Kada je prije nekoliko godina u velikoj i opsežnoj anketi “Ime Rusije” biran najveći Rus svih vremena, opušteni organizatori doživjeli su blagi užas, koji je potkraj istraživanja prerastao u paniku – neprikosnoveni lider bio je strašna, boljševička “udarna pesnica” – Josif Visarionovič Džugašvili, poznatiji po čeličnom nadimku Staljin.
Unezvijereni organizatori tada nisu mogli smisliti ništa bolje nego zbog “velikog interesa građana” produžiti glasovanje, u nadi da će, uz medijsku i političku halabuku, netko ipak preteći odioznog tiranina. Tako je i bilo.
Nakon potresa što ih je u javnosti izazvalo njegovo prvo mjesto, mnogi su se letargični Rusi uključili u glasovanje i svrgnuli strašnog Kobu (kako su ga zvali u djetinjstvu) s te pozicije. Na kraju, u sudačkoj nadoknadi, trijumfirao je srednjovjekovni vojskovođa Aleksandar Nevski, pobjednik u ratu nad Teutoncima, a Staljin se morao zadovoljiti broncom, premda je potaknuo više rasprava o ruskom povijesnom trenutku, raspoloženju i svijesti od vrlo brzo zaboravljenog pobjednika.
I danas, točno 60 godina nakon smrti (5. ožujka 1953.), zlokobni diktator i egzemplarni politički tiranin u povijesti čovječanstva, Staljin, poput neupokojene utvare plaši, uznemirava, raslojava i ne da mira Rusima, nad kojima je bezobzirno bdio više od 25 godina – od sredine 20-ih godina 20. stoljeća do smrti. Stalno im čačka bolna mjesta povijesti, a ruska društvena i politička svijest nikako da s njim izađe na kraj.
– Najlakše je reći da je Staljin kompleksna, delikatna i velika povijesna ličnost koja će uvijek izazivati potrese, diskusije i svađe. On, naravno, sve to jest, ali s povijesne točke gledišta Staljinova se uloga može dosta jasno precizirati. Pogled muti društveno-politička pozicija – izjavio je ruski povjesničar Artjom Ulunjan.
Sve što je povezano sa Staljinom može se podvesti pod jednu, prije psihološku nego političku formulu – mitologizacija Staljina na mnogim društvenim razinama – od politike do “običnog” čovjeka.
Mitologizira se, posve neutemeljeno, obrazac nekakvog reda i poretka te pravednosti koja je tada vladala uz predanog i odlučnog vođu koji se beskompromisno hvata u koštac s društvenim problemima.
Sve to korespondira i s mišljenjem o poziciji današnje Rusije u međunarodnim odnosima, nastavio je Ulunjan. U općoj svijesti Rusa mitsko je mišljenje, pa i uvrijeđenost, da sadašnju Rusiju ostale velike države ne uvažavaju dovoljno, kao sebi ravnopravnog, ključnog čimbenika međunarodnih odnosa.
– Rusija više nije supersila koje se, ako ništa drugo, boje, kako je to bilo u vrijeme SSSR-a, što je za dobar dio Rusa vrlo važna odrednica – rekao je Ulunjan. – Takav pristup, i vladajuće politike, i pojedinca, vrlo je sklizak za mentalno i moralno stanje nacije – dodao je Ulunjan.
– Naš je problem – izjavio je, pak, Arsenij Roginski, šef udruge Memorijal koja se brine za sjećanja na Staljinove represije – što se ti mitovi potenciraju i doziraju u obrazovnom i političkom sustavu, a istina o Staljinovu teroru ne uklapa se u tu mitološku percepciju te se stoga vrtimo u začaranom krugu i stvaramo zbrku.
– I na Zapadu postoje kontroverzne povijesne ličnosti, ali sumnjam da će se Englezi potući zbog Cromwella i hodati s njegovim slikama po Londonu, a kod nas zbog Staljina ili kod vas zbog Tita već hoće. To je po meni dokaz patrijarhalnog mentaliteta i društvene svijesti. Staljin će zato i dalje uznemiravati Ruse. To je normalno jer nismo našli mjeru da ga povijesno uobličimo i obradimo, već samo prenosimo opterećenje s generacije na generaciju. Staljin je više dio propagande i mita, nego povijesti – izjavio je Ulunjan. Ipak, s obzirom na okolnosti, rekao je da je zadovoljan time kako se Staljinova era obrađuje u udžbenicima.
Gavril Popov, prvi nekomunistički gradonačelnik Moskve 1990. godine, izjavio je da, ako na Staljina gledate kroz rezultate, poput pretvaranja, kako se voli reći, polupismene i agrarne Rusije u industrijsku i političku velesilu te velike pobjede nad nacifašizmom, to na “prvu loptu” funkcionira. – Staljin je stvarno imao te rezultate, ali oni itekako podliježu preispitivanju, a treba vrednovati i njihovu učinkovitost i svrsishodnost. No, ti ‘uspjesi’ ne smiju biti jedina referenca, jer kako smo došli do toga? Fjodor Dostojevski je rekao: ‘Nikakav napredak ne može se opravdati suzama djeteta’ – istaknuo je Popov.
– Žrtve su ništa prema dostignuću, to je vrlo opasan pristup – izjavio je Roginski – a rusko društvo neće se suočiti s posljedicama Staljina sve dok uz povijesnu osudu ne dobijemo i onu pravnu presudu njemu, njegovu režimu i vladajućoj Partiji.
Ulunjan smatra kako Staljin nije bio smo čovjek koji je od Rusije napravio industrijsku silu, nego je istodobno i krivac za enormne nevine žrtve, montirane procese, gaženje ljudskog dostojanstva, uništenje obitelji, ubojstva i slično. Zato treba dati odgovor na pitanje: Što je važnije? Što je prevagnulo i što je dominantnije! To svjedoči o nezrelosti društva da se suoči sa Staljinom i posljedicama njegove vladavine, ustvrdio je Ulunjan. Popov je poentirao: – Treba ocijeniti realne, a ne mitske rezultate. Staljin je industrijalizirao zemlju, ali i uništio naše selo, uništio nacionalni mir i izazvao međunacionalne sukobe u zemlji koji traju sve do danas. Mnogo toga s čime Rusija danas živi posljedica je njegova doba.
Kako taj grozomorni dikatator, koji je, prema najnovijim podacima, u gulage spremio više od 12 milijuna političkih zatvorenika, stvara zdvojni i nejasan odnos kod Rusa svjedoči i anketa, u kojoj gotovo polovica Rusa Staljina prihvaća kao pozitivnu povijesnu ličnost zaslužnu za napredak Rusije, a 30 posto smatra ga negativcem. Ipak, samo bi tri posto Rusa bilo spremno “živjeti u njegovu dobu”. Hvala mu, ali ne hvala! No, zato čak 60 posto ispitanika drži da “njegova velika dostignuća” ipak ne mogu opravadati “tolike žrtve”.
– Korijen problema ‘Staljin’ u tome je što rusko društvo nije svjesno vlastite prošlosti i nije stvorilo nikakve obrambene mehanizme ili izgradilo stav prema sustavu vrijednosti koji su trajali 70 godina boljševičke vlasti – istaknuo je Roginski. S druge strane, Ulunjan je rekao da se mnogi danas obespravljeni i socijalno ugroženi Rusi hvataju za Staljina iz inata i nemoći pred bešćutnošću i nepravdom koja ih je snašla od strane državnog aparata ili zbog njegove nesposobnosti da se bori s nepravdom – kao prijetnju vlastodršcima: ‘E, sad bi vam Staljin pokazao’.
Popov pokušava objasniti zašto Staljin, nakon svih zločina, uživa određenu popularnost u Rusiji. Prema njemu, to je isključivo zbog rezultata, ali i zato što je veličao i uzdizao naciju i moć države. Rusija je velika nacija i velika država. Rusija, ustvrdio je Popov, može funkcionirati kao nacija samo pri jakoj državnoj strukturi. Ako nema te strukture, dojam je da će se sve raspasti. Zato svi koji žele sačuvati rusku naciju moraju harno čuvati državnu vlast. Jer ako bi se Rusija raspala, to bi značio kraj ruske kulture, a da se sačuva narod, treba sačuvati kulturu, da bi se sačuvala kultura, treba sačuvati moćnu državu. No, na tom putu treba učiti iz prošlosti i povijesti, kako ne bismo došli u opasnost da se sve uruši – izjavio je Popov.
Iako se u Rusiji obilježava Dan političkih zatvorenika, a Vladmir Putin i Dmitrij Medvedev polažu vijence na spomenike žrtvama Staljinovih represija, Roginski misli da je to formalna gesta te da se nije našla mjera Staljinova zločina. I Ulunjan smatra da taj selektivni pristup svjedoči da u društvenoj svijesti ne postoji dosta prosvijećenih mišljenja o Staljinu. Jedan od razloga svakako je i taj što u zemlji nakon raspada SSSR-a nije bila provedena dekomunizacija društva, istaknuo je Ulunjan. Prijelomna točka na kojoj se Staljin relativizira jest pobjeda u Drugom svjetskom ratu – na čemu i sadašnja Rusija gradi svoj nacionalni, politički i državni imidž.
Naime, kada se govori o Drugom svjetskom ratu, ne može se izbjeći Staljinova uloga. No, odmah se suočavamo i s proturječjem – ako se njegova ratna uloga samo hvali, znači da podržavate i njegove metode, a znamo kakve su one bile. Ulunjan je napomenuo da se selektivno prilazi i ratnoj pobjedi nad Hitlerom, jer ako je Staljin pobjednik, je li on isto tako kriv i za rasulo i katastrofu na samom početku rata, kada su Nijemci osvajali teritorij tako brzo da ga nisu ni stizali pokrivati, a milijuni sovjetskih vojnika pali su u zarobljeništvo.
– To je vrlo često u središtu mnogih diskusija. Prvo, kakva je bila ratna sprema SSSR-a i koja je Staljinova osobna odgovornost za to, i drugo – jesu li postojali ikakvi Staljinovi planovi o preventivnom djelovanju protiv Hitlera? Nažalost, rekao je Ulunjan, prevladava mišljenje da je SSSR bio nespreman za rat, premda je sada posve izvjesno da je početkom rata imao dovoljno oružja i ljudstva da se mogao suprotstaviti njemačkom napadu. A tu onda odgovornost pada osobno na Staljina, iako se ona želi podijeliti. Nije dobro da ga se u vezi s tim amnestira, smatra Ulunjan, pa ni on nikoga nije amnestirao! Kako je napomenuo Ulunjan, premda svi arhivi još nisu dostupni, teško da će se naći neki “papir” koji bi izmijenio uvriježenu povijesnu predodžbu. Svaki novi dokument samo potvrđuje ono što znamo, a znamo već dovoljno za kristalnu sliku o ulozi Staljina i njegovu zločinu.
Izvor: www.jutarnji.hr
SINJSKA ALKA je vjekovno tradicionalno viteško konjaničko natjecanje u kojem jahači (alkari) na konju, u punom galopu, 3 metra dugačkim kopljem gađaju željeznu alku obješenu na konopu preko trkališta. Starim statutom uređeno je da u Alci mogu sudjelovati isključivo članovi Viteškog alkarskog društva u Sinju, a čine ga samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine ako su tu rođeni i roditelji im tu imaju zavičaj. Sinjska alka je organizirana po uzoru na brojne srednjovjekovne viteške turnire koji su u to vrijeme održavani gotovo u svim dijelovima Europe, a posebno u sredozemnim zemljama.
Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za ovima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine. Alkarsku četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda (zapovjednik Alke) s ađutantom. Barjaktar nosi alkarsku zastavu, a pobočnici mu i vojvodin ađutant iskane sablje u desnici. Za ovima u dvoredu jaši četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alkarski alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika). Harmbaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, handžarom i puškom, a obučeni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća. Na glavi alkara je kalpak od kunovine i čelenka od čapljina perja, gaće i dolama su od najbolje modre čoje, bogato vezeni srebrnim ukrasom. Ispod dolame je brokatni krožet i bijela košulja, a na nogama čizme s mamuzama. Naoružani su 3 m dugačkim, na vrhu okovanim kopljem i sabljom u desnom bedru.
U viteškom alkarskom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji iz tri trke gađanjem u alku sakupi najviže punata (bodova). Sama alka je željezni kolut (od arap. balqa = kolut) koji se sastoji od dva koncentrična obruča spojena s tri željezne prečke na način da međuprostor dijele u tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji kolut donosi 3 punta, u gornji pregradak 2, a pogodak u jedan od dvaju pregradaka po 1 punat. U slučaju da dva ili više alkara i nakon trke imaju isti broj punata, vrši se pripetavanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svoga najodlučnijeg junaka i viteza.
