Dojmljivom vojnom paradom na Crvenom trgu u Moskvi, s više od 10.000 vojnika i naoružanjem koje uključuje i strateške nuklearne projektile, započela je u nedjelju središnja proslava 65. obljetnice savezničke pobjede nad nacističkom Njemačkom u nazočnosti ruskog državnog vrha i više od 30 šefova država među kojima su sadašnji i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i Stjepan Mesić.

U vojnom defileu sudjeluje i oko 1.000 pripadnika oružanih snaga članica NATO-a – Francuske, SAD-a, Poljske i Velike Britanije.

Parada je započela iznošenjem zastave Ruske Federacije i sovjetske zastave sa srpom i čekićem, znamenjem pobjede u Drugom svjetskom ratu. Tijekom više od jednog sata Crvenim trgom su prodefilirali tenkovi, oklopni transporteri i raketni projektili, dok su slavni trg nadlijetali borbeni zrakoplovi. Postrojbama na Crvenom trgu obratio se ministar obrane Anatalaj Serđukov, a potom i predsjednik Rusije i vrhovni zapovjednik Dimitrij Medvedev.

“Lekcije Drugog svjetskog rata pozivaju nas na solidarnost… zlo se pojačava ako se pred njim povlači i ako se pravimo da ga ne primjećujemo”, rekao je Medvedev i pozvao na rješavanje problema globalne sigurnosti na temelju dobrosusjedstva.

Na paradi su od šefova država, između ostalih, viđeni i njemačka kancelarka Angela Merkel i kineski predsjednik Hu Jintao, kao i čelnici Bugarske, Estonije, Mongolije, Letonije i Izraela. Francuski šef države je odgodio posjet zbog financijske krize u eurozoni, a iz istog razloga je izostao posjet talijanskog premijera Silvija Berlusconija. U Moskvu ne dolaze ni američki predsjednik Barack Obama ni britanski premijer Gordon Brown. Čelnici Bjelorusije i Ukrajine, koje su u Drugom svjetskom ratu bile u sastavu SSSR-a, također nisu nazočni jer će jubilej obilježiti u svojim zemljama.

SSSR je u Drugom svjetskom ratu izgubio oko 26 milijuna ljudi, od čega su dvije trećine bili civili. Na Istočnom frontu je uništeno čak 75 posto nacističkih divizija. Godišnjica pobjede nad nacizmom obilježena je i na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) s astronautima iz Rusije, SAD-a i Japana.

Izvor: http://metro-portal.hr

Po jednoj legendi Teuta se, suočena s padom svoje utvrde Rizon, u koju se sklonila pred Rimljanima, bacila sa svojim blagom niz vodopad podzemne rijeke koja ponire u utrobu planine Orjen kako dragocjenosti ne bi završile kod neprijatelja.

Sredinom 3. stoljeća pr. Kr. južnoilirski narodi bili su udruženi u jedinstvenu državu koju se u suvremenoj povijesnoj znanosti uobičajilo nazivati Ilirskim Kraljevstvom. Pod kraljem Agronom Ilirsko je Kraljevstvo izraslo u znatnu silu staroga vijeka, šireći svoju vlast od Skadarskog jezera do donje Neretve. Ilirski ratnici postali su strah i trepet starih Grka, a naročito je opasna bila ilirska mornarica, koju su činile male i pokretne lađe, tzv. lembi, od kojih je svaka mogla prevoziti pedeset ratnika.

Nakon što je 231. g. pr. Kr. nenadano umro kralj Agron – grčki izvori ističu da je odviše veselo i burno proslavio uspješan vojni pohod, opio se vinom, prehladio jer je već bila jesen i nastupila studen, te skončao od upale porebrice – vladavinu je preuzela njegova supruga Teuta, uime pastorka Pinesa. Ništa nije poznato o Teuti i njezinu životu prije nego što je postala regentica. Njezin uspon do najviše vlasti pokazuje da su žene u ilirskom društvu bile cijenjene pa su muškarci bili spremni prihvatiti i žensko gospodstvo.

Fatalni napad na Isu

Teuta se pokazala i više nego dostojnom Agronovom nasljednicom. Neposrednu upravu nad kraljevstvom prepustila je svojim savjetnicima, jamačno i Agronovim pouzdanicima, nastavivši politiku preminulog supruga. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade.

U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da opet navali na Grke. Iliri su se domogli bogata plijena koji je izazvao kraljičino oduševljenje kad je morem dopremljen u njezinu prijestolnicu, vjerojatno Skodru (albanski Shkodër). Vlast Ilirskog Kraljevstva sada se širila od donje Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Bila je to jedna od najprostranijih država na Sredozemlju.

Potkraj 230. g. pr. Kr. Teuta je dala napasti otok Isu (Vis). No, njezini su uspjesi privukli pozornost Rimljana, koji su Teuti uputili poslanike. Ona ih je samosvjesno primila, opravdano doživjevši nastup rimskih poslanika kao bahato upletanje u poslove svoga kraljevstva. Na povratku su poslanici napadnuti, onaj koji se ponio nadasve drsko prema kraljici ubijen je, a ostali su zatočeni.

Tim postupkom Teuta je sebi zapečatila sudbinu. Da bi dobila na vremenu, poslala je u Rim svoje predstavnike, pravdajući se kako su napad počinili neki pljačkaši. Rimska vojna mašinerija pokrenula se u proljeće 229. g. pr. Kr., istodobno kad je i Teuta naredila napad protiv Korkire (Krfa) i grčkog grada Epidamna-Dirahija (Drač). Rimljani su razbili opsadu Epidamna-Dirahija, preoteli Korkiru koju je predao ilirski vojskovođa, Grk Demetrije Hvaranin, uz znatne gubitke svladali brojna ilirska uporišta, te prisilili Ilire da dignu opsadu Ise. Teuta se prevarila da će zima zaustaviti rimsko napredovanje.

U rano proljeće 228. g. pr. Kr. uputila je Rimljanima poslanstvo iz utvrđenog Rizona (Risan u Bokokotorskom zaljevu), kamo se bila sklonila. Priznala je poraz i potpuno se pokorila. Potpisavši mirovni ugovor čije su točke diktirali pobjednici, Teuta je nestala s povijesne pozornice.

No, uspomena na nju i njezinu slavu opstala je u pučkoj predaji sve do današnjice, u brojnim legendama i pričama.

Jedna od legendi kaže da se Teutina grobnica nalazi u spilji kod Perasta u blizini Risana i Kotora, a ta spilja skriva i kraljičino blago. Prema Hvaranima, na mjestu Oglavka i Koščaka pokraj Sućurja na istočnom rtu otoka stajali su Teutini dvori, a kraljica je u okolici počela zidati i grad koji nije dovršila, budući da su je Rimljani porazili. Stanovnici Šolte znaju za još jedne Teutine dvore, na brdu iznad uvale Senjska, gdje su ribari običavali bacati dio ulova na sve četiri strane svijeta da steknu kraljičinu naklonost i milost u daljnjem ribolovu.

Utvrda na Šolti

U šoltanskoj uvali Tatinji, kažu, neko se vrijeme Teuta skrivala pred napadom rimskog brodovlja. Ako je vjerovati mještanima, boravila je i na otoku Svecu (Sv. Andrija) zapadno od Komiže, gdje je podigla utvrdu – lokalitet se danas zove Krajicina i Kraljičino – s koje se survala u more nakon što su je Rimljani svladali.

Druga inačica legende pripovijeda da se u utvrdu sklonila prognana kad je izgubila prijestolje.

Ovdje je očijukala sa zarobljenim mladićima i gusarskim kapetanima, a kad bi joj dojadili, dala bi ih baciti s visokih litica otoka. I Višani se mogu pohvaliti Kraljičinom spiljom u kojoj je, pripovijedaju, također živjela kraljica Teuta.

Izvor: vecernji.hr

Pratio ih je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi.

Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je vjerski rat katolika i protestanata s očitim političkim ciljevima, koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka i lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.

Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji.

Već na samome početku Tridesetogodišnjeg rata, 1619. godine, car Ferdinand II. (1617.-1635.) uputio je nalog banu Nikoli Frankopanu da okupi vojsku od seljaka i haramija (pješaci u banskoj stajaćoj vojsci ustrojenoj za borbu protiv Osmanlija) i da se s njome pridruži carskome generalu Charlesu Bonaventure de Longuevala, grofu de Boucquoiu u Moravskoj. Ondje su se hrvatske čete prvi put istaknule u bitki kod mjesta Záblati. Sljedeće je godine Hrvatski sabor vladaru opet odobrio novačenje. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.

Hrvatski sabor je 1622. godine iznova dopustio uzimanje vojnika za carsku vojsku. Dio hrvatskih četa našao se i pod zapovjedništvom darovita generala Albrechta Wenzela Eusebiusa Wallensteina, koji je postao vrhovni carski zapovjednik. Hrvatski konjanici su se proslavili 1623. kod Heidelberga kad su na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika i pomogli u osvajanju grada, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i lučkoga grada Stralsunda u sjevernoj Njemačkoj. Ponovno su pokazali umijeće u bitki kod Magdeburga 1631. godine kada su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.

Poslije su Hrvati bili optuživani za strašne zločine protiv magdeburških građana. Loš ih je glas pratio cijelog rata, premda se nisu ponašali gore od drugih vojska. Na bojištima Europe pronijela se priča o njihovoj neranjivosti: neprijateljski vojnici su vjerovali kako u Hrvate nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi. U bitki kod Breitenfelda 1631., koja je donijela težak poraz katoličkoj strani, hrvatski konjanici razbili su dvije saske pješačke pukovnije, pa su bili gotovo jedini dio carske vojske koji tada nije stradao. Sabor je te godine odlučio uskratiti pomoć Ferdinandu jer je Hrvatska bila iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Osmanlija staleži su smatrali nerazumnim odaslati sve vojno sposobne na njemačka ratišta.

Hrvatske krajiške postrojbe i dalje su se borile. Hrvati su 1632. sudjelovali u bitki kod Regensburga, kojom je grad preosvojen od Šveđana, te kod Lützena, gdje je poginuo švedski kralj Gustav Adolf II. Ondje su izveli sličan pothvat kao kod Heidelberga. Na osobit glas kao vojnici došli su poslije bitke kod Nördlingena 1634. protiv Šveđana. Tada su hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom vještim potezom zaobišli neprijatelja i natjerali ga u bijeg. Spomen na tu bitku (7. rujna) dugo se još obilježavao u Vojnoj krajini. Nakon toga hrvatske konjaničke čete sudjelovale su i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njemačku sve do Nizozemske. Hrvati su se borili i protiv Francuza pod Metzom u dolini Rajne, a 1636. provalili su čak do St. Denisa, blizu Pariza. Nisu imali dovoljno snage za osvajanje grada, pa su se morali vratiti.

Godine 1639. prodrli su u njemačku pokrajinu Sasku. U ratu su sudjelovali i brojni hrvatski velikaši, ban Juraj V. Zrinski (1622.-1626.) na čelu svoje pukovnije, ban Nikola VII. Zrinski, koji je vodeći 3000 konjanika imenovan generalom hrvatskih četa, s bratom Petrom (1642.-1643.) – istaknuli su se vještinom i junaštvom – ban Ivan Drašković s banskom vojskom (1646.) i drugi (Frankopani, Patačići, Rattkayi).

Kravata i Le Royal Croate

Tijekom toga vojevanja Europa je upoznala i hrvatske nošnje. Hrvati su imali crveno-crnu odoru, a oko vrata vezali su široke marame u čvor. Po tom je uzoru nastao novi odjevni predmet – kravata. Izvorno francuska riječ znači “Hrvat” (Cravate, Croate). Nakon rata vladari od Saske do Francuske uveli su posebne odrede osobnih čuvara, koji su nosili hrvatsko ime, poput Le royal Croate, “kraljevski Hrvat” u Francuskoj.

Izvor: vecernji.hr

Prije 35 godina u bivši Sajgon ušli su sjevernokorejski tenkovi i svrgnuli proameričku vladu Južnog Vijetnama

Komunistički Vijetnam svečano je u petak u Ho Ši Minu, bivšem Sajgonu, obilježio 35-godišnjicu ulaska sjevernokorejskih tenkova u grad čime je svrgnuta proamerička vlada Južnog Vijetnama te je završio rat, a zemlja ujedinjena.

Oko 50.000 ljudi s crvenim i zlatnim komunističkim zastavama okupilo se duž prometnice u kojoj je održana središnja svečanost uz golemu fotografiju Ho Ši Mina, oca vijetnamske revolucije.

Proslave su počele u četvrtak u Hanoju, glavnome gradu Vijetnama, dva dana uoči 1. svibnja kada su tenkovi sjevernovijetnamske vojske i Vijetkonga pobjednički doprli do predsjedničke palače, a bjegunci su panično napuštali Sajgon evakuirani s krova američkog veleposlanstva.

Iako je u ratu pobijedio komunistički sjeverni Vijetnam, ta azijska zemlja danas je država tržišnoga gospodarstva koja je proteklog desetljeća ostvarivala gotovo 10 posto godišnjeg rasta zahvaljujući ulaganjima stranih korporacija, a među njima su snažno prisutne upravo američke.

Na svečanosti su sudjelovali ratni veterani, partijski čelnici i dužnosnici lokalnih komunističkih organizacija, prenosi agencija AP.

Rat za ujedinjenje sjevernog, komunističkog Vijetnama i južnog Vijetnama na čijoj su se strani borili Amerikanci, trajao je od 1955. do 1975. i jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti. U vijetnamskome ratu je poginulo 58.000 Amerikanaca, a procjenjuje se da je život izgubilo čak 3 milijuna Vijetnamaca.

Izvor: http://metro-portal.hr

Pandemija crne smrti, iza koje se po uvriježenom mišljenju skriva bubonska kuga, izbila je prema dostupnim podacima na sjeveru Crnog mora potkraj 1347. godine.

U zbiru opasnosti koje su činile život u srednjovjekovlju nesnosnim najistaknutije mjesto pripada kužnoj pošasti nazvanoj crna smrt.Sredinom 14. stoljeća zahvatila je cijelu je Europu, pa i hrvatske zemlje. S njome se jedino može mjeriti strahotna pandemija gripe koja je zahvatila velik dio svijeta potkraj Prvoga svjetskog rata pobivši čak i više ljudi.

Nestale čitave obitelji
No, učinak crne smrti na onovremeno europsko društvo bio je mnogo teži i dalekosežniji. Ponajprije zato što je stanovništvo Europe tada bilo malobrojnije pa su i posljedice razmjerno visoke smrtnosti bile i te kako ozbiljne za ukupnu demografsku sliku, svakodnevno funkcioniranje zajednica i gospodarske prilike. Potom i zato što su znanost i medicina bile slabo razvijene. To što je toliko ljudi oboljelo i umrlo bez vidljiva i objašnjiva uzroka izazvalo je neopisiv užas, tjerajući ih da na svakojake načine nastoje racionalizirati pojavu bolesti.

Krivce su nalazili i u marginaliziranim skupinama poput Židova, koji su optuživani da su zatrovali bunare te su bili podvrgnuti ubilačkim progonima.

U usporedbi s tim strahotama bojazan koja se u nama danas pobuđuje zbog posljedica ptičje i svinjske gripe priča je za malu djecu.

Pandemija crne smrti, iza koje se po uvriježenom mišljenju skriva bubonska kuga, ali je lako moguće da se tu upleo i plućni oblik bolesti, izbila je prema dostupnim podacima na sjeveru Crnog mora potkraj 1347. godine. Odatle se do 1350. proširila cijelim europskim dijelom Sredozemlja. Početkom 1348. godine pogodila je dalmatinske gradove, koji se nisu mogli oteti njezinom smrtonosnom stisku. Donijeli su je jamačno trgovci koji su brodovima prispjeli u Dalmaciju, upravo kao i u Italiji.

O njezinoj žestini svjedoče kronike, bilježnički spisi i privatne oporuke u Dubrovniku, Splitu i Zadru. Iz priobalja se pošast proširila i u unutrašnjost Hrvatske. Izazvala je velik pomor pa su, primjerice, u Zadru bile iskorijenjene čitave obitelji. Visoka smrtnost stavila je na veliku kušnju i gradske uprave jer je unatoč općoj nedaći trebalo organizirati redovito funkcioniranje grada. Oporučni izvršitelji tužili su se u Dubrovniku 1351. godine da ne stignu pravodobno i propisno obraditi sve oporuke…

Crna je smrt u ljude utjerala neizmjernu stravu jer joj nisu znali uzroka ni lijeka, a bolest nije štedjela nikoga.

Sva zla ovoga svijeta
Taj osjećaj da se sve oko čovjeka ruši i da su se na njega sjatila sva zla ovoga svijeta izrazito je upečatljivo opisao splitski kroničar iz 14. stoljeća rodom iz patricijske obitelji Kutej: “Jao, žalosti! Koji bi ljudski um ili koji jezik mogao izraziti i prikazati tako strašne, prebijedne i zlokobne dane nesreće, koji su – zbog brojnih raznovrsnih zlodjela što su ih ljudi počinili protiv Boga – u kratko vrijeme snašli ljudski rod prije i poslije izbijanja strahovite nevolje, početka kuge?

U to je vrijeme okužen zrak postao mračan i pun magle, a mnoge su strane svijeta bila zaražene smrtonosnom bolesti kuge. (…) Kad bi se čovjeku na kojem dijelu tijela pojavio kakav znak žlijezde ili čira, spopala bi ga vrućica s groznicom. (…) Trećega ili četvrtog dana on bi odjednom izdahnuo. Ostali ljudi koji su još bili zdravi, videći u kratkom vremenu tako strašan pomor i smrt mnogih ljudi i ne poznajući tu pošast, od silnog su straha bili kao bez duše i pameti jer su se bojali slične nesreće i mislili da je došao kraj svijeta”.

Izvor: vecernji.hr

Bombardiranje Dresdena u veljači 1945. najveći je saveznički ratni zločin.

Danas kada generali hrvatske pobjedničke vojske sjede u Haagu zbog “prekomjernog granatiranja Knina” – u kojem je poginuo jedan civil – prisjećamo se najvećeg ratnog zločina saveznika u Drugom svjetskom ratu, bombardiranju njemačkog grada Dresdena od 13. do 15. veljače 1945. godine, u kojem je od zapaljivih bomba poginulo od 35.000 do 135.000 ljudi, mahom civila. Naravno, za taj strašni zločin nitko nikad nije odgovarao!

Na početku Drugog svjetskog rata Dresden je sa 642.143 stanovnika (danas s okolicom ima dvostruko više) bio sedmi po veličini grad u Njemačkoj i do kolovoza 1944. bio je pošteđen od zračnih napada, jer je bio izvan dosega saveznika. Podsjetimo, bombardiranja njemačkih gradova započela su još 1943. godine.

Još više nego industrijom Dresden se dičio kulturnim blagom, počevši od bezbroj prekrasnih građevina. Umjetnost u toj prijestolnici pokrajine Saske počela se ubrzano razvijati početkom 18. stoljeća – u njemu je Friedrich Schiller napisao tekst “Ode radosti”. Početkom 20. stoljeća grad dobiva novi kulturni zamah, pa je zvan Firenca na Labi. Sva ta stoljeća procvata zbrisana su u samo dva dana. Iako su znali da je Dresden početkom 1945. bio napučen domaćim stanovništvom i brojnim izbjeglicama – zapravo baš zato – saveznici su, nakon što su već strašno bombardirali Hamburg i druge gradove, 13. veljače poslali bombardere pod zapovjedništvom Britanca Arthura Harrisa. Avioni su bacali zapaljive bombe, koje su stvorile vatrenu oluju. Požar je bio takav da glavnina žrtava nije umrla pod ruševinama ili od vatre, nego su se ljudi ugušili jer je izgaranje “usisalo” sav kisik.

Nakon rata, u DDR-u, Dresden je obnovljen iz pepela, doduše mahom u socrealističkom stilu, ali su kulturno-povijesni spomenici vjerno rekonstruirani. Ipak su se sve do kraja 20. stoljeća mogle vidjeti ruševine.

A Arthur Harris? Zapovjednik napada na Dresden, čovjek koji je snažno zagovarao svjesne napade na civile “radi slamanja njemačkog morala” i kojeg su i sami britanski zrakoplovci među sobom zvali “mesar Harris”, umjesto suda za ratne zločine dobio je titulu “Sir” i brojna odličja: viteza Velikog križa, časnika Britanskog Carstva, Križ zračnih snaga, ruski orden Suvarova 1. reda, američku Medalju za posebne pothvate, francuski Ratni križ s palmama, Legiju časti, Legiju za zasluge i druge.

Izvor: vecernji.hr