U pothvatu koji je Winston Churchill nazvao “čudom” iz njemačkog obruča od 27. svibnja do 4. lipnja 1940. izvučeno je 338.266 britanskih i francuskih vojnika.

U četvrtak je preko kanala La Manche, iz Ramsgatea do Dunkirka, na plovidbu ponovno krenulo pedesetak od originalnih sedam stotina brodica – ribarskih brodova, jahti, svih mogućih plovila manjeg gaza – kojima je saveznička vojska spašena za dalje vođenje rata protiv nacizma.

Nakon Hitlerova blitzkriega kroz Francusku, u okruženju se u Dunkirku, kod belgijske granice, našao ostatak francuske vojske i britanskih trupa. Plaže oko Dunkirka bile su preplitke da bi transportni brodovi prišli obali, i opkoljena vojska imala bi izbor predati se ili plivati da nije bilo nevjerojatne “operacije Dynamo”: sve što se moglo održati na vodi, od jahti do čunova, prebačeno je preko La Manchea da bi u tjedan dana 198.229 britanskih i 139.997 francuskih vojnika bilo prebačeno na velike brodove i na Otok, da bi obranili Britaniju i vratili se natrag četiri godine kasnije.

Ukupno je 700 manjih plovila, prikupljenih od Ramsgatea do otoka Mana pa čak i Glasgowa, uz 220 ratnih brodova sudjelovalo u operaciji izvlačenja, prvo po danu, a onda zbog napada Luftwaffea po noći. “Operacija Dynamo” bila je skupa – potopljeno je između ostalog šest britanskih i tri francuska razarača, a u zračnim bitkama oborena su 474 zrakoplova Royal Air Forcea. No, od opkoljenih savezničkih postrojbi tek je svaki osmi završio u njemačkom zarobljeništvu (kao i veći dio francuske vojske kasnije vraćene preko La Manchea prije kapitulacije), ali je glavnina britanske vojske očuvana da spriječi njemačku invaziju, izvojuje pobjede na afričkom frontu i oslobodi Zapadnu Europu 1944. Najviši njemački časnici (Von Manstein, Guderian, Dönitz) smatrali su uspjeh evakuacije iz Dunkirka ključnom njemačkom greškom zbog koje je kasnije izgubljen rat. Ohrabren uspjehom te operacije, Churchill je u slavnom govoru pred Donjim domom parlamenta rekao:
– Branit ćemo svoj otok, ma kolika bila cijena, borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na sletištima, borit ćemo se po poljima i ulicama, borit ćemo se u brdima; nikad se nećemo predati.

U spomen na tu slavnu spasilačku operaciju svih 700 brodica su kao jedina civilna plovila dobila pravo da na pramcu nose “Dunkirk jacka”, stijeg s križem sv. Jurja koji se inače diže samo na ratnom brodu Kraljevske mornarice kad je na njemu admiral flote. Pedeset “Dunkirk jackova” zavijorilo se na brodovima koji su 27. svibnja 2010. isplovili iz Ramsgatea za Dunkirk, u sklopu obilježavanja 70. obljetnice “operacije Dynamo” koja je bila jedna od prvih prekretnica u Drugom svjetskom ratu, mnogo prije El Alameina, Staljingrada i Midwaya.

Izvor: vecernji.hr

Josif Staljin u zadnjem je trenutku otkazao dva atentata na Adolfa Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata strahujući da bi u slučaju njegove smrti Njemačka sklopila mir s Britancima.

Tvrdnju je iznio umirovljeni ruski general Anatolij Kulikov.

Prvi atentat trebao je biti izveden 1943. godine, no Staljin ga je otkazao u zadnjem trenutku, a general Kulikov tvrdi da je Staljin imao dokumente koji su govorili da su Nijemci već vodili pregovore s Britancima o sklapanju mira.

Druga prilika za atentat pružila se 1944. kada se atentator uspio ubaciti u Hitlerovu blizinu i zadobiti povjerenje njemačkog političkog i vojnog vrha. Ponovno je Staljin opozvao akciju.

Od 1939. do 1945. godine najmanje 17 puta je organiziran atentat na Hitlera, tvrde povjesničari, no niti jedan nije bio uspješan.

General Kulikov tvrdi da je Klub vojnih zapovjednika, kojem je na čelu, prikupio mnoge dokumente o sudjelovanju Sovjetskog saveza u Drugom svjetskom ratu koje će uskoro objaviti.

U zadnjim danima rata, uoči pada Berlina, Hitler i njegova supruga Eva Braun, da bi izbjegli sovjetsko zarobljeništvo, izvršili su samoubojstvo 30. travnja 1945.

Izvor: www.jutarnji.hr

Pandure je Trenk osnovao 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije, u trenutku kada se Austrija našla u nasljednom ratu s Prusijom, Bavarskom i Francuskom. Trenk je okupio tisuću ljudi.

Kroz Beč su 27. svibnja 1741. prodefilirali Trenkovi panduri uz “Türkisch Band”, prvu vojnu glazbu u Europi koja je svirala glazbu orijentalnog prizvuka. Bile su tu i činele, instrument koji srednja i zapadna Europa još nisu vidjele.

Tu osebujnu postrojbu okupio je isto tako osebujni barun Franjo Trenk, Prus rođen 1711. u Italiji, koji je, međutim, govorio: “Ich bin Slawoner”. Panduri su bili jedinstveni zbog načina ratovanja – zalijetali su se u malim skupinama duboko u neprijateljsku pozadinu, što je bila potpuna novost u krutim linijskim redovima tadašnjih europskih vojski. Bili su i vrlo vješti vojnici, drsko hrabri i vrlo surovi, ogrubjeli u ratovima s Turcima. Odjeća pandura izazivala je čuđenje u Europi – bila je šarena i vrlo slična turskoj, po ideji samog Trenka. To je, kao i orijentalna glazba te oružje turskog tipa, trebalo preplašiti i zbuniti neprijatelja, to više što su za vrijeme prodora panduri vikali “Alah, Alah!”.

Pandure je Trenk osnovao 1741. godine uz podršku kraljice Marije Terezije, u trenutku kada se Austrija našla u nasljednom ratu s Prusijom, Bavarskom i Francuskom. Trenk je okupio tisuću ljudi. Kada je toga 27. svibnja 1741. cijela postrojba prošla kroz Beč, Bečani su bili oduševljeni, pa su dan kasnije defile obnovili pred caricom Amalijom. Već 18. lipnja 1741. panduri su osvojili utvrđeni Zoptenberg i premda ih je napalo 6000 husara i pješaka, uspjeli su im izmaknuti s bogatim plijenom. U razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivani su dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR.

Kao zapovjednik, Trenk je bio vrlo strog, ali primjeran vođa. Godine 1745. oprostio se sa svojim pandurima. Od njegove pandurske regimente ustrojen je 1748. “slavonski bataljun”, iz kojeg je poslije nastala 53. domobranska pješačka pukovnija, najstarija postrojba u hrvatskoj vojnoj povijesti.

U međuvremenu su protivnici počeli optuživati Trenka za okrutno postupanje s vojnicima, silovanje žena, pronevjeru državne blagajne, namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II., pa čak i za pripremu bune protiv kraljice. Na sudu su tužbe pale, ali Trenkovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali on je to odbio pa je umro 1749. godine u zloglasnoj tamnici u Spilbergu pokraj Brna.

Za Jugoslavije su mnogi Trenka diskreditirali kao pijanca, kockara, ženskara i grubijana. Iako je istina da je bio neobuzdane ćudi, Trenk je bio iznimno vješt zapovjednik, a zalagao se i za spajanje Slavonije s maticom zemljom, Hrvatskom.

Izvor: vecernji.hr

Poljski nadbiskup Jozef Zycinski izrazio je žaljenje zbog tadašnje “pretjerane revnosti samoproglašenih branitelja Crkve”.

Astronom Nikola Kopernik, tvorac heliocentrične teorije iz XVI. st. čiji su ostaci nedavno identificirani, ponovo je pokopan u subotu u katedrali u Fromborku, na sjeveru Poljske, dan nakon 467. obljetnice njegove smrti.

Na vjerskoj svečanosti Kopernikov lijes je ponovo položen u katedrali sagrađenoj u XVI. st., u novu grobnicu od crnog granita s isklesanim prikazom Sunčeva sustava.

Nadbiskup Jozef Zycinski je u svom nagovoru izrazio žaljenje zbog “pretjerane revnosti samoproglašenih branitelja Crkve”. U tom kontekstu je podsjetio da je 1616. papa Pavao V. osudio djelo ovog astronoma koje je tada ocijenjeno kao protivno Svetom Pismu.

Sveta Stolica je poslije rehabilitirala Kopernika i njegove učenike.

Veliki astronom, matematičar, ekonomist, liječnik i kanonik u Fromborku pokopan je u katedrali 1543., kada je i umro, ali nije se znalo točno mjesto njegova počivališta. U zadnjih dvjesto godina njegov grob su uzalud pokušavali pronaći poljski, francuski i njemački istraživači.

Godine 2005. arheolog Jerzy Gassowski, profesor na Institutu za antropologiju i arheologiju u Pultusku, uspio je u tome i zajedno sa švedskim znanstvenicima iz Uppsale identificirao je astronomove zemne ostatke.

Prije ovog svečanog pokopa lijes s Kopernikovim ostatcima provezen je u petak kroz gradove i sela u pokrajini Varmiji bogatoj jezerima, s velikim brojem gotičkih crkava i dvoraca od crvene opeke, u kojima je veliki znanstvenik puno puta boravio kao kanonik.

Izvor: http://metro-portal.hr

Primjerak knjige “Zakoni naroda” ovog je tjedna simbolično vraćen u knjižnicu grada New Yorka.

Prvi američki predsjednik George Washington posudio je 5. listopada 1789. godine iz newyorške knjižnice djelo “Zakoni naroda” švicarskog filozofa i diplomata Emera de Vattela i kao mnogi drugi zaboravni čitatelji nikada je nije vratio.

“Knjiga nikada nije vraćena, niti je plaćena zakasnina. To je bila dobro čuvana tajna među zidovima knjižnice”, priopćila je knjižnica grada New Yorka.

Godine 1789. ta je knjižnica dijela zgradu s američkom vladom, koja je tada bila smještena na Manhattnu. Kongresnici, članovi vlade i sam predsjednik bili su česti čitatelji.

No, George Washington može počivati u miru. Njegov muzej u Mount Vernonu, predsjednikovu rodnu gradu, pribavio je primjerak istog izdanja posuđene knjige i u srijedu je na prigodnoj ceremoniji vratio u knjižnicu.

Izvor: http://metro-portal.hr

Austrijsko-francuski princ Eugen Savojski umro je u Beču 21. travnja 1736., a ostao je čuven po svojim pobjedama nad Turcima, što je bio početak njihova kraja i na hrvatskim prostorima. Taj izdanak savojske dinastije, smatran najvećim vojskovođom svojeg vremena, rođen je u Parizu 1663. Studirao je matematiku i prirodne znanosti, ali onda se odlučio za vojsku: nisu ga primili u francusku pa je stupio u austrijsku vojsku, gdje je na kraju postao feldmaršal.

Njegova prva velika pobjeda nad Turcima bila je u Bitki kod Sente 1697., kad je vojsku sultana Mustafe II. potukao do nogu. To je bio jedan od najvećih turskih poraza u povijesti – poginulo je ili ranjeno više od 30.000 Turaka, a na habsburškoj strani samo nekoliko stotina vojnika. Eugen Savojski je pritom zaplijenio tursko blago, a Turci su izgubili nadzor nad Bosnom. Bili su prisiljeni i na Mir u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, po njih vrlo nepovoljan, time je okončana stoljećima duga turska prijetnja srednjoj Europi.

Pobjede Eugena Savojskog kod Petrovaradina 1716. i Beograda 1717. bile su daljnji udarci Turcima, a sve je dovelo do Požarevačkog mira 1718., time se Austrija učvrstila u Podunavlju.

Nakon ratovanja na Balkanu, Eugen Savojski porazio je i Francuze u Španjolskom nasljednom ratu 1701.-09., pa je Austrija “pokazala zube” i zapadnoj Europi.

Jedna od najbriljantnijih, ali i najokrutnijih pobjeda princa s mačem bio je munjevit prodor do Sarajeva u jesen 1697. godine sa samo 6500 vojnika. Iz Osijeka je za samo 11 dana stigao do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i spalio, te se vratio u Osijek.

No, tada se dogodio za Hrvate u Bosni sudbonosan preokret: s prinčevom vojskom Bosnu je napustilo oko 40.000 katolika, koji su se naselili u opustošenoj Slavoniji iz koje su netom otjerani Turci. Od tada do danas katolici su najmanja vjerska skupina u Bosni.

U Beču si je Eugen Savojski dao izgraditi dvorac Belvedere, gdje je skupio vrijednu zbirku umjetnina i veliku knjižnicu. Ostavio je trajan trag i u Hrvatskoj. Austrijski car Leopold I. nagradio ga je 1697. za pobjedu kod Sente imanjem s 19 sela u Baranji. Za sjedište si je princ izabrao selo Bilje i tamo izgradio dvorac, a cijelo imanje prema mađarskom izgovoru nazvano je Belje.

Ipak, uza sve što je proživio, Eugen Savojski nije imao vremena ili interesa i za obitelj: ostao je neženja i nije imao nasljednika.

Izvor: vecernji.hr

Dojmljivom vojnom paradom na Crvenom trgu u Moskvi, s više od 10.000 vojnika i naoružanjem koje uključuje i strateške nuklearne projektile, započela je u nedjelju središnja proslava 65. obljetnice savezničke pobjede nad nacističkom Njemačkom u nazočnosti ruskog državnog vrha i više od 30 šefova država među kojima su sadašnji i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i Stjepan Mesić.

U vojnom defileu sudjeluje i oko 1.000 pripadnika oružanih snaga članica NATO-a – Francuske, SAD-a, Poljske i Velike Britanije.

Parada je započela iznošenjem zastave Ruske Federacije i sovjetske zastave sa srpom i čekićem, znamenjem pobjede u Drugom svjetskom ratu. Tijekom više od jednog sata Crvenim trgom su prodefilirali tenkovi, oklopni transporteri i raketni projektili, dok su slavni trg nadlijetali borbeni zrakoplovi. Postrojbama na Crvenom trgu obratio se ministar obrane Anatalaj Serđukov, a potom i predsjednik Rusije i vrhovni zapovjednik Dimitrij Medvedev.

“Lekcije Drugog svjetskog rata pozivaju nas na solidarnost… zlo se pojačava ako se pred njim povlači i ako se pravimo da ga ne primjećujemo”, rekao je Medvedev i pozvao na rješavanje problema globalne sigurnosti na temelju dobrosusjedstva.

Na paradi su od šefova država, između ostalih, viđeni i njemačka kancelarka Angela Merkel i kineski predsjednik Hu Jintao, kao i čelnici Bugarske, Estonije, Mongolije, Letonije i Izraela. Francuski šef države je odgodio posjet zbog financijske krize u eurozoni, a iz istog razloga je izostao posjet talijanskog premijera Silvija Berlusconija. U Moskvu ne dolaze ni američki predsjednik Barack Obama ni britanski premijer Gordon Brown. Čelnici Bjelorusije i Ukrajine, koje su u Drugom svjetskom ratu bile u sastavu SSSR-a, također nisu nazočni jer će jubilej obilježiti u svojim zemljama.

SSSR je u Drugom svjetskom ratu izgubio oko 26 milijuna ljudi, od čega su dvije trećine bili civili. Na Istočnom frontu je uništeno čak 75 posto nacističkih divizija. Godišnjica pobjede nad nacizmom obilježena je i na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) s astronautima iz Rusije, SAD-a i Japana.

Izvor: http://metro-portal.hr

Po jednoj legendi Teuta se, suočena s padom svoje utvrde Rizon, u koju se sklonila pred Rimljanima, bacila sa svojim blagom niz vodopad podzemne rijeke koja ponire u utrobu planine Orjen kako dragocjenosti ne bi završile kod neprijatelja.

Sredinom 3. stoljeća pr. Kr. južnoilirski narodi bili su udruženi u jedinstvenu državu koju se u suvremenoj povijesnoj znanosti uobičajilo nazivati Ilirskim Kraljevstvom. Pod kraljem Agronom Ilirsko je Kraljevstvo izraslo u znatnu silu staroga vijeka, šireći svoju vlast od Skadarskog jezera do donje Neretve. Ilirski ratnici postali su strah i trepet starih Grka, a naročito je opasna bila ilirska mornarica, koju su činile male i pokretne lađe, tzv. lembi, od kojih je svaka mogla prevoziti pedeset ratnika.

Nakon što je 231. g. pr. Kr. nenadano umro kralj Agron – grčki izvori ističu da je odviše veselo i burno proslavio uspješan vojni pohod, opio se vinom, prehladio jer je već bila jesen i nastupila studen, te skončao od upale porebrice – vladavinu je preuzela njegova supruga Teuta, uime pastorka Pinesa. Ništa nije poznato o Teuti i njezinu životu prije nego što je postala regentica. Njezin uspon do najviše vlasti pokazuje da su žene u ilirskom društvu bile cijenjene pa su muškarci bili spremni prihvatiti i žensko gospodstvo.

Fatalni napad na Isu

Teuta se pokazala i više nego dostojnom Agronovom nasljednicom. Neposrednu upravu nad kraljevstvom prepustila je svojim savjetnicima, jamačno i Agronovim pouzdanicima, nastavivši politiku preminulog supruga. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade.

U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da opet navali na Grke. Iliri su se domogli bogata plijena koji je izazvao kraljičino oduševljenje kad je morem dopremljen u njezinu prijestolnicu, vjerojatno Skodru (albanski Shkodër). Vlast Ilirskog Kraljevstva sada se širila od donje Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Bila je to jedna od najprostranijih država na Sredozemlju.

Potkraj 230. g. pr. Kr. Teuta je dala napasti otok Isu (Vis). No, njezini su uspjesi privukli pozornost Rimljana, koji su Teuti uputili poslanike. Ona ih je samosvjesno primila, opravdano doživjevši nastup rimskih poslanika kao bahato upletanje u poslove svoga kraljevstva. Na povratku su poslanici napadnuti, onaj koji se ponio nadasve drsko prema kraljici ubijen je, a ostali su zatočeni.

Tim postupkom Teuta je sebi zapečatila sudbinu. Da bi dobila na vremenu, poslala je u Rim svoje predstavnike, pravdajući se kako su napad počinili neki pljačkaši. Rimska vojna mašinerija pokrenula se u proljeće 229. g. pr. Kr., istodobno kad je i Teuta naredila napad protiv Korkire (Krfa) i grčkog grada Epidamna-Dirahija (Drač). Rimljani su razbili opsadu Epidamna-Dirahija, preoteli Korkiru koju je predao ilirski vojskovođa, Grk Demetrije Hvaranin, uz znatne gubitke svladali brojna ilirska uporišta, te prisilili Ilire da dignu opsadu Ise. Teuta se prevarila da će zima zaustaviti rimsko napredovanje.

U rano proljeće 228. g. pr. Kr. uputila je Rimljanima poslanstvo iz utvrđenog Rizona (Risan u Bokokotorskom zaljevu), kamo se bila sklonila. Priznala je poraz i potpuno se pokorila. Potpisavši mirovni ugovor čije su točke diktirali pobjednici, Teuta je nestala s povijesne pozornice.

No, uspomena na nju i njezinu slavu opstala je u pučkoj predaji sve do današnjice, u brojnim legendama i pričama.

Jedna od legendi kaže da se Teutina grobnica nalazi u spilji kod Perasta u blizini Risana i Kotora, a ta spilja skriva i kraljičino blago. Prema Hvaranima, na mjestu Oglavka i Koščaka pokraj Sućurja na istočnom rtu otoka stajali su Teutini dvori, a kraljica je u okolici počela zidati i grad koji nije dovršila, budući da su je Rimljani porazili. Stanovnici Šolte znaju za još jedne Teutine dvore, na brdu iznad uvale Senjska, gdje su ribari običavali bacati dio ulova na sve četiri strane svijeta da steknu kraljičinu naklonost i milost u daljnjem ribolovu.

Utvrda na Šolti

U šoltanskoj uvali Tatinji, kažu, neko se vrijeme Teuta skrivala pred napadom rimskog brodovlja. Ako je vjerovati mještanima, boravila je i na otoku Svecu (Sv. Andrija) zapadno od Komiže, gdje je podigla utvrdu – lokalitet se danas zove Krajicina i Kraljičino – s koje se survala u more nakon što su je Rimljani svladali.

Druga inačica legende pripovijeda da se u utvrdu sklonila prognana kad je izgubila prijestolje.

Ovdje je očijukala sa zarobljenim mladićima i gusarskim kapetanima, a kad bi joj dojadili, dala bi ih baciti s visokih litica otoka. I Višani se mogu pohvaliti Kraljičinom spiljom u kojoj je, pripovijedaju, također živjela kraljica Teuta.

Izvor: vecernji.hr

Pratio ih je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi.

Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je vjerski rat katolika i protestanata s očitim političkim ciljevima, koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka i lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.

Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji.

Već na samome početku Tridesetogodišnjeg rata, 1619. godine, car Ferdinand II. (1617.-1635.) uputio je nalog banu Nikoli Frankopanu da okupi vojsku od seljaka i haramija (pješaci u banskoj stajaćoj vojsci ustrojenoj za borbu protiv Osmanlija) i da se s njome pridruži carskome generalu Charlesu Bonaventure de Longuevala, grofu de Boucquoiu u Moravskoj. Ondje su se hrvatske čete prvi put istaknule u bitki kod mjesta Záblati. Sljedeće je godine Hrvatski sabor vladaru opet odobrio novačenje. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.

Hrvatski sabor je 1622. godine iznova dopustio uzimanje vojnika za carsku vojsku. Dio hrvatskih četa našao se i pod zapovjedništvom darovita generala Albrechta Wenzela Eusebiusa Wallensteina, koji je postao vrhovni carski zapovjednik. Hrvatski konjanici su se proslavili 1623. kod Heidelberga kad su na konjima preplivali Neckar, iznenadili protivnika i pomogli u osvajanju grada, a na sjeveru su doprli sve do Hollsteina, otoka Rügena i lučkoga grada Stralsunda u sjevernoj Njemačkoj. Ponovno su pokazali umijeće u bitki kod Magdeburga 1631. godine kada su na konjima preplivali Labu i prvi prodrli u grad.

Poslije su Hrvati bili optuživani za strašne zločine protiv magdeburških građana. Loš ih je glas pratio cijelog rata, premda se nisu ponašali gore od drugih vojska. Na bojištima Europe pronijela se priča o njihovoj neranjivosti: neprijateljski vojnici su vjerovali kako u Hrvate nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi. U bitki kod Breitenfelda 1631., koja je donijela težak poraz katoličkoj strani, hrvatski konjanici razbili su dvije saske pješačke pukovnije, pa su bili gotovo jedini dio carske vojske koji tada nije stradao. Sabor je te godine odlučio uskratiti pomoć Ferdinandu jer je Hrvatska bila iscrpljena, a zbog stalne opasnosti od Osmanlija staleži su smatrali nerazumnim odaslati sve vojno sposobne na njemačka ratišta.

Hrvatske krajiške postrojbe i dalje su se borile. Hrvati su 1632. sudjelovali u bitki kod Regensburga, kojom je grad preosvojen od Šveđana, te kod Lützena, gdje je poginuo švedski kralj Gustav Adolf II. Ondje su izveli sličan pothvat kao kod Heidelberga. Na osobit glas kao vojnici došli su poslije bitke kod Nördlingena 1634. protiv Šveđana. Tada su hrvatski konjanici pod Isolanom i Johannom von Werthom vještim potezom zaobišli neprijatelja i natjerali ga u bijeg. Spomen na tu bitku (7. rujna) dugo se još obilježavao u Vojnoj krajini. Nakon toga hrvatske konjaničke čete sudjelovale su i u pohodu španjolske vojske iz Italije kroz Njemačku sve do Nizozemske. Hrvati su se borili i protiv Francuza pod Metzom u dolini Rajne, a 1636. provalili su čak do St. Denisa, blizu Pariza. Nisu imali dovoljno snage za osvajanje grada, pa su se morali vratiti.

Godine 1639. prodrli su u njemačku pokrajinu Sasku. U ratu su sudjelovali i brojni hrvatski velikaši, ban Juraj V. Zrinski (1622.-1626.) na čelu svoje pukovnije, ban Nikola VII. Zrinski, koji je vodeći 3000 konjanika imenovan generalom hrvatskih četa, s bratom Petrom (1642.-1643.) – istaknuli su se vještinom i junaštvom – ban Ivan Drašković s banskom vojskom (1646.) i drugi (Frankopani, Patačići, Rattkayi).

Kravata i Le Royal Croate

Tijekom toga vojevanja Europa je upoznala i hrvatske nošnje. Hrvati su imali crveno-crnu odoru, a oko vrata vezali su široke marame u čvor. Po tom je uzoru nastao novi odjevni predmet – kravata. Izvorno francuska riječ znači “Hrvat” (Cravate, Croate). Nakon rata vladari od Saske do Francuske uveli su posebne odrede osobnih čuvara, koji su nosili hrvatsko ime, poput Le royal Croate, “kraljevski Hrvat” u Francuskoj.

Izvor: vecernji.hr

Prije 35 godina u bivši Sajgon ušli su sjevernokorejski tenkovi i svrgnuli proameričku vladu Južnog Vijetnama

Komunistički Vijetnam svečano je u petak u Ho Ši Minu, bivšem Sajgonu, obilježio 35-godišnjicu ulaska sjevernokorejskih tenkova u grad čime je svrgnuta proamerička vlada Južnog Vijetnama te je završio rat, a zemlja ujedinjena.

Oko 50.000 ljudi s crvenim i zlatnim komunističkim zastavama okupilo se duž prometnice u kojoj je održana središnja svečanost uz golemu fotografiju Ho Ši Mina, oca vijetnamske revolucije.

Proslave su počele u četvrtak u Hanoju, glavnome gradu Vijetnama, dva dana uoči 1. svibnja kada su tenkovi sjevernovijetnamske vojske i Vijetkonga pobjednički doprli do predsjedničke palače, a bjegunci su panično napuštali Sajgon evakuirani s krova američkog veleposlanstva.

Iako je u ratu pobijedio komunistički sjeverni Vijetnam, ta azijska zemlja danas je država tržišnoga gospodarstva koja je proteklog desetljeća ostvarivala gotovo 10 posto godišnjeg rasta zahvaljujući ulaganjima stranih korporacija, a među njima su snažno prisutne upravo američke.

Na svečanosti su sudjelovali ratni veterani, partijski čelnici i dužnosnici lokalnih komunističkih organizacija, prenosi agencija AP.

Rat za ujedinjenje sjevernog, komunističkog Vijetnama i južnog Vijetnama na čijoj su se strani borili Amerikanci, trajao je od 1955. do 1975. i jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti. U vijetnamskome ratu je poginulo 58.000 Amerikanaca, a procjenjuje se da je život izgubilo čak 3 milijuna Vijetnamaca.

Izvor: http://metro-portal.hr