brezovice, a jedan dio je dao rođaku Šimunu Bratuliću, zagrebačkom biskupu od 1604. godine.
Poslije Krste Mrnjavčića naslijedio ga je sin Vuk Mrnjavčić, kapetan banskih konjanika i sredički zapovjednik. Odgajao ga je ban Ivan Drašković. Vuk Mrnjavčić mu je 1644. godine iz zahvalnosti sačinio dokument kojim bi naslijedio Brezovicu u slučaju da njegov sin Žigmund Mrnjavčić neće imati muških nasljednika. To se i dogodilo 1663. godine, kada je Vuk umro, čime je izumro rod Mrnjavčića.
Iako je Vuk Mrnjavčić oporukom prepustio Brezovicu hrvatskom banu Ivanu Draškoviću, poslije njegove smrti imanje su preoteli moćniji Zrinski. No, nakon što je najprije ban Nikola Zrinski tragično preminuo u lovu, a potom Petar Zrinski 1671. pogubljen u Bečkom Novom Mestu, Ivan Drašković je ipak ušao u posjed Brezovice. Ivan i Nikola Drašković su se oko Brezovice sporili s Nikolom Zrinskim i prije, smatrajući da ostavština Vuka Mrnjavčića pripada njima. Od kraja 17. pa sve do 19. stoljeća Brezovica se vodi kao vlasništvo obitelji Drašković.
Za vrijeme vladavine Draškovića Brezovica doživljava gospodarski i kultuni procvat, razvoj nacionalne svijesti i pismenosti naroda. U 18. stoljeću Draškovići podižu građevine po kojima je Brezovica nadaleko poznata: župnu crkvu Uznesenja Marijina i jednokatni barokni dvorac.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije sazidana je 1756. godine u baroknom stilu. Podigli su je Draškovići umjesto ranije drvene zgrade zaslugom župnika Ivana Ignacija Vukmanića, kako to spominje natpis na crkvi u distisima na latinštini. Na ulazu u Brezovicu Draškovići podižu jednokatni barokni dvorac s dvije valjkaste kule na pročeljima i središnjim izdignutim dijelom. Dvorac je sagrađen usred prostranoga perivoja u kojem i danas nalazimo vrijedne primjerke rijetkih vrsta stabala. Nasuprot dvorcu stoje još ostaci nekadašnjih dvostrukih bedema te okrugla kula staroga brezovičkog grada. Posebnu pažnju uređenju dvorca i njegova okoliša posvetio je Josip Kazimir Drašković (1716.-1765.), sudionik Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.). Po povratku iz rata, u kojem je stekao generalski čin i bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, Josip Kazimir Drašković je dao urediti park u engleskom stilu. Središnju dvoranu u dvorcu Kazimir je uredio freskama s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata, izuzetne dokumentarne i umjetničke vrijednosti.
Dokaz gospodarskog razvoja brezovičkog kraja je i održavanje godišnjih sajmova od 1781. godine što su ih pokrenuli Draškovići, uz dozvolu kralja Josipa II.
Brezovicu je 1807. od Draškovića preuzeo hrvatski ban Gyulay, a 1893. kupio ju je zagrebački veletrgovac Ausch., koji je dvorac i posjed oko njega držao sve do početka 20. stoljeća. 1912. godine dvorac je prešao u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije. Godine 1939. blaženi Alojzije Stepinac poziva iz Innsbrucka časnu majku Reginu Tereziju od Isusa i u dvorcu osniva Samostan Karmelićanki, koji 1944. seli u novo izgrađenu zgradu tik uz dvorac. Posjed je u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije sve do poslije Drugog svjetskog rata kada je 1946. nacionaliziran. Zemlja je u agrarnoj reformi podijeljena seljacima, ali im je kasnije i oduzeta u korist Poljoprivrednog kombinata Žitnjak.
Dvorac s parkom i okolnim zemljištem je od nacionalizacije 1946. do danas privođen različitim namjenama: Srednja vrtlarska škola, predvojnička obuka, početak 7. razreda (1954./1955.) tada osnovane Osmogodišnje škole u Brezovici dok se uređivala zgrada nove škole, stanovi novopridošlim učiteljima i ugostiteljski objekt. Danas je dvorac s okolnim zemljištem ponovno vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji kao i zgrada bivše brezovičke škole u kojoj je duže vrijeme djelovao „Atelijer Brezovica“.
U Brezovici je 1994. godine utemeljen dječji centar „Blaženi Alojzije Stepinac“. U začetku je bio rehabilitacijski centar za djecu žrtve rata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali je ubrzo počeo primati i djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Izvori: 160 godina školstva u Brezovici (1850.-2010.),
DVORAC BREZOVICA, freske (re)kapitulacija propadanja, Atelijer Lučko, 2010.
Kontinuitet naseljenosti u brezovičkom kraju možemo pratiti od najranijih razdoblja ljudske civilizacije do današnjeg doba. Kameni ostaci grobišta, naselja i cesta svjedoče o životu na ovim prostorima prije doseljavanja Hrvata. Najviše takvih tragova potječe iz razdoblja Rimskog Carstva. Kroz burna srednjovjekovna razdoblja pa sve do današnjih dana Brezovicom upravljaju najistaknutije hrvatske velikaške obitelji. Bili su to redom knezovi, banovi, vojskovođe, generali, nadbiskupi i političari od kojih je svaki u određenom razdoblju dao velik doprinos u povijesnom, političkom i kulturnom razvoju hrvatske države.
